Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1663/08 (D. P.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1663/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1663/08, rješavajući apelaciju Dragana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Popovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-
08-000 109 od 26. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, kojeg zastupa Mirjana Savić, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 109 od 26. marta 2008. godine.
2. Apelant je 15. maja 2007. godine pred Osnovnim sudom u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv JPŠ «Šume Republike Srpske» a.d. Sokolac ŠG «Ribnik» iz Ribnika (u daljnjem tekstu: tuženi) podnošenjem tužbe „radi naknade štete-isplate otpremnine“.
3. Osnovni sud je Presudom broj 075-0-P-07-000102 od 7. decembra 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu na ime neisplaćenog dijela otpremnine po osnovu penzionisanja isplati iznos od 1.195,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. maja 2007. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 1.825,00 KM.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik tuženog, da je radio na poslovima šumskog radnika u Radnoj jedinici «Sitnica» sve do 22. januara 2007. godine, kada mu je radni odnos prestao zbog ispunjavanja uslova za odlazak u starosnu penziju, u skladu sa Rješenjem tuženog broj 01-149/07 od 22. januara 2007. godine. Na temelju Rješenja tuženog broj 02-149-2/07 od 26. marta 2007. godine apelantu je 13. aprila 2007. godine isplaćena otpremnina zbog odlaska u penziju u iznosu od 955,38 KM, odnosno u visini trostrukog iznosa apelantove decembarske plate isplaćene 13. aprila 2007. godine. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu otpremnina trebala biti obračunata u skladu sa odredbom člana 127. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 39/03 i 66/03, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), odnosno u visini od jedne trećine prosječne mjesečne plaće radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, te da tako obračunata otpremnina koju je tuženi trebalo da isplati apelantu iznosi 2.150,88 KM. Budući da je tuženi apelantu na ime otpremnine već isplatio iznos od 955,38 KM, Osnovni sud je obavezao tuženog da mu na ime razlike isplaćene otpremnine i otpremnine obračunate u skladu sa članom 127. Zakona o radu isplati iznos od 1.195,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) počev od 15. maja 2007. godine. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je tuženi dužan apelantu naknaditi troškove parničnog postupka u skladu sa članom 386. stav 1. i članom 387. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) u iznosu od 1.825,00 KM.
5. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv Presude Osnovnog suda broj 075-0-P-07-
000102, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-08-000 109 od 26. marta 2008. godine žalbu tuženog usvojio i presudu Osnovnog suda preinačio, tako što je u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
6. Okružni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom tuženog, te pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, utvrdio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, utvrdio da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 22. januara 2007. godine, te da je na temelju Rješenja tuženog broj 02-149-2/07 od 26. marta 2007. godine utvrđeno da apelantu pripada pravo na otpremninu u visini trostruke decembarske plaće koja mu je isplaćena u aprilu 2007. godine. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 35. stav 1. tačka đ) Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ broj 27/06 koji je stupio na snagu 5. aprila 2006. godine, u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor), a shodno članu 39. stav 1. tačka đ) Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira RS („Službeni glasnik RS“ broj 108/06 koji je stupio na snagu 18. novembra 2006. godine, u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor) na koje upućuje član 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, propisano da poslodavac radniku isplaćuje otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini do trostruke plaće radnika obračunate u skladu sa odredbama Posebnog kolektivnog ugovora, tj. da poslodavac na teret materijalnih troškova isplaćuje radniku otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini trostruke plaće radnika obračunate u skladu sa odredbama Opšteg kolektivnog ugovora i Posebnog kolektivnog ugovora. Prema tome, Okružni sud je zaključio da, s obzirom da je apelant otišao u penziju 22. januara 2007. godine, tuženi je pravilno postupio kada je otpremninu apelantu obračunao u skladu sa citiranim odredbama kolektivnih ugovora na koje upućuje član 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, tj. u visini trostruke decembarske plaće koja mu je isplaćena u aprilu 2007. godine. Stoga, Okružni sud je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio, te apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan u skladu sa odredbama člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
7. Apelant smatra da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je ovakav način obračuna otpremnine nepovoljniji za njega od obračuna prema odredbi člana 127. stav 2. Zakona o radu, pa s tim u vezi navodi da se u ovakvoj situaciji, tj. kada je nižim aktom predviđen manji obim prava od onog utvrđenog zakonom, odredbe nižeg akta ne mogu primijeniti, već da se u tom slučaju ima direktno primijeniti zakon.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je došlo do povrede prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da se apelant žali da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je obrazloženje presude Okružnog suda jasno i argumentirano i bez elemenata proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelantu, na temelju rješenja tuženog, radni odnos prestao zbog ispunjavanja uslova za odlazak u starosnu penziju zaključno sa 22. januarom 2007. godine. S tim u vezi je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbu člana 127. stav 2. Zakona o radu, jer je način obračuna penzije propisan odredbom člana 35. stav 1. tačka đ) Opšteg kolektivnog ugovora, u vezi sa odredbom člana 39. stav 1. tačka đ) Posebnog kolektivnog ugovora, na koje upućuje član 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Prema tim odredbama, apelantu pripada pravo na otpremninu zbog odlaska u penziju u visini trostruke decembarske plaće, što iznosi 955,38 KM. Prema tome, Ustavni sud nalazi da je drugostepeni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović