Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-801/08 (I. V.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-801/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 801/08, rješavajući apelaciju Ivana Vukadina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Vukadina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kž-07-

000-022 od 6. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj K-445/05 od 19. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Vukadin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Kž-07-000-022 od 6. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-445/05 od 19. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj K-445/05 od 19. septembra 2007. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u vremenu provjeravanja od jedne godine po pravomoćnosti presude ne počini novo, isto ili slično kazneno djelo. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelant, kao uposlenik preduzeća «I-Livnobus» na radnom mjestu poslovođe za održavanje vozila, koji brine za tehničku ispravnost autobusa i potpisuje i ovjerava putni nalog za autobuse o njihovoj tehničkoj ispravnosti, potpisao i ovjerio putni nalog broj 71 od 24. maja 2004. godine o tehničkoj ispravnosti autobusa, koji je vršio prevoz djece na izlet, iako prethodno nije izvršio tehnički pregled autobusa. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su djelatnici PP Ljubuški isključili predmetni autobus iz prometa, jer je prilikom tehničkog pregleda vozila utvrđeno da je autobus tehnički neispravan. Pri tome, Općinski sud je naveo da je apelant na glavnom pretresu od 19. septembra 2007. godine priznao kivnju za predmetno kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je sud, cijeneći apelantovo priznanje, kao i materijalne dokaze u spisu, nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio krivično djelo krivotvorenja službene isprave. Prilikom odmjeravanja kazne, sud je naveo da je od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant priznao izvršenje krivičnog djela, da nije ranije osuđivan, da je porodičan čovjek, otac dvoje malodobne djece, dok otežavajuće okolnosti nije našao. Općinski sud je ocijenio da izrečena kazna odgovara stupnju apelantove kaznene odgovornosti i težini kaznenog djela koje je počinio, kao i da će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja u smislu člana

42. KZFBiH.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Kž-07-000-022 od 6. decembra 2007. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da se apelant na glavnom pretresu od 19. septembra 2007. godine, nakon čitanja optužnice, izjasnio da je kriv za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenjujući apelantovo priznanje i ostale provedene dokaze, izveo zaključak da je apelant počinio predmetno kazneno djelo. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda nema nerazumljivosti niti protivrječnosti, da uz to sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu kaznenog djela i njegovog počinitelja, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je Pravilnikom o izmjenama Pravilnika o preventivnim tehničkim pregledima motornih i priključnih vozila propisano da se vozačima koji će upravljati vozilom daje u nadležnost da obavljaju dnevni preventivni tehnički pregled vozila. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant kao odgovorna osoba potpisao putni nalog broj 71 od 24. maja 2004. godine u kojem je navedeno da je autobus tehnički ispravan za vožnju. S obzirom na to da je apelant kao odgovorna osoba u preduzeću u putni nalog (ispravu) unio neistinit podatak i to potvrdio svojim potpisom, Kantonalni sud je naveo da se njegove radnje pravno kvalificiraju kao kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. KZFBiH. Takođe, po mišljenju Kantonalnog suda, izrečena uslovna osuda nije prestroga i u svemu odgovora težini počinjenog kaznenog djela i stupnju apelantove kaznene odgovornosti, koja je dovoljna i potrebna radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH.

4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da neujednačeni rad uređaja za zaustavljanje (što je utvrđeno kao tehnička neispravnost autobusa) nije u domenu njegovog radnog mjesta, već u domenu periodičnog i godišnjeg tehničkog pregleda vozila, u smislu člana 11. Pravilnika o preventivnom tehničkom pregledu motornih i priključnih vozila. Apelant navodi da se putnim nalogom potvrđuje ispravnost vozila za vožnju, a da se godišnjim tehničkim pregledom potvrđuje tehnička ispravnost vozila. Takođe, apelant navodi da je članom 10. istog Pravilnika propisano da dnevni tehnički pregled vozila obavlja vozač koji upravlja vozilom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-801/08 (I. V.) | Sudska praksa | Aktio