Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-848/08 (Ć. B. i V. B.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-848/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. godine, u predmetu broj AP 848/08, rješavajući apelaciju Ćazima Beširevića i Vernesa Beširevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćazima Beširevića i Vernesa Beširevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kžk-07-000 003 od 30. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-O-K-06-000047 od 25. listopada 2006. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćazim Beširević i Vernes Beširević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Breze, koje zastupa Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokog, podnijeli su 18. ožujka 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kžk-07-000 003 od 30. listopada 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-O-K-06-000047 od 25. listopada 2006. godine. Apelanti su 9. siječnja 2010. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Kantonalnog suda.

2. Ustavni sud je 11. veljače 2010. godine donio odluku o privremenoj mjeri kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 041-O-K-06-000047 od 25. listopada 2006. godine apelanti su proglašeni krivim zato što su, u vrijeme i na način precizno naveden u izreci presude, počinili kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 172. stavak 1. u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05). Općinski sud je osudio apelante na kaznu zatvora u trajanju od po četiri mjeseca. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je saslušao u svojstvu svjedoka oštećenog A.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) i njegovu suprugu, zatim, da su pročitani iskazi djelatnika policije E.S. i H.R., te svjedoka S.B. i S.J., da je provedeno medicinsko vještačenje vještaka A.S., S.S.B. i H.H., te da je saslušao ove vještake.

4. Obrazlažući na temelju kojih dokaza je utvrdio odgovornost apelanata za predmetno kazneno djelo, Općinski sud je naveo da je na temelju iskaza svjedoka: oštećenog, njegove supruge, te djelatnika policije, zatim, nalaza, mišljenja i iskaza vještaka A.S. i H.H. zaključio da su apelanti, nakon prepirke sa oštećenim, zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, fizički napali oštećenog i nanijeli mu ozljede opasne po život. Naime, iz iskaza oštećenog slijedi da su ga apelanti tukli po raznim dijelovima tijela, da je na poziv njegove supruge na lice mjesta stigla policija, da su ga supruga i sin odvezli u Dom zdravlja u Brezi koji ga je uputio u bolnicu u Zenici, gdje je konstatirano da su mu slomljena četiri rebra, da mu je nakon dva mjeseca ponovo pozlilo i da je nakon toga liječen u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: KCUS). Općinski sud je naveo da je ovaj iskaz oštećenog potpuno suglasan sa iskazom njegove supruge koja je bila očevidac događaja. Dalje, iz iskaza djelatnika policije proizlazi da je oštećeni bio povrijeđen, krvav, te da se žalio na bolove u predjelu stomaka, iz nalaza, odnosno iskaza vještaka A.S. slijedi da je oštećeni, pored lakih tjelesnih ozljeda, zadobio i teške tjelesne ozljede koje su isključivo nastale kao posljedica prijeloma rebara i koje su se manifestirale kao pucanje tankog crijeva, nakon čega je izvršen operativni zahvat u KCUS-u gdje se oštećeni liječio. Općinski sud je naveo da je naložio timsko vještačenje, ali da vještaci S.A. i S.S.B. nisu uradili nalaz kao tim, jer su ostali pri svojim nalazima, te da je angažiran vještak H.H. koji je predložio da prethodni vještaci korigiraju svoje nalaze u svezi sa povredom rebara oštećenog. U ostalom dijelu vještak H.H. se složio sa nalazom vještaka A.S.

5. Obrazlažući zašto nije prihvatio dokaze obrane, odnosno iskaze svjedoka: supruge, odnosno majke apelanata, zatim, djelatnika Doma zdravlja Breza, koji je u srodstvu sa apelantima, Općinski sud je istakao da su bili kontradiktorni, subjektivni i pristrani, odnosno tendenciozni i da su dati s ciljem da se pomogne apelantima. Dalje, sud je istakao da su nalaz i mišljenje vještaka S.S.B., prema kojim nema uzročne veze između nanesenih lakših tjelesnih ozljeda i bolesti oštećenog samo zato što nema medicinske dokumentacije u periodu od nastanka povreda 13. srpnja 2007. godine do 12. listopada 2007., kada je oštećenom pozlilo i kada je smješten u bolnicu, nerealno isključivi, budući da je trebalo imati u vidu sve ostale činjenice i dokaze koji nisu u nalazu ocijenjeni, a koje su ocijenila druga dva vještaka.

6. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Kž-07-

000061 od 9. travnja 2007. godine kojim je uvažio žalbu i ukinuo prvostupanjsku presudu u cijelosti, te odredio održavanje glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da će se na glavnom pretresu provesti dopunsko vještačenje vještaka medicinske struke S.S.B. radi utvrđivanja posljedica povreda oštećenog.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Kžk-07-000 003 od 30. listopada 2007. godine apelanti su proglašeni krivim zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili kazneno djelo - teške tjelesne ozljede iz članka 172. stavak 1. u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije BiH. Kantonalni sud je osudio apelante na kaznu zatvora od po četiri mjeseca. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je saslušao vještake N.Š. i N.F. iz čijih iskaza proizlazi da je dokazana uzročno-posljedična veza između bolesti oštećenog i povreda koje je zadobio od apelanata, odnosno da je oštećeni zadobio lake tjelesne ozljede i teške tjelesne ozljede u vidu nagnječenja grudnog koša zbog čega je liječen. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da je pročitao i ostale dokaze izvedene u prvostupanjskom postupku, te zaključio da su apelanti počinili kazneno djelo koje im se stavlja na teret.

8. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenih prava apelanti nalaze u postupanju Kantonalnog suda koji je odredio novo vještačenje KCUS-a, bez prijedloga stranaka, iako je saslušao vještaka S.S.B., kako je i naloženo rješenjem apelacionog vijeća koje je ukinulo prvostupanjsku presudu. Apelanti dalje navode da je Kantonalni sud u obrazloženju samo naveo da je saslušao vještake N.Š i N.F, a da nije naveo niti jedan drugi dokaz koji je proveden u prvostupanjskom postupku, nije obrazložio dokaze obrane, koji nisu niti provedeni, što je suprotno pravu na ravnopravnost strana u postupku i pravu na kontradiktornost postupka. Apelanti smatraju da je presuda utemeljena samo na selektivno odabranim dokazima, te s tim u svezi da im je povrijeđeno načelo brižljive i savjesne ocjene dokaza i načelo in dubio pro reo, budući da niti jedan nalaz i mišljenje vještaka ne potvrđuju sa sigurnošću da su lake tjelesne ozljede koje je oštećeni zadobio tog kritičnog dana povezane sa kasnijim bolestima oštećenog.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema “opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije “žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud uočava da apelanti obrazlažu povredu članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije, tj. da se žale da je Kantonalni sud odredio novo vještačenje KCUS-a bez prijedloga stranaka, iako je saslušao vještaka S.S.B., kako je naloženo rješenjem apelacionog vijeća, da u postupku nije dokazana uzročna veza između lakih tjelesnih povreda i kasnije bolesti oštećenog, te s tim u svezi da nije dokazano da su oni počinili kazneno djelo teške tjelesne ozljede koje im je stavljeno na teret. Apelanti smatraju da je u konkretnoj situaciji trebalo primijeniti kaznenopravni princip in dubio pro reo, budući da su činjenice nedovoljno utvrđene.

12. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stavak 78).

13. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno o sudu koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Kantonalni sud, postupajući po rješenju apelacionog vijeća, održao glavni pretres na kojem je saslušao vještaka S.S.B., te odložio glavni pretres i naložio medicinsko vještačenje koje je i izvršila Klinika za opću i abdominalnu kirurgiju KCUS-a. Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 276. točka e) Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH propisana mogućnost izvođenja dokaza koje naloži sud. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u obrazloženju presude naveo da je saslušao vještake N.Š. i N.F., liječnike, odnosno djelatnike navedene medicinske institucije, koji su izjavili da postoji uzročno-posljedična veza između bolesti oštećenog i povreda koje je zadobio od apelanata, odnosno da je oštećeni zadobio lake tjelesne ozljede i teške tjelesne ozljede u vidu nagnječenja grudnog koša zbog čega je liječen, što su i naveli u nalazu i mišljenju. Na temelju tih dokaza, kao i na temelju svih drugih dokaza koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti počinili predmetno kazneno djelo. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud dao obrazloženje zašto nije prihvatio pojedine dokaze koji su izvedeni na prijedlog obrane. Dalje, Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovitim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i obrani za iznošenje dokaza. Apelant je tijekom cijelog postupka imao branitelja, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze uporabljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih sudionika. Sukladno navedenom, u obrazloženju presude Općinskog, odnosno Kantonalnog suda u odnosu na ove navode apelanata Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanata očito (prima facie) neutemeljeni.

14. U svezi sa navodima apelanata da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stav 29, objavljena u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

15. Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja presude Općinskog suda, koji je izveo gotovo sve predložene dokaze, proizlazi da je Općinski sud izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, odnosno iz dokumentacije dostavljene uz apelaciju slijedi da je Kantonalni sud upravo radi otklanjanja nesuglasnosti u ranijim nalazima i mišljenjima vještačenje povjerio medicinskoj ustanovi, koje je i provedeno i na temelju kojeg je, u svezi sa ostalim izvedenim dokazima u prvostupanjskom postupku, utvrđena odgovornost apelanata za predmetno kazneno djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakva obrazloženja ne dovode u sumnju kaznenu odgovornost apelanata, te zaključuje da u postupku nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo kao elemenat prava na pravično suđenje, a time niti pravo na presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

16. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović