Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1364/08 (Zemljoradnička zadruga „Brka“ Brčko)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1364/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1364/08, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Brka“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge „Brka“ Brčko podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-08-000020 od 13. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko broj 096-0-St-

06-000013 od 17. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemljoradnička zadruga „Brka“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Šaćir Rahman, podnijela je 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem testu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-08-000020 od 13. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-St-06-000013 od 17. oktobra 2007. godine.

2. Osnovni sud je u predmetu stečaja nad Zemljoradničkom zadrugom „Ratar“ Brka 17. oktobra 2007. godine donio Rješenje broj 096-0-St-06-000013 kojim je osporeno potraživanje apelantice-razlučnog povjerioca u iznosu od 663.586,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2006. godine pa do isplate po Ugovoru o kreditu sa USAID-om broj 148 od 23. juna 1998. godine i potraživanje u iznosu od 66.860,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. februara 2006. godine pa do konačne isplate po Ugovoru o kreditu sa USAID-om broj 068 od 13. jula 1997. godine prema rješenju Općinskog suda u Brčkom broj Ip-39/97 od 23. septembra 1997. godine i broj Ip-48/98 od 29. maja 1998. godine. Istim rješenjem apelantica-razlučni povjerilac je upućena da radi dokazivanja osnovanosti svog potraživanja pokrene parnični postupak u roku od 15 dana od dana dostavljanja ovog rješenja. Apelantici-razlučnom povjeriocu je, takođe, naloženo da je dužna da o pokretanju parničnog postupka obavijesti sud u roku od 5 dana od dana isteka roka za pokretanje postupka, te da će, ukoliko ne postupi po navedenom nalogu, snositi odgovornost za štetu koja na ovaj način bude prouzrokovana.

3. U obrazloženju rješenja Osnovnog suda je navedeno da je nakon izvršenog uvida u izvršne presude br. Ip-39/97 od 23. septembra 1997. godine i Ip-48/98 od 29. maja 1998. godine utvrđeno da je Rješenjem Općinskog suda u Brčkom-Privremeno sjedište Maoča (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-39/97 od 23. septembra 1997. godine zasnovano založno pravo na nekretninama upisanim u pl. broj 103/04 k.o. Brčko radi obezbjeđenja potraživanja povjerioca BRFF „On Lending Managent Unit“ Tuzla protiv založnog dužnika DJL „Agrozem“ Gračanica radi obezbjeđenja potraživanja po osnovu Ugovora o kreditu broj 068 od 13. septembra 1997. godine u iznosu od 870.000,00 DM, a da je Rješenjem istog suda broj Ip-48/98 od 29. maja 1998. godine zasnovano založno pravo na nekretninama upisanim u pl. broj 103/03 k.o. Brka radi obezbjeđenja potraživanja založnog povjerioca USAID-BF Sarajevo protiv založnog dužnika Zemljoradničke zadruge „Ratar“ Brka, Naime, te nekretnine predstavlja parcela broj 432/7, „Gađanovača“, u naravi njiva 4. klase, površine 80.000 m², upisana u pl. broj 103/05 k.o. Brka, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 1.600,00 DM, po osnovu obaveze Zemljoradničke zadruge „Ratar“ Brka prema USAID-BF Sarajevo nastale iz ugovora o kreditu. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da iz navedenog jasno proizlazi da se u izvršnim ispravama br. Ip-39/97 od 23. septembra 1997. godine i Ip-48/98 od 29. maja 1998. godine ne radi o apelantičinom potraživanju kao razlučnom povjeriocu, nego o potraživanju trećih lica. Zbog toga je sud, postupajući prema odredbi člana 81. stav 5. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ broj 1/02, u daljnjem tekstu: Zakon o stečaju) odlučio kao u izreci rješenja.

4. Apelacioni sud je, odlučujući po žalbi apelantice-razlučnog povjerioca podnesenoj protiv Rješenja Osnovnog suda broj 096-0-St-06-000013 od 17. oktobra 2007. godine donio Rješenje broj 097-0-Gž-08-000020 od 13. marta 2008. godine, kojim je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu a Rješenje Osnovnog suda broj 096-0-St-06-000013 je potvrdio.

5. Apelacioni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da žalba apelantice-razlučnog povjerioca, izjavljena protiv prvostepenog rješenja, nije osnovana, jer razlučno pravo koje je prijavila nije stekla upisom u zemljišne knjige, niti je stekla izvršnu ispravu za to pravo, pa su irelevantni žalbeni navodi da za njena potraživanja postoje izvršna rješenja broj Ip-

39/97 i broj Ip-48/98, koja su ugovorom o prenosu potraživanja prenesena sa USAID-a na apelanticu, te da su prenosom potraživanja prenesena i sva sporedna prava i predate sve isprave na apelanticu, jer će to, po ocjeni suda, i biti predmet dokazivanja apelantice kao razlučnog povjerioca u parničnom postupku. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, jer izvršne isprave na osnovu kojih apelantica-razlučni povjerilac dokazuje postojanje svog potraživanja moraju da glase na njeno ime (razlučno pravo razlučnog povjerioca stečeno izvršnom ispravom) a u konkretnom slučaju nijedna izvršna isprava na kojoj apelantica-razlučni povjerilac zasniva svoje potraživanje, odnosno dokazuje postojanje svog potraživanja, ne glasi na njeno ime. Naime, Rješenjem broj Ip-39/97 od 23. septembra 1997. godine zasnovano je založno pravo na nekretninama upisanim u pl. broj 103/04 k.o. Brka radi obezbjeđenja potraživanja povjerioca BRFF „On Lending Managent Unit“ Tuzla protiv založnog dužnika DJL „Agrozem“ Gračanica, radi obezbjeđenja potraživanja po osnovu Ugovora o kreditu broj 068 od 13. septembra 1997. godine u iznosu od 870.000,00 DM, a da je Rješenjem istog suda broj Ip-48/98 od 29. maja 1998. godine zasnovano založno pravo na nekretninama upisanim u pl. broj 103/05 k.o. Brka, radi obezbjeđenja potraživanja založnog povjerioca USAID-BF Sarajevo protiv založnog dužnika Zemljoradničke zadruge „Ratar“ Brka. Te nekretnine predstavlja parcela broj 423/7, „Gađanovača“, u naravi njiva 4. klase, površine 80.000 000 m² ,upisana u pl. broj 103/05 k.o. Brka, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 1.600,00 DM, po osnovu obaveze Zemljoradničke zadruge „Ratar“ Brka prema USAID-BF Sarajevo nastale iz ugovora o kreditu. Dakle, Apelacioni sud je zaključio da su činjenice relevantne za ovaj postupak u prvostepenom postupku potpuno utvrđene i da je na njih taj sud pravilno primijenio odredbu člana 81. stav 5. Zakona o stečaju, kada je donio pobijano rješenje čija se zakonitost žalbenim navodima apelantice-razlučnog povjerioca ne dovodi u pitanje.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj pobijanim rješenjima povrijeđena navedena prava jer je ugovorima o ustupanju potraživanja kupila predmetna potraživanja od Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo, a koje je ova banka kupila od USAID-a. Navedena potraživanja su bila obezbijeđena založnim pravom na nekretninama na kojima je Zemljoradnička zadruga „Ratar“ Brka imala pravo korištenja upisano u zemljišnim knjigama, dok je u katastru nekretnina kao posjednik bio upisan USAID kao davalac kredita, a po rješenjima o izvršenju Općinskog suda je zasnovano založno pravo na navedenim nekretninama. Apelantica dalje navodi da je na temelju ugovora o ustupanju potraživanja postala vlasnik tih nekretnina, te da je samim tim stekla i založno pravo na predmetnim nekretninama obezbijeđeno po rješenjima o izvršenju Općinskog suda. Prema tome, apelantica smatra da su sudovi osporenim rješenjima nju kao razlučnog povjerioca doveli u isti položaj kao i ostale povjerioce i da stoga neće moći namiriti svoje potraživanje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi da apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). 10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 81. stav 5. Zakona o stečaju. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih rješenja ne sadrže elemente proizvoljnosti jer sadrže argumentirano i jasno obrazloženje da se u izvršnim ispravama br. Ip-39/97 i Ip-48/98, na kojima apelantica temelji svoje potraživanje, ne radi o njenim potraživanjima kao razlučnog povjerioca, nego da se radi o potraživanjima trećih lica, pa je zbog toga i upućena da radi dokazivanja osnovanosti svog potraživanja pokrene parnični postupak u roku od 15 dana od dana dostavljanja prvostepenog rješenja. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno prima facie neosnovani.

11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima faciae) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1364/08 (Zemljoradnička zadruga „Brka“… | Sudska praksa | Aktio