Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1322/08 (I. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Izmakla dobit(dobitak)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1322/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1322/08, rješavajući apelaciju Idriza Biserovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Idriza Biserovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000 034 od 11. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-
146/05-I od 9. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Idriz Biserović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 5. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-Gž-07-000 034 od 11. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-146/05-I od 9. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-146/05-I od 9. novembra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti isplati iznos od po 475,00 KM za svaki mjesec, počev od 1. januara 2001. godine pa do dana presuđenja, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je prije rata živio u porodičnoj kući u Brčkom, koja se sastojala od podruma, prizemlja i potkrovlja, te da je u prizemlju porodične kuće bio poslovni prostor. Takođe, sud je naveo da je apelant istakao da su mu u toku 2000. godine predmetne nekretnine vraćene u posjed, ali da je nakon toga nadležni opštinski organ izdao rješenje na osnovu kojeg je srušena apelantova kuća. Dalje, sud je naveo da je apelant istakao da je namjeravao nakon povrata nekretnina u posjed osposobiti stambeno-poslovni objekat i izdavati ga u zakup, te da je, zbog rušenja navedenog objekta, pored obične štete, pretrpio i štetu u vidu izmakle dobiti u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-39/01-I od 25. marta 2004. godine tuženi obavezan da apelantu preda u posjed nekretnine (zemljište) koje su bile predmet spora i da mu naknadi materijalnu štetu zbog porušenog stambeno-poslovnog objekta. Međutim, sud je naveo da apelant u predmetnom postupku traži naknadu štete u vidu izmakle dobiti. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 160. ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene provedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U vezi s tim, sud je naveo da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio isključivo na apelantu, a da apelant nije dokazao na koji način je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti. Naime, sud je naveo da je u toku postupka saslušao svjedoke koji su izjavili «da su bili zainteresovani za zakup poslovnog prostora». Međutim, sud je naveo da nije mogao prihvatiti njihove iskaze kao pouzdane i vjerodostojne, budući da iz njihovih iskaza nije mogao utvrditi da je zaista postojala namjera da uzmu u zakup apelantov poslovni prostor, te da u spisu ne postoji nijedan dokaz koji bi sud uvjerio da su te namjere kod navedenih svjedoka i postojale. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost zahtjeva za naknadu štete u vidu izmakle dobiti zbog čega je i odlučio kao u dispozitivu presude.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Gž-07-000 034 od 11. februara 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da se pri ocjeni izmakle dobiti uzima u obzir dobit koja se mogla osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, a pod kojima se podrazumijevaju okolnosti u kojima je apelant uobičajeno živio i radio ili prema okolnostima slučaja. Po mišljenju Apelacionog suda, nije dovoljno postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti davanjem objekta u zakup, već izvjesnost da je poslovni i stambeni prostor trebala koristiti određena osoba uz određenu zakupninu. Pri tome, Apelacioni sud je istakao da se u konkretnom slučaju nije radilo o redovnom toku stvari s obzirom na to da je nesporno da apelant predmetni objekat nije ranije izdavao u zakup. Prema tome, po mišljenju Apelacionog suda, za priznavanje prava na naknadu izmakle dobiti nije dovoljno što je apelant namjeravao da izda objekat u zakup i što su saslušani svjedoci pokazali interes za poslovni prostor, već i izvjesnost nastanka zakupodavnog odnosa kako za poslovni, tako i za stambeni prostor. Takođe, Apelacioni sud je istakao da je u pitanju konkretna materijalna šteta čije se postojanje i opseg utvrđuju izravnim dokaznim sredstvima radi postizanja ekvivalentnosti naknade kao cilja naknade štete. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je bilo izvjesno da bi poslovni i stambeni prostor izdao u zakup u navedenom periodu, niti je dokazao da nije mogao pristupiti obnovi objekta zbog nepostupanja tuženog po njegovom zahtjevu za izdavanje građevinske dozvole.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, što je kao posljedicu imalo pogrešan zaključak da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, apelant navodi da su u toku postupka saslušani svjedoci koji su izjavili da su bili zainteresovani da uzmu u zakup njegov stambeno-poslovni prostor radi obavljanja registrovane djelatnosti. Takođe, apelant navodi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da predmetni objekat još uvijek nije izgrađen, a upravo zbog toga što tuženi nije odlučio o njegovom zahtjevu za izdavanje dozvole za građenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović