Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-661/08 (M. Š.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-661/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine, u predmetu broj AP 661/08, rješavajući apelaciju Miroslava Škorića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Škorića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

07-001466 od 7. prosinca 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-938/04 od 15. lipnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Škorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Siniša Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 28. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001466 od 7. prosinca 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-938/04 od 15. lipnja 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Gradu Banjaluka i Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe, Odsjek Banjaluka, da se «uzdrži od bilo kakvih daljnjih aktivnosti i postupanja poduzetih u namjeri eventualnog ulaska u posjed predmetnog stana».

2. Ustavni sud je 13. svibnja 2008. godine donio odluku o privremenoj mjeri kojom je odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Apelant je, kao tužitelj, 11. kolovoza 2004. godine pokrenuo parnični postupak protiv tuženog Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja svojstva nositelja stanarskog prava na stanu-garsonijeri u ul. Duška Koščice br. 12, prizemlje, stan br. 2. u površini od 22 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan). Obrazlažući tužbeni zahtjev, apelant je naveo da, sukladno odredbi članka 30. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 12/99 i 31/99), on treba po sili zakona steći stanarsko pravo, što je tuženi dužan trpjeti i zaključiti ugovor o zakupu spornog stana u roku od 30 dana od dana donošenja presude, jer on sporni stan, bez valjanog pravnog osnova, koristi od 1. rujna 1995. godine, a da je 31. kolovoza 2003. godine istekao rok od osam godina u kojem mu tuženi nije osporio korištenje spornog stana.

4. Presudom broj P-938/04 od 15. lipnja 2007. godine Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: izvod iz matične knjige umrlih za ranijeg nositelja stanarskog prava, potvrdu kućnog savjeta, priznanicu za uplaćenu potrošnju vode, uvjerenja, više podnesaka, te da je saslušao svjedoke i apelanta kao parnične stranke. Osnovni sud je naveo da je, u smislu odredbe članka 77. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), odbio apelantov prijedlog za izvođenje dokaza koje je predložio na glavnoj raspravi, jer se radi o dokazima koji su mogli biti predloženi na pripremnom ročištu.

5. Osnovni sud je istakao da je odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, koji je važio u vrijeme kada je apelant uselio u stan, predviđeno da svako može dati inicijativu za iseljenje bespravnog korisnika, da je stavkom 2. istog članka propisano da će se na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti donijeti rješenje za iseljenje bespravnog korisnika, ako od dana useljenja nije proteklo više od tri godine, te da je stavkom 7. istog članka predviđeno da se protekom roka od tri godine ne isključuje pravo davatelju stana na korištenje da u sudu zahtijeva ispražnjenje stana u daljnjem roku od pet godina. Dalje, Osnovni sud je istakao da protekom roka od osam godina davatelj stana na korištenje gubi pravo zahtijevati iseljenje bespravno useljene osobe. Sukladno navedenom, bespravni korisnik ima pravni interes, u smislu odredbe članka 54. ZPP, zahtijevati da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo, te, s tim u vezi, ima pravnu osnovu za zaključenje ugovora o korištenju stana, odnosno zaključenje ugovora o zakupu sukladno Zakonu o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/00 i 18/01). Dalje, Osnovni sud je naveo da je donošenjem Zakona o privatizaciji državnih stanova, koji je stupio na snagu 17. svibnja 2001. godine, predviđeno da se stupanjem na snagu ovog zakona na stanovima u državnom vlasništvu ne može steći stanarsko pravo. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da, kako je apelant u sporni stan uselio 1. rujna 1995. godine, a da je Zakon o privatizaciji državnih stanova stupio na snagu 17. svibnja 2001. godine, to apelant nije imao punih osam godina neprekidnog korištenja spornog stana. Sukladno navedenom, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen.

6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001466 od 7. prosinca 2007. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je istakao da je presuda prvostupanjskog suda pravilna, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Pojašnjavajući svoju presudu, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant 1. rujna 1995. godine kao bespravni korisnik uselio u sporni stan, da do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova nije proteklo vrijeme od osam godina koji je kao ukupan rok propisan odredbom članka 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, da je odredbom članka 69. stavak 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se na državnim stanovima ne može steći stanarsko pravo, a da je odredbom članka 71. stavak 2. istog zakona propisano da se neće primjenjivati odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su suprotne Zakonu o privatizaciji državnih stanova. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je stekao uvjete da se utvrdi da je nositelj stanarskog prava na spornom stanu u smislu odredbe članka 30. Zakona o stambenim odnosima, a da su redoviti sudovi neutemeljeno Zakonu o privatizaciji državnih stanova dali veću važnost u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine i Europsku konvenciju koji imaju prednost nad domaćim zakonima. Apelant, dalje, navodi da mu sud nije omogućio da uvjerenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske dokaže činjenicu da tuženi nije pokretao postupak radi povrata spornog stana, odnosno da sporni stan predstavlja njegov dom kontinuirano i neprekidno već 12 godina, a da tuženi to svojim pasivnim stavom nije niti pokušao osporiti. Apelant na kraju ističe da, iako nema zahtjeva za povrat spornog stana, Ministarstvo po službenoj dužnosti nezakonito vodi postupak radi njegovog iseljenja iz spornog stana.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je neutemeljena i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elementa proizvoljnosti u obrazloženju odluka redovitih sudova, a da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi može li se sporni stan smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te je li to miješanje bilo opravdano (vidi Europski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49).

13. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste predstavlja li sporni stan apelantov dom prema članku 8. Europske konvencije. Sukladno praksi Europskog suda, «dom» pojedinca, u smislu članka 8. Europske konvencije, mjesto je koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Europski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, Izvješća 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Europska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, Izvješće od 27. veljače 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Europski sud, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. lipnja 1997, RJD 1997-III, broj 39). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da apelant, kao bespravni korisnik, u spornom stanu živi od 1. rujna 1995. godine, dakle u posjedu je spornog stana više od 12 godina (do dana podnošenja apelacije). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov dom u smislu članka 8. Europske konvencije.

14. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene presude, kojim je odbijen apelantov zahtjev radi utvrđenja da je po sili zakona stekao svojstvo nositelja stanarskog prava na spornom stanu, te pravo na zaključenje ugovora o zakupu sa tuženim, nesporno predstavljaju miješanje u njegovo pravo na poštivanje doma. S tim u vezi, a sukladno navedenim principima, Ustavni sud će analizirati je li to miješanje bilo sukladno zakonu, odnosno je li bilo «neophodno». Ustavni sud nalazi da iz osporenih presuda proizlazi da je apelant bio nezakoniti korisnik spornog stana od 1. rujna 1995. godine, da je sukladno odredbama članka 30. Zakona o stambenim odnosima predviđeno da davatelj stana na korištenje može pokrenuti postupak iseljenja nezakonitog korisnika stana u roku od tri godine od nezakonitog useljenja, odnosno nakon proteka ovog roka, u roku od pet godina Dakle, nakon proteka ovih rokova, tj. nakon proteka roka od osam godina, protiv nezakonitog korisnika ne može biti pokrenut postupak iseljenja iz stana. Međutim, redoviti sudovi nalaze da je Zakon o privatizaciji državnih stanova, koji je stupio na snagu 17. svibnja 2001. godine, propisao da se na državnim stanovima ne može steći stanarsko pravo, te kako do tog datuma apelant nije koristio sporni stan osam godina neprekidno, to mu nije moglo biti priznato pravo nositelja stanarskog prava u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u ovakvim obrazloženjima redovitih sudova, te uočava da je cilj donošenja osporenih presuda bio dosljedna primjena Zakona o privatizaciji državnih stanova koji ne predviđa mogućnost stjecanja stanarskog prava na stanovima u državnom vlasništvu. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da miješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njegovog interesa da se utvrdi da je po sili zakona stekao stanarsko pravo u smislu Zakona o stambenim odnosima i legitimnog interesa, tj. dosljedne primjene Zakona o privatizaciji državnih stanova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev da se poziva na povredu članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-661/08 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio