Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1060/08 (S. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1060/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1060/08, rješavajući apelaciju Sanje Klemo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Klemo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 016367 07 Gž od 10. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 016367 03 P od 21. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanja Klemo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 3. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 016367 07 Gž od 10. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 016367 03 P od 21. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 016367 03 P od 21. septembra 2007. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obavežu tuženi Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova, da joj na ime nematerijalne štete isplate iznos od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelantica u predmetnoj tužbi navela da je 18. septembra 1997. godine eksplodirala autobomba u Splitskoj ulici u Mostaru, usljed čega je zadobila teške tjelesne povrede. Sud je naveo da iz nalaza i mišljenja Kliničke bolnice Mostar od 31. avgusta 1998. godine proizlazi da se apelantica javila radi bolova u koljenima, te da je navedeno da je do povrede došlo prošle godine usljed eksplozije, nakon čega su urađeni RTG snimci koljena. Takođe, sud je naveo da je vještak medicinske struke Damir Jugo u svom iskazu na glavnoj raspravi izjavio da mu je dostavljen nalaz Kliničke bolnice Mostar od 18. septembra 1997. godine iz kojeg je vidljivo da je tog dana apelantica zadobila povredu desne potkoljenice. U vezi s tim, sud je naveo da apelantica nije predložila da se navedeni nalaz Kliničke bolnice Mostar od 18. septembra 1997. godine uvrsti kao dokaz u toku postupka, niti bilo koji drugi dokaz iz kojeg bi se moglo utvrditi da je evidentirana kao povrijeđena osoba usljed eksplozije autobombe u Mostaru. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza u toku postupka nije mogao utvrditi činjenicu da je apelantica usljed eksplozije autobombe zadobila tjelesne povrede, te je, stoga, primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 016367 07 Gž od 10. januara 2008. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je apelantica u svom iskazu navela da je zadobila povredu usljed eksplozije autobombe, te da se zajedno sa ostalim licima koja su tom prilikom povrijeđena javila u bolnicu gdje joj je pružena prva pomoć. Međutim, Kantonalni sud je istakao da se činjenica o zadobijenoj povredi dokazuje medicinskom dokumentacijom ili izvodom iz protokola bolnice iz kojih bi se moglo vidjeti da je apelantica određenog dana zadobila povredu, o kojoj povredi se radi, kao i da joj je pružena prva pomoć. Kantonalni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa proizlazi da je apelantica predložila da vještak medicinske struke Damir Jugo provede vještačenje na okolnost postojanja umanjenja životne aktivnosti kod apelantice i pretrpljenih fizičkih bolova i straha. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je vještak naveo da u spisu postoji samo jedan specijalistički nalaz i RTG snimak oba koljena, koji su urađeni godinu dana nakon eksplozije autobombe, te da je potrebno dostaviti izvornu medicinsku dokumentaciju ili izvod iz protokola hirurške službe. Kantonalni sud je naveo da je vještak medicinske struke na glavnoj raspravi izjavio da mu je naknadno dostavljen nalaz Kliničke bolnice Mostar od 18. septembra 1997. godine iz kojeg je vidljivo da je apelantica zadobila povredu desne potkoljenice, te da se radi o lakoj tjelesnoj povredi i da ne postoji umanjenje opšte životne aktivnosti. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije na pripremnom ročištu predložila da se provede dokaz uvidom u predmetni nalaz Kliničke bolnice Mostar, niti je taj dokaz predložila na glavnoj raspravi kao novi dokaz, u smislu člana 102. stav 2. ZPP. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije dokazala činjenicu da je povrijeđena usljed eksplozije autobombe, te da je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio njen tužbeni zahtjev u skladu sa odredbom člana 126. ZPP.
4. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da nije dokazala činjenicu da je zadobila povrede usljed eksplozije autobombe. Naime, apelantica navodi da je vještak medicinske struke istakao da iz nalaza Kliničke bolnice Mostar od 18. septembra 1997. godine proizlazi da je apelantica zadobila povredu desne potkoljenice. S obzirom na to da se vještak medicinske struke pozvao na nalaz Kliničke bolnice Mostar, apelantica smatra da nije ni bila dužna predložiti nalaz Kliničke bolnice Mostar kao dokaz u predmetnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantičinim navodima da nije morala predložiti nalaz Kliničke bolnice u Mostaru kao dokaz koji bi se izveo pred sudom jer je vještak izvršio uvid u taj nalaz, Ustavni sud ukazuje na to da pravo na pravično suđenje zahtijeva da svi dokazi budu izvedeni pred sudom, te da se drugoj strani u postupku omogući uvid u te dokaze i njihovo eventualno pobijanje. Ustavni sud smatra da apelantica nije navela niti jedan relevantan razlog zbog kojeg nije predložila izvođenje ovog dokaza, a zasnivanje odluke na dokumentu koji kao dokaz nije izveden na raspravi i u prisustvu obje stranke bilo bi suprotno principima prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve druge relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović