Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/08 (V. V. i A. J.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Primjena blažeg zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1108/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1108/08, rješavajući apelaciju Vladimira Vrljića i Ajdina Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Vrljića i Ajdina Jašarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Kž-07-000 109 od 29. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 K 005944 06 K od 22. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Vrljić i Ajdin Jašarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Jablanice, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 10. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Kž-07-000 109 od 29. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 K 005944 06 K od 22. juna 2006. godine. Takođe, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1108/08 od 13. maja 2008. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 56 K 005944 06 K od 22. juna 2006. godine apelanti su proglašeni krivim za krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca primjenom odredbi čl. 6, 42, 43, 49, 50. stav 1. tačka b) i 51. stav 1. tačka e) KZFBiH. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je 1. decembra 2003. godine oko 17 sati u ugostiteljskom objektu «Porto» u Jablanici, nakon svađe apelanata sa Mehom Kojićem i Senadom Husićem (u daljnjem tekstu: oštećeni), apelant Ajdin Jašarević udario pivskom flašom u glavu oštećenog Mehu Kojića. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da su nakon toga oštećeni istrčali iz objekta i počeli bježati, da bi ih apelanti sustigli i tom prilikom im zadali više udaraca nogama i rukama u predjelu glave i tijela. Tom prilikom je oštećeni Senad Husić zadobio teške tjelesne ozljede, a oštećeni Meho Kojić lake tjelesne ozljede.

3. Sud je naveo da je do ovakvog utvrđenja došao na osnovu iskaza oštećenih, te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. U vezi s tim, sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaz oštećenih kao uvjerljive i logične i saglasne sa nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke. Takođe, sud je naveo da nije prihvatio iskaz oštećenog Senada Husića samo u dijelu u kojem je naveo da ne prepoznaje napadače jer, po mišljenju suda, oštećeni zbog straha nije htio reći ko su napadači. U pogledu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, sud je obrazložio da je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao vjerodostojne i stručne. S druge strane, sud je naveo da nije prihvatio iskaze dvaju svjedoka koji su kritične prilike bili u društvu sa apelantima jer su, po ocjeni suda, njihovi iskazi dati kako bi pomogli apelantima da ih sud oslobodi od optužbe. Po mišljenju suda, apelanti su bili svjesni činjenice da fizičkim napadom nanose tjelesne ozljede oštećenima, ali su te posljedice htjeli, što znači da su krivično djelo počinili sa izravnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije za počinjeno krivično djelo, Općinski sud je naveo da je ocijenio stepen krivične odgovornosti apelanata, kao i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti predviđene članom 49. KZFBiH. Pri tome, sud je naveo da je primjenom instituta o ublažavanju kazne izrekao apelantima kaznu zatvora od po tri mjeseca, smatrajući da je navedena kazna primjerena stepenu njihove krivične odgovornosti i svim ostalim okolnostima događaja, te da će se tom vrstom i visinom krivične sankcije ostvariti krivičnopravna zaštita.

4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Kž-07-000 109 od 29. januara 2008. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je odbio kao neosnovan žalbeni prigovor o postojanju bitnih povreda krivičnog postupka. Dalje, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da žalba apelanata «nema nikakvih razloga u odnosu na istaknute osnove pobijanja presude zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Krivičnog zakona». S obzirom na to, te na odredbu člana 321. ZKPFBiH, prema kojoj žalbeno vijeće ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, Kantonalni sud je zaključio da je «jedini osnov pobijanja presude pogrešno utvrđeno činjenično stanje». Također, Kantonalni sud je naveo da žalbe apelanata ne sadrže ni navode zbog kojih se pobija odluka o krivičnopravnoj sankciji. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je ipak ispitao prvostepenu presudu i u tom dijelu na osnovu obaveze iz člana 323. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) o proširenom djelovanju žalbe podnesene u korist optuženog iz osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne, tako da i taj sud smatra da u konkretnom slučaju izricanje uvjetne osude nije opravdano. Dalje, u pogledu izrečene kazne zatvora, Kantonalni sud je, prije svega, ukazao da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud pozvao na odredbu člana 51. stav 1. tačka e) KZFBiH, koja se tiče ublažavanja kazne, i izrekao apelantima kaznu zatvora ispod granice propisane zakonom. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da se odredbe člana 51. stav 1. tačka e) KZFBiH odnose na ublažavanja kazne za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od najviše jedne godine. Međutim, neovisno od toga, Kantonalni sud je istakao da odredbama člana 51. KZFBiH, koje regulišu granice ublažavanja kazne, nije uopšte predviđena mogućnost ublažavanje kazne za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, izricanjem kazne zatvora od tri mjeseca, povrijedio odredbe KZFBiH, jer se u konkretnom slučaju nije mogla izreći kazna zatvora u trajanju manjem od šest mjeseci. Međutim, Kantonalni sud je naveo da nije u mogućnosti da otkloni utvrđenu nezakonitost, budući da se apelanti nisu žalili na povredu KZFBiH u tom dijelu, niti se na tu povredu žalio tužitelj. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju samo konstatuje postojanje te povrede.

6. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti navode da KZFBiH i ZKPFBiH nalažu da se u kaznenom postupku uvijek mora primijeniti «blaži propis», odnosno da se uvijek mora postupati u korist optuženog. Takođe, apelanti navode da je paušalan navod Kantonalnog suda da apelanti nisu pobijali prvostepenu presudu zbog povrede KZFBiH, budući da su u žalbi naveli da prvostepeni sud nije obrazložio iz kojih razloga smatra da su apelanti postupali sa umišljajem, a upravo je umišljaj regulisan odredbama KZFBiH.

Relevantni propisi

7. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Član 5. Vremensko važenje Krivičnog zakona (1) Prema učinitelju krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. (2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Član 172.

Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Član 50.

Ublažavanje kazne

Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:

a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;

b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. Član 51.

Granice ublažavanja kazne (1) Kad postoje uvjeti za ublažavanje kazne iz člana 50. (Ublažavanje kazne) ovog zakona, sud će ublažiti kaznu u ovim granicama:

a) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od deset ili više godina, kazna se može ublažiti do pet godina zatvora;

b) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od tri ili više godina, kazna se može ublažiti do jedne godine zatvora;

c) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od dvije godine, kazna se može ublažiti do šest mjeseci zatvora;

d) ako je za krivično djelo kao najmanja mjera kazne propisana kazna zatvora od jedne godine, kazna se može ublažiti do tri mjeseca zatvora;

e) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora od najviše jedne godine, kazna se može ublažiti do trideset dana zatvora;

f) ako je za krivično djelo propisana kazna zatvora bez naznake najmanje mjere, umjesto kazne zatvora može se izreći novčana kazna;

Član 321.

Granice ispitivanja presude

Vijeće žalbenog odjeljenja ispituje presudu u dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale da na njih nije primijenjen «blaži zakon» jer im nije izrečena uvjetna osuda primjenom propisa o ublažavanju kazne. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pitanje primjene blažeg zakona regulisano odredbom člana 5. stav 2. KZFBiH koji se odnosi na situacije kada je nakon izvršenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijenjen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji, jer zakon nije mijenjan, već da se radi isključivo o mogućnosti primjene instituta ublažavanja kazne u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o propustu suda da primijeni blaži zakon, budući da se institut ublažavanja kazne nikako ne može poistovijetiti sa pitanjem primjene blažeg zakona u smislu člana 5. stav 2. KZFBiH.

12. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio da odredbama člana

51. KZFBiH, koje regulišu granice ublažavanja kazne, uopšte nije predviđena mogućnost ublažavanja kazne koja je u konkretnom slučaju bila zaprijećena apelantima za predmetno krivično djelo. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio da, zbog propusta apelanata da u tom pravcu iznesu i argumentuju žalbene navode, nije bio u mogućnosti da otkloni utvrđenu nezakonitost u prvostepenoj presudi. Budući da o povredama krivičnog zakona žalbeno vijeće, bez izuzetka, odlučuje samo ako se na njih ukazuje žalbom (član 321. ZKPFBiH), nisu od utjecaja navodi apelanata da su se žalili na povredu krivičnog zakona u odnosu na umišljaj, pa da je te navode Kantonalni sud trebalo da smatra i navodima koji se tiču primjene instituta ublažavanja kazne. Ustavni sud naročito ukazuje da propusti apelanata da u žalbenom postupku iznesu i argumentuju sve navode o eventualnim povredama zakona na koje žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti ne mogu voditi kršenju prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, u pogledu navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu dali bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti su dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom krivičnom postupku.

13. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/08 (V. V. i A. J.) | Sudska praksa | Aktio