Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-876/08 (S. T.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-876/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine, u predmetu broj AP-876/08, rješavajući apelaciju Seada Topčića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Topčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-

1125/03 od 19. prosinca 2007. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 02/1-

1137342712 od 18. veljače 2003. godine i Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar Kantonalne administrativne službe u Zenici matični broj 1137342712 od 30. prosinca 2002. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Topčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je, 20. ožujka 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1125/03 od 19. prosinca 2007. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) matični broj 02/1-1137342712 od 18. veljače 2003. godine i Rješenja Federalnog Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) matični broj 1137342712 od 30. prosinca 2002. godine.

2. Rješenjem Administrativne službe matični broj 1137342712 od 30. prosinca 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Zavoda matični broj 02/1-1137342712 od 18. veljače 2003. godine, određeno je da apelantu prestaje pravo na isplatu starosne mirovine počev od 1. kolovoza 1998. godine. U obrazloženju rješenja Administrativna služba je navela da je u tijeku vođenja postupka za donošenje konačnog rješenja u predmetu starosne mirovine, a na traženje Odvjetničke komore F BiH, došla do saznanja da se apelant od 1. siječnja 1997. godine do 31. svibnja 1997. godine nalazio na osiguranju kod Agencije za istraživanje i dokumentaciju BiH – Sektor Zenica, da sada obavlja odvjetničku djelatnost a da istovremeno prima starosnu mirovinu. Nadalje, da je radi tih saznanja pokrenula službeni postupak za pribavljanje dokaza, nakon čega je utvrdila da je apelant rođen 1. kolovoza 1947. godine, da je korisnik starosne mirovine od 1. srpnja 1991. godine, da je imao 33 godine staža, da je rješenjem Odvjetničke komore BiH od 4. srpnja 1997. godine upisan u Imenik odvjetnika Odvjetničke komore BiH, te da je apelanta 3. srpnja 2002. godine upoznala sa traženjem Odvjetničke komore F BiH i činjenicom da je istovremeno bio osiguranik i korisnik starosne mirovine. Nadalje, Administrativna služba je navela da je apelant dao izjavu u kojoj je naveo da je od 4. travnja 1992. godine do 1. svibnja 1997. godine bio mobiliziran u „Republičkom SUP-u“, da nije primao novčanu naknadu, ali da to nije točno jer mu je za period od 1. travnja 1992. godine do 22. prosinca 1995. godine uračunat staž u dvostrukom trajanju. Administrativna služba je dalje istakla da je apelant u izjavi od 19. ožujka 2002. godine naveo da je u srpnju 1997. godine podnio zahtjev za upis u Odvjetničku komoru BiH u kojem je precizirao da će tu djelatnost obavljati kao dopunsku djelatnost sa pravom zadržavanja isplate mirovine, međutim to je suprotno Zakonu o advokaturi-odvjetništvu Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 25/02 i 29/03) i rješenju Odvjetničke komore u kojem nije navedeno da će apelant odvjetničku djelatnost obavljati kao dopunsku djelatnost. Nadalje, da je odredbom članka 114. Zakona o mirovinsko invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj 29/98, u daljnjem tekstu: Zakon o MIO), propisano da ukoliko korisnik mirovine, prije nego navrši 40 godina mirovinskog staža odnosno 65 godina života, zasnuje radni odnos mirovina se ne isplaćuje dok traje radni odnos, a najduže dok ne navrši 40 godina staža odnosno 65 godina života. S tim u svezi, kako apelant ima 33 godine staža i 55 godina života i kako je bio u radnom odnosu u periodu od 1. siječnja do 31. svibnja 1997. godine te u periodu od 15. srpnja 1997. godine do dana donošenja ovog rješenja a da je istovremeno bio korisnik mirovine, Administrativna služba je navela da su se stekli uvjeti za obustavu mirovine u smislu odredbe članka 114. Zakona o MIO.

3. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud donio je Presudu broj U-1125/03 od 19. prosinca 2007. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su organi uprave pravilno primijenili odredbe članka 114. stavak 1. Zakona o MIO kada su utvrdili prestanak isplate mirovine sa 1. kolovoza 1998. godine, jer je taj zakon stupio na snagu 31. srpnja 1998. godine. Vrhovni sud je istakao da je citiranom odredbom propisano da korisnicima mirovine (bez obzira da li su mirovinu ostvarili prema ranijim propisima) koji su mirovinu ostvarili prije nego što su navršili 40 godina mirovinskog staža odnosno 65 godina života, prestaje pravo na mirovinu ukoliko zasnuju radni odnos ili započnu obavljati djelatnost iz članka 11. točka 1. i 2. ovog zakona tj. ukoliko započnu samostalnu djelatnost. Nadalje, da su pravilne odluke organa uprave jer je u postupku utvrđeno da je apelant korisnik mirovine od 1. srpnja 1991. godine, koju je kao djelatnik organa unutarnjih poslova ostvario pod posebnim uvjetima, te da je na dan donošenja prvostupanjskog rješenja imao 55 godina života i 33 godine mirovinskog staža, a da je 15. srpnja 1997. godine upisan u Imenik odvjetnika Odvjetničke komore BiH odnosno započeo samostalnu djelatnost. Odgovarajući na apelantove navode, da mu je mirovina priznata po propisima Zakona o unutarnjim poslovima, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni jer se odredba članka 114. Zakona o MIO odnosi na korisnike mirovina koji su to svojstvo imali na dan stupanja na snagu ovog zakona i da danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje pravo na isplatu mirovina, ako zasnuju radni odnos ili započnu samostalnu djelatnost.

4. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju organa uprave i Vrhovnog suda koji nisu uzeli u obzir činjenicu da on odvjetničku djelatnost obavlja kao dopunsku djelatnost o čemu je obavijestio Administrativnu službu još 29. rujna 1997. godine i 29. listopada 1998. godine, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, ali da mu je mirovina isplaćivana sve do 30. studenog 2002. godine, odnosno da je obustavljena u prosincu 2002. godine bez ikakvog obavještenja tj. da mu je na njegovo inzistiranje dostavljeno prvostupanjsko rješenje. Apelant dalje navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90, u daljnjem tekstu: raniji zakon) jer prema odredbi članka 136. stavak 1. Zakona o MIO korisnicima mirovine koji su mirovinu ostvarili po ranijim propisima mirovine se isplaćuju pod tim uvjetima, što znači da su u konkretnom slučaju trebale biti primijenjene odredbe zakona koji je važio u vrijeme kada je on ostvario pravo na mirovinu. S tim u svezi, a na temelju odredba članka 87. stavak 1. ranijeg zakona, korisniku mirovine koji započne obavljati samostalnu djelatnost mirovina se neće isplaćivati ako osobni dohodak iz te djelatnosti, zajedno sa mirovinom, iznosi više od prosječnog osobnog dohotka u državi u prethodnoj godini, uvećanog pet puta i usklađenog za procent porasta mirovina u godini u kojoj se isplaćuje mirovina.

5. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom iz članka II/4 Ustava i članka 14. Europske konvencije, navodeći da fizičke osobe sukladno Zakonu o obrtu obrt mogu obavljati kao dopunsko zanimanje, te s tim u svezi bilo bi diskriminirajuće ne dopustiti takvu mogućnost umirovljenicima. Apelant navodi da odvjetnici u Sarajevu uopće ne trpe te posljedice koje su njemu nametnute.

6. Povredu prava na imovinu apelant nalazi u postupanju Vrhovnog suda čijom odlukom je on lišen iznosa od 28.986,40 KM (ukupan iznos isplaćenih mirovina za period 1. kolovoza 1998. godine do 30. studenog 2002. godine).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

9. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da nema elemenata proizvoljnosti u obrazloženju odluka organa uprave i Vrhovnog suda, nego upravo suprotno da su vrlo detaljno obrazložili primjenu članka 114. Zakona o MIO koji je stupio na snagu 31. srpnja 1998. godine i koji korisnicima mirovina ne dopušta isplatu mirovine ukoliko započnu obavljati samostalnu djelatnost. U odnosu na apelacione navode da odredba članka 136. Zakona o MIO upućuje na raniji zakon, koji je propisivao mogućnost isplate mirovine u slučaju obavljanja dopunske djelatnosti pod određenim uvjetima, Ustavni sud nalazi da je tom odredbom, između ostalog, propisano da korisnicima mirovina koji su mirovinu ostvarili pod uvjetima utvrđenim po propisima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja do dana stupanja na snagu ovog zakona mirovina se isplaćuje pod tim uvjetima, izuzev u slučajevima utvrđenim ovim zakonom. S tim u svezi Ustavni sud smatra da je tim zakonom, točnije odredbom članka 114. propisan prestanak isplate mirovine ukoliko se započne obavljati samostalna djelatnost. Nadalje, u svezi apelantovih navoda da za prosinac 2002. godine nije primio mirovinu, odnosno da nije obaviješten da mu prestaje isplata mirovine, Ustavni sud nalazi da je prvostupanjsko rješenje doneseno 30. prosinca 2002. godine kada je određeno da apelantu prestaje isplata starosne mirovine i da žalba ne odlaže izvršenje, te da je apelant primio navedeno rješenje 18. siječnja 2003. godine, na koje je uložio žalbu, što ne ukazuje na bilo kakve nelogičnosti koje bi pokretale pitanja prava na pravično suđenje. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, te stavove Europskog i Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na postupanju Vrhovnog suda koji ga je svojom odlukom lišio novčanog iznosa, koji je on stekao kao korisnik mirovine. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući da li postoji proizvoljnost u obrazloženju odluka organa uprave i Vrhovnog suda u okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju te je apelacija i u tom dijelu očito (prima facie) neutemeljena.

12. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da citirani članak Ustava i Europske konvencije propisuje princip zabrane diskriminacije u uživanju ustavnih prava i prava iz Europske konvencije, a ne pravo na jednakost pred zakonom. S obzirom da apelant ničim nije potkrijepio svoj navod da je diskriminiran u uživanju ustavnih prava i prava iz Europske konvencije , osim što je paušalno naveo da su umirovljenici diskriminirani u odnosu na obrtnike kojim Zakon o obrtu predviđa mogućnost obavljanja obrta kao dopunske djelatnosti iako su u radnom odnosu, Ustavni sud smatra da je apelacija i u ovom dijelu očito (prima facie) neutemeljena.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-876/08 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio