Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/08 (O. K.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-897/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 897/08, rješavajući apelaciju Ota Karamatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ota Karamatića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53-0-P-001762 07 Rev od 8. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001 204 od 16. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj P-

88/03 od 5. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Oto Karamatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Vladimir Lukenda, advokat iz Čapljine, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53-0-P-001762 07 Rev od 8. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001 204 od 16. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-88/03 od 5. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-88/03 od 5. maja 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Martin Karamatić (u daljnjem tekstu: tuženi) da se sa svojom porodicom i svim pripadajućim stvarima iseli iz stambene zgrade bliže označene u izreci presude, te preda apelantu predmetnu stambenu zgradu u posjed. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da predmetna stambena zgrada predstavlja zajedničku imovinu apelanta i njegove bivše supruge Ive Karamatić, majke tuženog, koja je izgrađena za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice. Takođe, sud je naveo da je utvrđeno da tuženi, njegova supruga i djeca žive u predmetnoj kući kao članovi porodičnog domaćinstva Ive Karamatić. Pri tome, sud je naveo da svaki suvlasnik, odnosno zajedničar može podnijeti tužbu za zaštitu prava vlasništva na cijeloj stvari protiv osobe koja bez pravnog osnova posjeduje tu stvar shodno odredbi člana 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S obzirom na to, sud je naveo da u konkretnom slučaju svaki od suvlasnika predmetne stambene zgrade, kao zajedničke imovine stečene u toku bračne zajednice, ima ovlaštenje da zahtijeva iseljenje iz stambene zgrade treće osobe koju je drugi suvlasnik jednostrano pustio da se useli. Međutim, sud je istakao da je tuženi, čije iseljenje traži apelant, stanovao u predmetnoj kući od kada je izgrađena, a da je nakon sukoba sa apelantom nastavio da stanuje u toj kući uz saglasnost i odobrenje njegove majke kao jednog od suvlasnika. S obzirom na to da su tuženi, njegova supruga i djeca članovi porodičnog domaćinstva Ive Karamatić, kao jednog od suvlasnika predmetne stambene zgrade, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-001 204 od 16. novembra 2006. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da predmetna kuća predstavlja zajedničku imovinu apelanta i njegove bivše supruge Ive Karamatić, majke tuženog. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je predmetna kuća izgrađena 1981. godine i da od tada u njoj živi tuženi, a od 1998. godine i njegova supruga i djeca. Kantonalni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je apelant 2001. godine prestao da koristi predmetnu kuću, nakon sukoba sa tuženim, poslije čega je uslijedio i razvod braka između apelanta i majke tuženog. S obzirom na to da postupak diobe bračne tekovine između apelanta i njegove bivše supruge nije okončan, Kantonalni sud je naveo da predmetna kuća predstavlja njihovo zajedničko vlasništvo u smislu člana 21. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da apelant ne spori da je njegova bivša supruga suvlasnik predmetne kuće sa dijelom ½ u smislu člana 252. Porodičnog zakona. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da svaki od suvlasnika, odnosno zajedničara ima pravo da podnese tužbu radi zaštite prava vlasništva na stvari. Kantonalni sud je naveo da to znači da svaki suvlasnik može tražiti iseljenje i predaju u posjed cijele stvari od osobe koja tu stvar koristi bez pravnog osnova. S obzirom na to da je tuženi u predmetnoj kući stanovao sa roditeljima od 1981. godine, te da je i nakon razvoda braka između roditelja nastavio da stanuje u toj kući uz saglasnost njegove majke, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se tuženi ne može smatrati trećim licem koje bez pravnog osnova koristi predmetnu kuću.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 53-0-P-001762 07 Rev od 8. januara 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi uvrdili da je predmetna kuća izgrađena za vrijeme trajanja bračne zajednice između apelanta i njegove bivše supruge, da tuženi kao njihovo dijete živi u toj kući od rođenja, te da nakon razvoda braka između njegovih roditelja koristi predmetnu kuću kao član porodičnog domaćinstva svoje majke. Takođe, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da predmetna kuća predstavlja zajedničku imovinu apelanta i njegove bivše supruge. Imajući u vidu da tuženi živi u porodičnom domaćinstvu sa svojom majkom kao jednim od zajedničara, Vrhovni sud je naveo da se tuženi ne može smatrati trećim licem koje bespravno koristi stvar, u smislu člana 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju ne može tražiti zaštitu svog prava vlasništva na predmetnoj kući u odnosu na tuženog.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da mu ne pripada pravo da traži iseljenje tuženog iz predmetne kuće u smislu člana 50. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-897/08 (O. K.) | Sudska praksa | Aktio