Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1330/08 (M. Š. i M. S.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1330/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-1330/08, rješavajući apelaciju Marinka Šukala i Momira Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Šukala i Momira Savića podnesene protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 0II-0-Gž-08-000009 od 25. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2134/00 od 26. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Šukalo i Momir Savić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Vid Dujaković advokat iz Banja Luke, podnijeli su 7. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj: 0II-0-Gž-08-000009 od 25. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2134/00 od 26. juna 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-2134/00 od 26. juna 2007. godine „Euroherc“ osiguranje d.d. Mostar Podružnica Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezano je da Marinku Šukalu naknadi nematerijalnu štetu kako slijedi: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 1.200,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1.000,00 KM, za duševne bolove zbog naruženosti iznos od 400,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja opšte životne aktivnosti od 15% iznos od 4.000,00 KM, što ukupno po svim vidovima štete iznosi 6.600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.400,00 KM počev od 1. februara 2000. godine pa do isplate, a za iznos od 4.200,00 KM od 26. juna 2007. godine (datum donošenja prvostepene presude) pa do isplate. Istom presudom tuženi je obavezan da Momiru Saviću naknadi nematerijalnu štetu kako slijedi: za pretrpljene fizičke bolove iznos od 800,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 500,00 KM, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja opšte životne sposobnosti od 5% iznos od 1.000,00 KM, što ukupno po svim vidovima štete iznosi 2.300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 660,00 KM počev od 1. februara 2000. godine, a za iznos od 1.640,00 KM počev od 26. juna 2007. godine (datum donošenja prvostepene presude) pa do isplate. U pogledu troškova postupka tuženi je obavezan da apelantima isplati iznos od 5.611,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. juna 2007. godine pa do isplate (datum donošenja prvostepene presude). Apelanti su odbijeni sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživane iznose naknade nematerijalne štete.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da su apelanti protiv tuženog podnijeli tužbu 2. oktobra 2000. godine radi naknade nematerijalne štete, nastale kao posljedica saobraćajne nesreće koja se desila 1. februara 2000. godine na magistralnom putu Klašnice-Prnjavor u mjestu Purići. U toj saobraćajnoj nesreći su učestvovala tri vozila: 1) vozilo marke džip „Nisan“ patrol kojim je upravljao Dragan Mekić i koje je osigurano kod tuženog; 2) putnički automobil marke „Jugo tempo“ kojim je upravljao Marinko Šukalo (apelant) a u kom se nalazio i Momir Savić (apelanti); i 3) putnički automobil marke „Opel kadet“ kojim je upravljao Petar Suvajac.
4. Osnovni sud je na osnovu dokaza izvedenih tokom postupka utvrdio da je do saobraćajne nesreće došlo u momentu mimoilaženja vozila marke džip „Nisan“ sa kolonom putničkih motornih vozila u kojoj je bio automobil marke „Jugo tempo“ u kojem su se nalazili apelanti. Tom prilikom došlo je do kontakta navedenih vozila, a nakon toga je došlo i do kontakta džipa „Nisan“ sa vozilom „Opel kadet“. Tada su dva lica su smrtno stradala, a apelant Marinko Šukalo je zadobio teške tjelesne povrede dok je apelant Momir Savić zadobio lakše tjelesne povrede. Osnovni sud je na osnovu ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno cijeneći ih u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je među parničnim strankama nesporan osnov tužbenog zahtjeva ali da je sporna visina tužbenog zahtjeva. Prihvatajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke utvrđeno je da je: Marinko Šukalo u predmetnoj nesreći zadobio teške tjelesne povrede koje su se manifestovale u vidu preloma lijeve potkoljenice u prizglobnom dijelu usljed čega je trpio bol jakog inteziteta, pa je kod njega nastupilo i umanjenje opšte životne aktivnosti procentualno izraženo 15%, koje se manifestovalo u smanjenju pokretljivosti skočnog zgloba, te da je navedena povreda ostavila za posljedicu naruženost blagog oblika u vidu ožiljka 10 do 12 cm na lijevoj potkoljenici; i Momir Savić u navedenoj saobraćajnoj nesreći zadobio lakše tjelesne povrede u vidu u nagnječenja glave bez neuroloških ispada, nakon čega je trpio primarni strah jakog inteziteta, a što je ostavilo trajne posljedice na njegovu psihu, tj postraumatske glavobolje i depresiju praćenu strahom, usljed čega je došlo do umanjenja njegove opšte životne sposobnosti procentualno izražene 5%, koje se manifestuju u naglim promjenama raspoloženja, povlačenja u sebe i neadekvatnom reakcijom na određene situacije.
5. Polazeći od činjenice da tuženi nije osporavao svoju odgovornost za štetu pričinjenu apelantima, Osnovni sud je na temelju utvrđenja zasnovanog prvenstveno na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i primjenom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO), vodeći računa o cilju i svrsi iz citirane zakonske odredbe, odlučio o visini naknade nematerijalne štete koja pripada apelantima u iznosima kako je to navedeno u dispozitivu presude. Osnovni sud je obavezao tuženog da Marinku Šukalu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od od 2.400,00 KM počev od 1. februara 2000. godine pa do isplate, a Momiru Saviću na iznos od 660,00 KM počev od 1. februara 2000. godine pa do isplate, iz razloga što je tuženi, u svom prijedlogu za van sudsku nagodbu, pristao na te iznose kao nesporne te se od tog momenta po ocjeni suda tuženi nalazi u docnji prema članu 919. ZOO. Na preostale iznose koji su apelantima dosuđeni na ime naknade nematerijalne štete, Osnovni sud je početak toka zakonske zatezne kamate dosudio shodno odredbi člana 277. ZOO tj. od dana prvostepenog presuđenja (26. juna 2007. godine) pa do isplate.
6. Okružni sud je presudom broj 0II-0-Gž-08-000009 od 25. februara 2008. godine žalbe, odlučujući o žalbama apelanata i tuženog, žalbe djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda broj P- 2134/00, u dosuđujućem i odbijajućem dijelu u kom je odlučeno o troškovima postupka, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak u tom dijelu. Istom presudom Okružni sud je djelimično uvažio žalbu tuženog i presudu Osnovnog suda preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što je obavezao tuženog da: Marinku Šukalu na iznos glavnog duga od 2.300,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 21. jula 2000. godine pa do isplate umjesto od 1. februara 2000. godine, a na iznos od 4.300,00 KM zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate; a Momiru Saviću zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga od 600,00 KM počev od 21. jula 2000. godine pa do isplate, umjesto od 1. februara 2000. godine, a na iznos od 1.700,00 KM počev od dana donošenja prvostepene presude pa do isplate. U preostalom dijelu žalbe apelanata i tuženog su odbijene kao neosnovane, i prvostepena presuda je u odbijajućem i dosuđujućem dijelu potvrđena.
7. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je ovaj sud, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, utvrdio da tuženi kao osiguravač motornog vozila marke džip „Nisan“ ne osporava svoju odgovornost za predmetnu štetu pričinjenu apelantima, ali da osporava visinu za sve dosuđene vidove naknade štete, ukazujući na nedostatke u nalazu i mišljenju vještaka koji se tiču utvrđenog stepena umanjenja životne aktivnosti drugoapelanta i postojanja straha kod istog. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode tuženog nalazeći da je utvrđenje prvostepenog suda za oba apelanta u pogledu dosuđenog iznosa naknade nematerijalne štete utemeljeno na pravilnom i objektivnom nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i u skladu sa odredbom člana 200. ZOO. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da se naknada nematerijalne štete dosuđuje prema kriterijima iz člana 200. ZOO, a da je smisao i svrha navedene odredbe zakona da se pravična novčana satisfakcija u svakom konkretnom slučaju individualizira prema okolnostima konkretnog slučaja, tako da bi određivanje visine naknade nematerijalne štete u odnosu na druge slučajeve vodilo tarifiranju ove naknade, što je suprotno navedenoj odredbi ZOO.
8. Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanata da je Osnovni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava odredio početak toka obračuna zakonske zatezne kamate, u odnosu na dosuđene iznose nematerijalne štete, računajući od datuma donošenja prvostepene presude. Okružni sud je naglasio da su apelanti, na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 20. novembra 2006. godine, svoj tužbeni zahtjev precizirali tražeći da se zakonske zatezne kamate, na sporne iznose nematerijalne štete, obračunaju od dana donošenja prvostepene presude. Okružni sud je naglasio da su, u svakom slučaju, neosnovani navodi apelanata koji se pozivaju na odredbu člana 186. ZOO u odnosu na početak toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete, ističući da se ova zakonska odredba odnosi na naknadu materijalne štete koja se smatra dospjelom od trenutka nastanka štete (materijalne).
9. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama redovnih sudova (u odnosu na njihov pravosnažno presuđeni dio) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti se prvenstveno žale na dosuđenu visinu naknade nematerijalne štete po osnovu duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti, smatrajući da nije postojao niti jedan opravdan razlog da se njihov tužbeni zahtjev ne usvoji u cjelini. S tim u vezi ukazuje se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. da je sud primjenom člana 186. ZOO i člana 277. istog zakona, na zahtijevane iznose nematerijalne štete, apelantima trebao dosuditi zakonske zatezne kamate koje će se obračunati najkasnije od dana podnošenja tužbe (2. oktobra 2000. godine) pa do isplate. Apelanti smatraju da je drugostepeni sud, na razliku dosuđenog iznosa glavnog duga i ponuđenog iznosa od strane tuženog, pogrešno odredio da zakonska kamata teče počev od dana presuđenja. Prema mišljanju apelanata, dan od kojeg je trebalo utvrditi početak toka obračuna zakonske zatezne kamate je dan održavanja glavne rasprave 20. novembra 2006. godine a ne 26. jun 2007. godine što je datum donošenja prvostepene presude, i to pod uslovom da sud nije prihvatio pravo apelanta na obračun zakonske zatezne kamatu na glavni dug počev od dana podnošenja tužbe. Ovakav stav drugostepenog suda je kako navode apelanti u suprotnosti sa odredbama čl. 277. i 186. ZOO, iz kojih jasno proizlazi da obaveza naknade štete nastaje u momentu prouzrokovanja nastanka štete.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda, u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, u odnosu na visinu dosuđenih iznosa naknade nematerijalne štete te na datum početka obračuna toka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu navedeno, a u odnosu na tvrdnje apelanata o proizvoljno određenim iznosima naknade nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su apelantima dosudili naknade nematerijalne štete u iznosima koji su detaljno navedeni u dispozitivu. Ti iznosi utvrđeni su, u jednom dijelu na temelju sporazuma apelanata i tuženog, a u drugom dijelu na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, imajući u vidu navode apelanta kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog proizvoljne primjene prava od strane redovnih sudova, a u odnosu na određivanje početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o tužbi radi naknade nematerijalne štete, usljed čega se ne može primjeniti praksa Ustavnog suda iz predmeta AP 1757/05 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/05 od 8. jula 2008. godine). U navedenom predmetu Ustavnog suda postupak se vodio pred redovnim sudovima povodom zahtjeva za naknadu „materijalne štete“, te se odluka Ustavnog suda zasnivala prvenstveno na arbitrarnoj primjeni odredbi člana 186. ZOO (materijalna šteta) u vezi sa članom 277. istog zakona. U konkretnom slučaju radi se o tužbi za naknadu „nematerijalne štete“ temeljem člana 200. ZOO, što bitno mijenja situaciju u odnosu na navedeni predmet, te Ustavni sud ne vidi ništa arbitrarno u primjeni materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, posebno kad se ima u vidu da su apelanti svoj tužbeni zahtjev precizirali na način da su tražili da se zakonske zatezne kamate obračunaju, na sporne iznose nematerijalne štete, „...počev od dana donošenja prvostepene presude...“. S tim u vezi, a imajući u vidu navode apelanata o proizvoljno određenom datumu početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi temeljem člana 2. ZPP bili vezani navodima iz tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da taj član u relevantnom dijelu propisuje „...u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku...“. Stoga, Ustavni sud smatra da su, u konkretnom slučaju, navodi apelanata očigledno (prima faciae) neosnovani u pogledu pozivanja na povredu prava na pravično suđenje i imovinu, zbog proizvoljne primjene prava u odnosu na određivanje početka toka obračuna zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete.
16. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
17. Apelanti u apelaciji ničim nisu potkrijepili navode o diskriminaciji u odnosu na pobrojana prava, niti su uz apelaciju dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim ove navode, a na drugačiji zaključak ne upućuju ni informacije i dokumenti predočeni Ustavnom sudu. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni pa u skladu s tim zaključuje da apelnti nemaju „opravdan zahtjev“ da se pozivaju na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović