Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1336/08 (E. A., A. B., S. B., S. B., E. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1336/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1336/08, rješavajući apelaciju Elme Agić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elme Agić, Suade Behrem, Envera Brice, Medihe Bukarić, Mine Čaušević, Dževada Dedića, Radmile Dedić, Šeherzade Dedić, Medihe Drino, Rejhane Elezović, Almira Gudića, Abdulaha Hadžijusufovića, Mehmeda Idrizovića, Adnana Karalića, Amne Karamustafić, Nasera Karamustafića, Fatime Kovačević, Muje Kovačevića, Belme Manjgafić, Vere Marinčić, Azre Mišić, Smilje Muhtarević, Amele Muminović, Samira Muse, Fikreta Prijića, Halime Rogonjić, Midhata Softića, Kasima Topića i Abdulelvedina Vele podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000951 od 3. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Rs-156/05 od 22. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Bašinac, Senada Bašinca, Elvira Gigovića, Emire Grujić, Šeće Gurića, Fatime Duratbegović, Kadire Kičin, Nedžada Muminovića, Zahide Manović i Elvedine Čakarević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000951 od 3. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-
0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Rs-156/05 od 22. septembra 2006. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Elma Agić, Alma Bašinac, Senad Bašinac, Suada Behrem, Enver Brica, Mediha Bukarić, Elvedina Čakarević, Mina Čaušević, Dževad Dedić, Radmila Dedić, Šeherzada Dedić, Mediha Drino, Fatima Duratbegović, Rejhana Elezović, Elvir Gigović, Emira Grujić, Almir Gudić, Šećo Gurić, Abdulah Hadžijusufović, Mehmed Idrizović, Adnan Karalić, Amna Karamustafić, Naser Karamustafić, Kadira Kičin, Fatima Kovačević, Mujo Kovačević, Zahida Manović, Belma Manjgafić, Vera Marinčić, Azra Mišić, Smilja Muhtarević, Amela Muminović, Nedžad Muminović, Samir Musa, Fikret Prijić, Halima Rogonjić, Midhat Softić, Kasim Topić i Abdulelvedin Vela (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjeg Vakufa, koje zastupa Nikica Bodul, advokat iz Zenice, podnijeli su 7. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000951 od 3. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-156/05 od 22. septembra 2006. godine. Apelanti su, na zahtjev Ustavnog suda, dopunili apelaciju 10. jula 2008. godine tako što su dostavili punomoć za zastupanje, te presudu Općinskog suda.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs-156/05 od 22. septembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Predmetnim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da se Srednjobosanski kanton/Kanton Središnja Bosna Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im, na ime neisplaćene razlike plaće, toplog obroka i regresa za godišnji odmor za period od 1. marta 2002. godine do 31. decembra 2004. godine, isplati ukupan iznos od 604.169,83 KM, tj. svakom apelantu pojedinačne iznose bliže definisane izrekom prvostepene presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 2004. godine, kao i da im se na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.159,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu 24. juna 2005. godine protiv tuženog radi isplate razlike plaće, toplog obroka i regresa u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Zakonom o radu, te privremenoj odluci Ministarstva zdravstva broj 13/1-550. Apelanti su u tužbi naveli da su svi zaposlenici Javne ustanove „Dom zdravlja“ Gornji Vakuf i da su članovi Nezavisnog strukovnog sindikata zaposlenika zdravstva Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna Travnik. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza i primjenom odredbe člana 4. Zakona o ustanovama („Službeni list FBiH“ br. 6/92, 8/93 i 13/94) zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u ovom sporu, slijedom čega je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan iz razloga, a što ni sami apelanti nisu osporavali, da su zaposlenici Javne ustanove „Dom zdravlja“ Gornji Vakuf-Uskoplje (u daljnjem tekstu: Dom zdravlja) sa kojim kao poslodavcem imaju zaključene ugovore o radu. Osim toga, Općinski sud je ukazao da je odredbama čl. 2. i 3. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da se između poslodavca i zaposlenika zasniva radni odnos iz kojeg proizlaze međusobna prava i obaveze, među kojima je i pravo zaposlenika na naknadu plaće, regresa za korištenje godišnjeg odmora, naknadu toplog obroka i ostalih naknada utvrđenih ugovorom o radu, Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva („Službene novine FBiH“ broj 49/00, u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naglasio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u ovoj parnici. Na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da su apelanti zaposlenici Doma zdravlja. Apelanti i navedeni poslodavac su zaključili ugovore o radu, pa, prema tome, a u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o ustanovama, Zakona o radu i Granskog kolektivnog ugovora, proizlazi da se između poslodavca i zaposlenika zasniva radni odnos sa međusobnim pravima i obavezama, u što spada i pravo zaposlenika na naknadu plaće, regresa za korištenje godišnjeg odmora, naknadu toplog obroka, kao i ostale naknade utvrđene ugovorom o radu.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000951 od 3. aprila 2008. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju: Alme Bašinac, Senada Bašinca, Elvira Gigovića, Emire Grujić, Šeće Gurića, Fatime Duratbegović, Kadire Kičin, Nedžada Muminovića, Zahide Manović i Elvedina Čakarevića izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine, dok je reviziju ostalih apelanata izjavljenu protiv navedene drugostepene presude odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM, pa je u tom smislu primjenom člana 247. stav 1. u vezi sa članom 237. tačka 2. ZPP odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanata, koji su navedeni u stavu 1. izreke presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da su apelanti formalni suparničari, te da stoga svaki pojedinačno dosuđeni iznos, u presudi koja se pobija, treba da prelazi 10.000 KM da bi revizija bila dopuštena. U odnosu na ostale apelante, ovaj sud navodi da ne stoje revizioni navodi prema kojima pasivna legitimacije postoji na strani tuženog, jer nedostatak legitimacije proizlazi iz čl. 2. i 3. Zakona o radu, člana 4. Zakona o ustanovama i člana 41. istog zakona. Naime, članom 4. Zakona o ustanovama propisano je da radnici svoja prava ostvaruju u ustanovi, u skladu sa zakonom, te Granskim kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove. Takođe, članom 41. Zakona o ustanovama propisano je da ustanova odgovara za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže. Prema tome, Dom zdravlja ima svojstvo pravnog lica sa stranačkom sposobnošću, pa su apelanti sa njim u pravnom odnosu kao povjerioci po osnovu odredbe člana 262. stav 1. ZOO. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da apelanti mogu zahtijevati ispunjenje obaveze od Doma zdravlja kao svog poslodavca, a ne od tuženog.
5. Apelanti se žale da im je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz čl. 6. i 7. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer je Granski kolektivni ugovor temelj ostvarivanja njihovih prava iz radnog odnosa. Iz navoda apelanata proizlazi da je tuženi dužan da primjenjuje Granski kolektivni ugovor jer je on garant primjene i realiziranja odredbi tog ugovora, te da je tuženi potpisivanjem Granskog kolektivnog ugovora preuzeo obavezu njegove realizacije. Dalje navode da presude Kantonalnog i Vrhovnog suda nisu dale odgovore na njihove žalbene niti revizione navode.
Dopustivost prima facie
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante: Elmu Agić, Suadu Behrem, Envera Bricu, Medihu Bukarić, Minu Čaušević, Dževada Dedića, Radmilu Dedić, Šeherzadu Dedić, Medihu Drino, Rejhanu Elezović, Almira Gudića, Abdulaha Hadžijusufovića, Mehmeda Idrizovića, Adnana Karalića, Amnu Karamustafić, Nasera Karamustafića, Fatimu Kovačević, Muju Kovačevića, Belmu Manjgafić, Veru Marinčić, Azru Mišić, Smilju Muhtarević, Amelu Muminović, Samira Musu, Fikreta Prijića, Halimu Rogonjić, Midhata Softića, Kasima Topića i Abdulelvedina Vele, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u pogledu odlučivanja o pasivnoj legitimaciji tuženog, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno kvalitetno, uvjerljivo i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, u ovom kontekstu, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju “opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelanti smatraju da su im povrijeđena i prava garantovana čl. 6. i 7. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se navedeni članovi Evropske konvencije tiču isključivo prava lica u vezi sa “teritorijalnom primjenom Evropske konvencije i odnosom država članica Savjeta Evrope prema Evropskoj konvenciji“, što u konkretnom slučaju nije bilo predmet postupka koji je okončan osporenim presudama. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava iz čl. 6. i 7. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Blagovremenost podnošenja apelacije
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante: Almu Bašinac, Senada Bašinca, Elvira Gigovića, Emiru Grujić, Šeću Gurića, Fatimu Duratbegović, Kadiru Kičin, Nedžada Muminovića, Zahidu Manović, Elvedina Čakarevića Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stava 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, inter alia, Rješenje Ustavnog suda broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 3432/06 od 6. marta 2007. godine).
15. U konkretnom slučaju revizija apelanata: Alme Bašinac, Senada Bašinca, Elvira Gigovića, Emire Grujić, Šeće Gurića, Fatime Duratbegović, Kadire Kičin, Nedžada Muminovića, Zahide Manović i Elvedina Čakarevića izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine je bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena stavom 1. izreke Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000951 od 3. aprila 2008. godine uz obrazloženje da pojedinačno dosuđeni iznosi pobijane presude ne prelaze iznos od 10.000 KM. Prema tome, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, jeste Presuda Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantima dostavljena navedena presuda Kantonalnog suda s obzirom na to da je nesporno da su apelanti Vrhovnom sudu reviziju izjavili 18. marta 2007. godine iz čega nedvojbeno proizlazi da su apelanti presudu Kantonalnog suda primili prije 18. marta 2007. godine. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 7. maja 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon proteka roka od 60 dana koji je propisan članom 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija apelanata: Alme Bašinac, Senada Bašinca, Elvira Gigovića, Emire Grujić, Šeće Gurića, Fatime Duratbegović, Kadire Kičin, Nedžada Muminovića, Zahide Manović i Elvedina Čakarevića podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana, računajući od dana kada su apelanti primili Presudu Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 781 od 14. februara 2007. godine.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović