Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1665/08 (N. D.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1665/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-1665/08, rješavajući apelaciju Nenada Devića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Devića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Rev-06-000 460 od 17. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-465/04 od 2. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-I-884/90 od 14. novembra 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Dević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Milica Cvijanović advokat iz Banja Luke, podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 460 od 17. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-465/04 od 2. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-I-884/90 od 14. novembra 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-I-884/90 od 14. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-465/90 od 2. februara 2006. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Đurđije Dević (u daljnjem tekstu: tužiteljica), kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu sticanja u braku, sa Spasenom Devićem, suvlasnik sa ½ dijela nekretnina upisanih u ZK. Ul. broj 8768 k.o. Banja Luka, što se u naravi odnosi na nekretnine upisane u Pl. broj 252 k.o. Banja Luka V porodičnu kuću, prizemnicu, veličine 94 m², sa dijelom ½ i na zemljištu na kojem se kuća nalazi, te da se obaveže tužena Ljeposava Dević (u daljnjem tekstu: tužena) na naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom je utvrđeno da je tužiteljica dužna tuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.217,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je taj sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužiteljica bila u braku sa Spasenom Deviće, koji brak je, na osnovu prijedloga za sporazumni razvod braka, razveden pravomoćnom presudom Okružnog suda u Banja Luci broj P-1504/66 od 28. decembra 1966. godine. Osnovni sud je utvrdio da je između parničnih stranaka nesporno da su tužiteljica i Spasen Dević tokom trajanja bračne zajednice kupili parcelu-zemljište upisano u ZK. Ul. broj 8768 k.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), na kojem je pravo korištenja upisano u korist Spasena Devića, te da su tužiteljica i Spasen Dević tokom trajanja bračne zajednice na tom zemljištu započeli izgradnju kuće dimenzija, koja je porušena odlukom nadležnog opštinskog organa uprave zbog nedozvoljene gradnje 15. maja 1965. godine, i da su iste godine sagradili manju kuću koja je takođe odlukom nadležnog opštinskog organa uprave srušena. Nakon razvoda braka tužiteljica i Spasen Dević su živjeli u stanu koji je Spasen Dević dobio od Saveza Boraca sve do zemljotresa u Banja Luci 1969. godine, kada je Spasen Dević zasnovao vanbračnu zajednicu sa tuženom sa kojom je i 1974. godine zaključio brak, a nakon toga su (Spasen Dević i tužena) na spornom zemljištu sagradili novu porodičnu kuću (u daljnjem tekstu: sporna kuća). Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev tužiteljice je neosnovan, jer je članom 270. stav 5. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 54/02) propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine, čini zajedničku imovinu. S obzirom da je utvrđeno da je sporna kuća sagrađena nakon prestanka bračne zajednice tužiteljice i Spasena Devića, a da pri tome tužiteljica u toku postupka nije dokazala da je ista sagrađena od materijala porušene kuće koja je građena u tokom trajanja bračne zajednice između nje i Spasena Devića, to je ovaj sud zaključio da se ne radi o zajedničkoj imovini u smislu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona. Takođe, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je suvlasnik sa dijelom ½ na spornom zemljištu na kojem je izgrađena sporna kuća, jer su izradnjom sporne kuće na navedenom zemljištu, koju su sagradili tužena i Spasen Dević, kuća i zemljište postali jedinstvena stvar, pa stoga tužiteljica više nema pravo da joj se po pravu zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice odredi udio na tako nastaloj jedinstvenoj stvari, budući da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče pravo vlasništva i na zemljištu pod zgradom i na površini zemljišta koja je regulacionim planom ili planom parcelizacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade. Osnovni sud je takođe zaključio da je tužiteljica imala pravo postaviti obligaciono-pravni zahtjev za naknadu u novcu na ime zajedničke imovine prema utvrđenoj vrijednosti njenog udjela u spornom zemljištu i po cijenama u vrijeme presuđenja, a koji zahtjev u toku trajanja ovog postupka nije bio postavljen. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03) kojim je propisano da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude, rješavajući o žalbi tužiteljice Okružni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ovaj sud ne nalazi da se žalbenim navodima tužiteljice dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude. Okružni sud je uvidom u zapisnik sa ročišta utvrdio da je i sama tužiteljica potvrdila stav prvostepenog suda, svojom izjavom da je neposredno nakon potresa u Banja Luci njen bivši suprug Spasen Dević napustio stan u kojem su živjeli, te da je nakon toga zasnovao novi brak i nastavio da živi u stanu tužene. Tužiteljica je isto tako potvrdila utvrđenje prvostepenog suda da su tužena i Spasen Dević izgradili spornu kuću na spornom zemljištu, da ona nije učestvovala na bilo koji način u izgradnji te kuće. Prema tome, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi tužiteljice da je prvostepeni sud donoseći osporenu odluku pogrešno primjenio odredbe Porodičnog zakona koje se odnose na sticanje imovine bračnih supružnika tokom trajanja bračne zajednice.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 460 od 17. marta 2008. godine, odlučujući o reviziji zakonskog nasljednika tužiteljice (apelanta) izjavljenoj protiv presude Okružnog suda broj Gž-465/04 od 2. februara 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je konstatovao da je nakon smrti tužiteljice vođenje predmetnog postupka nastavio njen zakonski nasljednik tj. apelant. Ovaj sud je odbio kao neosnovanu reviziju apelanta jer je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. S tim u vezi Vrhovni sud je podsjetio na odredbu člana 270. stav 5. Porodičnog zakona kojom je propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čini zajedničku imovinu. Pored zajedničke imovine stečene zajedničkim radom, pod zajedničkom imovinom se podrazumijeva imovina koja potiče iz bračne zajednice i imovina predviđena odredbom člana 270. stav 3 i 4. navedenog zakona. Vrhovni sud je ocijenio da je u ovom postupku sporno da li kuća, koju su tužena i Spasen Dević sagradili tokom trajanje bračne zajednice, potiče od sredstava iz zajedničke imovine pravnih prednika (roditelja apelanta) i da li je kuća izgrađena tokom trajanja bračne zajednice njegovih roditelja. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, koje je i drugostepeni sud prihvatio kao pravilno utvrđeno, Vrhovni sud je zaključio da je sporna kuća izgrađena nakon raskida bračne zajednice tužiteljice i Spasena Devića, a da je materijal od izgrađenog prvog objekta nakon njegovog rušenja ugrađen nakon toga u manji izgrađeni objekat (koji su sagradili pravni prednici apelanta) koji je takođe kao i prvi objekat srušen 1965 godine rješenjem nadležnog općinskog organa kao bespravno sagrađen objekat, te se stoga kao logično postavlja pitanje šta je od građevinskog materijala iz porušenog manjeg objekta moglo biti ugrađeno u spornu kuću koju činjenicu tužiteljica tokom postupka nije dokazala. Vrhovni sud je zaključio da su kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje se navodima revizije ne dovodi u pitanje, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da sporna kuća nema pravni karakter zajedničke stečene bračne imovine pravnih prednika apelanta, iako je izgrađena na zemljištu koje je stečeno zajedničkim radom i u toku trajanja bračne zajednice njegovih roditelja, jer izgradnjom kuće na tom zemljištu zemljište i kuća predstavljaju pravno jedinstvo. Usljed toga i sporno zemljište nema karakter zajednički stečene imovine, jer gradnjom sporne kuće na spornoj parceli došlo je do spajanja parcele sa objektom. Vrhovni sud je konstatovao da je tužiteljica imala pravo na isticanje obligacionog tj. odštetnog zahtjeva, koji zaključak su pravilno izveli nižestepeni sudovi. Na temelju navedenog i primjenom člana 248. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer smatra da sud nije poklonio punu vjeru tvrdnjama i izjavama tužiteljice i da je njene predočene dokaze zanemario. Apelant se žali da su on i njegova sestra Nada Đurđević rođena Dević zakonski nasljednici tužiteljice i Spasena Devića. Apelant se žali da je njemu bilo onemogućeno da dokazuje da je u spornoj kući stanovao od momenta njene gradnje, a što je bilo vrlo bitno za utvrđenje činjeničnog stanja njemu kao zakonskom nasljedniku tužiteljice. Apelant takođe navodi da su on i njegova sestra imali pravni interes za uspjeh tužiteljice u predmetnom postupku, jer bi u tom slučaju ½ kuće naslijedili on i sestra kao zakonski nasljednici tužiteljice, a kao zakonski nasljednici njihovog oca Spasena Devića bi naslijedili u drugoj polovini kuće po 1/3 dijela.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud prije svega zapaža da je predmetni postupak tužbom pokrenula apelantova majka koja je tokom trajanja ovog postupka umrla, a da je apelant kao njen zakonski nasljednik nakon njene smrti preuzeo parnicu i izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv drugostepene presude. Prema tome, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud detaljno i argumentirano obrazložio da je o tužbenom zahtjevu tužiteljice odlučivao na temelju izvedenih dokaza, posebno obrazloživši dokaze koje je tužiteljica predložila tokom postupka, dok je Okružni sud odlučivao na temelju činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku. Ustavni sud takođe zapaža da su sudovi na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom člana članom 270. stav 5. Porodičnog zakona, utvrdili da je sporna kuća sagrađena nakon prestanka bračne zajednice tužiteljice i Spasena Devića, i da tužiteljica tokom trajanja postupka nije dokazala da je ista sagrađena od materijala porušene kuće koju su ona i njen bivši suprug Spasen Dević gradili tokom trajanja bračne zajednice, pa u smislu navedene odredbe zakona navedena kuća ne predstavlja zajedničku imovinu stečenu tokom trajanja njihovog braka. Takođe, sudovi su jasno obrazložili da je neosnovan i tužbeni zahtjev tužiteljice da je suvlasnik sa ½ dijela na spornom zemljištu koje su ona i Spasen Dević kupili tokom trajanja bračne zajednice, iz razloga što su tužena i Spasen Dević na istom zemljištu sagradili kuću za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, pa su kuća i zemljište postali jedinstvena stvar. Prema tome tužiteljica više nema pravo da joj se po pravu zajedničke imovine stečene tokom trajanja bračne zajednice odredi udio na tako nastaloj jedinstvenoj stvari, iz razloga jer vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče pravo vlasništva i na zemljištu pod zgradom i na površini zemljišta koja je regulacionim planom ili planom parcelizacije utvrđena da služi za redovnu upotrebu zgrade. Ustavni sud takođe zapaža da su sudovi tokom trajanja postupka upućivali tužiteljicu da ovo svoje pravo može tražiti postavljanjem obligaciono-pravnog zahtjeva za naknadu u novcu, na ime zajedničke imovine prema utvrđenoj vrijednosti njenog udjela u zemljištu po cijenama u vrijeme presuđenja, a koji zahtjev tužiteljica nije postavila.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje, da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1665/08 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio