Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3204/07 („Telko“ d.o.o. Čitluk)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3204/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 3204/07, odlučujući o apelaciji „Telka“ d.o.o. Čitluk, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Telka“ d.o.o. Čitluk podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-
Pž-06-000 125 od 14. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Telko“ d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 20. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-06-000 125 od 14. novembra 2007. godine.
2. Apelant je 7. juna 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv tuženog „Delta Viteza“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga. Općinski sud je Presudom broj PS 311/05 od 7. marta 2006. godine obavezao tuženog da na ime neisplaćenog duga na ime neplaćenih računa isplati apelantu iznos od 1.759,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. decembra 2000 godine pa do isplate i naknadi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM.
3. Obrazlažući presudu Općinski sud je naveo da je, nakon izvršenog uvida u račune br. 20-
05933; 20-16218; 20-12495; 20-12512; 20-07140; 20-06851; 20-05372; 20-05389; 20-00748; 20-
03213; 20-01649 i 20-00765, zajedno sa narudžbenicama koje su sastavni dio računa, te nakon ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je tuženi naručivao robu od apelanta, da je apelant tuženom ispostavio račune za naručenu robu sa jasno preciziranim rokovima plaćanja i visinom iznosa naručene robe. U odnosu na prigovor tuženog da apelant nije pružio dokaze da je tuženi primio robu čije plaćanje je predmet spora, Općinski sud je istakao da je tuženi ispostavljene račune potpisao, pa je time potvrdio da je primio navedenu isporučenu robu. Stoga je tuženom naloženo da apelantu na ime neisplaćenog duga isplati iznos bliže označen izrekom ove presude.
4. Općinski sud je, takođe, utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o obligacionom odnosu između apelanta i tuženog, konkretno o ugovoru o kupoprodaji. Obrazlažući svoju odluku, Općinski sud je naveo da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja, koji je sud prihvatio kao osnovan za račune na kojima je jasno preciziran rok plaćanja od januara do maja 2000. godine, jer je apelant tužbu sudu podnio 7. juna 2005. godine, pa je sud primjenom odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je od roka dospijeća za plaćanje po navedenim računima pa do podnošenja tužbe prošlo pet godina, zbog čega je za navedena apelantova potraživanja nastupila zastara, pa je u odnosu na njih odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Za račune broj 20-16218 sa rokom plaćanja 20. novembar 2000. godine, koji glasi na iznos od 361,43 KM; 20-
12495 sa rokom plaćanja 28. septembar 2000. godine na iznos od 952,49 KM i broj 20-12512 sa rokom plaćanja 28. septembar 2000. godine na iznos od 445,44 KM sud je, takođe, primjenom navedenih zakonskih odredaba zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, pa je stoga obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćenog duga isplati iznos od 1.759,36 KM. Odlučujući o troškovima parničnog postupka, s obzirom na apelantov djelimičan uspjeh u ovoj pravnoj stvari, sud je, u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Pž-06-000 125 od 14. novembra 2007. godine odbijena je apelantova žalba dok je žalba tuženog uvažena i Presuda Općinskog suda broj Ps-311/05 preinačena u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, a u odbijajućem dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom Kantonalni sud je obavezao apelanta da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.118,00 KM.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda u pogledu zaključenja ugovora o isporuci robe tuženome. Međutim, kada je riječ o prigovoru zastare koji je tuženi istakao, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je u konkretnoj situaciji primijenio član 371. ZOO, kojim je ruguliran petogodišnji rok zastare potraživanja, a trebalo je da primijeni član 374. istog zakona, kojim je ruguliran trogodišnji rok zastare potraživanja. Ovakav stav drugostepeni sud je zauzeo jer smatra da se ugovor između parničnih stranaka o isporuci robe treba ocjenjivati kao ugovor u privredi iz člana 2. i člana 25. ZOO. Članom 374. ZOO regulirano je da potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga (dakle, iz ugovora o privredi) zastarijevaju za tri godine. U prilog svome stavu Kantonalni sud je podsjetio i na Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 619/04, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 69/05.
7. Kantonalni sud je zaključio da iz spisa predmeta i osporene presude jasno proizlazi da su svi računi za koje je tuženi tužen ispostavljeni u 2000. godini, kada su i dospjeli na naplatu, a da je tužba podnesena sudu 7. juna 2005. godine. Iz navedenog proizlazi da je za sve utužene račune protekao trogodišnji rok zastare potraživanja, u skladu sa članom 374. ZOO.
8. Obrazlažući odluku o naknadi troškova parničnog postupka, drugostepeni sud je istakao da je, s obzirom na to da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, primjenom članom 386. stav 1. ZPP obavezao apelanta da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 2.118,00 KM. Pri tome je podsjetio da je apelantov tužbeni zahtjev u tužbi glasio na iznos od 12.799,17 KM koji je apelant na ročištu za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom smanjio na iznos od 6.747,81 KM. Troškovi parničnog postupka su dosuđeni na osnovu postavljenog zahtjeva (troškovnika), te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a sastoje se od: 396,00 KM na ime pristupa punomoćnika ročištu od 28.12.2005. godine, 579,00 KM na ime pristupa punomoćnika ročištu od 31.1.2006. godine, 590,00 KM na ime pristupa punomoćnika ročištu od 7.3.2006. godine, 90,00 KM na ime prevoza punomoćnika vlastitim automobilom od Viteza do Travnika i nazad radi prisustva navedenim ročištima, 10,00 KM na ime plaćene takse, te 450,00 KM na ime sastava žalbe protiv presude prvostepenog suda.
9. Apelant se žali da mu je osporenom Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Pž-06-000 125 povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da presuda drugostepenog suda nije utemeljena na zakonu, jer odredbe ZOO jasno propisuju kada nastupa zastara potraživanja, pa se sudovi moraju pozivati samo na zakon, a ne na usvojenu sudsku praksu. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ne može biti primijenjen rok zastare od tri godine kao što je učinio Kantonalni sud pozivajući se na odluku Ustavnog suda BiH.
10. Apelant se, takođe, žali na visinu troškova parničnog postupka za koje ga je Kantonalni sud obavezao da isplati tuženom. Apelant smatra da su ovi troškovi dosuđeni isključivo na temelju troškovnika koji je ispostavio punomoćnik tuženog, a koji nije u skladu sa odvjetničkom tarifom i bez provjere te tarife. Smatra da su ti troškovi, kada je već odbijen njegov tužbeni zahtjev, morali biti upola niži imajući u vidu vrijednost spora i „stanje spisa“.
Relevantni propisi
11. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i »Službeni glasnik RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 2.
Učesnici obligacionih odnosa jesu preduzeća i druge društvenopravne osobe, pojedinci i građanskopravne osobe.
Član 25. (1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore u privredi nije izričito drukčije određeno. (2) Ugovori u privredi su, u smislu ovog zakona, ugovori što ih preduzeća, te imaoci radnji i drugi pojedinci koji u obliku registriranog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost sklapaju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmet njihovog poslovanja ili u vezi s tim djelatnostima. [...]
Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Član 374. (1) Međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. (2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljnog stava tog suda da se na potraživanja koja on ima prema tuženom primjenjuje trogodišnji rok zastare iz člana 374. ZOO, a ne petogodišnji rok zastare iz člana 371. ZOO.
16. Ustavni sud podsjeća da je o pitanju primjene trogodišnjeg roka zastarjelosti na potraživanja društvenopravnih osoba iz ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora u privredi, već raspravljao u svojoj Odluci broj AP 619/04, objavljenoj u „Službenom glasniku BiH“ broj 69/05. U navedenoj odluci Ustavni sud je razmatrao stav tadašnjeg apelanta da je Kantonalni sud, nasuprot Općinskom sudu, proizvoljnim i pogrešnim tumačenjem i primjenom člana 374. ZOO povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, jer se navedena odredba odnosi na trogodišnji rok zastare potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga između društvenopravnih lica, te se stoga na njegov slučaj ne može primijeniti. Ustavni sud je tada zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
17. U navedenoj odluci Ustavnog suda, u relevantnom dijelu, navedeno je: „Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenjivati kako su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredaba apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav, prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 6/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanju roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
18. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom da je ZOO propisao vremensko ograničenje ostvarivanja prava uopće, kao i u posebnim slučajevima u koje spada i potraživanje iz člana 374. ZOO. Kantonalni sud je ispitao pitanje blagovremenosti apelantovog zahtjeva za isplatu duga, te u vezi sa svojim zaključkom dao detaljna obrazloženja i jasne razloge.
19. Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom. Nadalje, Ustavni sud smatra da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi odluke Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i broj AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine). Ustavni sud konstatira kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovom slučaju nije na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret u odnosu na tuženog. S jedne strane, postoji subjekt odgovornosti iz ugovora o prometu robe i usluga između društvenopravnih lica, dok, s druge strane, rok od tri godine sasvim je dovoljan da se ova prava ostvare.“
20. Imajući u vidu da je navedeno stanovište zauzeto u vezi sa relevantnim odredbama ZOO, koje su i u vrijeme donošenja osporene presude Kantonalnog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje o kojem je već bilo raspravljano u navedenim odlukama, Ustavni sud je zaključio da i predmetnu odluku donese u skladu sa svojom ranijom praksom, te se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u potpunosti poziva na citirano stanovište.
21. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge svog stava prvenstveno ocjenjujući institut „društvenopravnog lica“ u kontekstu vlasničke transformacije privrednih subjekata i promjena vlasničke strukture u njima kroz proces privatizacije, što čini dio ekonomskog sistema države Bosne i Hercegovine. U tom smislu je i odredbu člana 374. stav 1. ZOO u dijelu koji govori o „međusobnim potraživanjima društvenopravnih lica“ tumačio kao međusobno potraživanje ostalih pravnih lica, dakle, bez obzira na strukturu njihovog vlasničkog kapitala. Kantonalni sud je, osim toga, argumentirano obrazložio da se apelantov ugovor smatra ugovorom u privredi, a ne ugovorom između pojedinaca pa se stoga na njega primjenjuju odredbe člana 2. i člana 25. ZOO, što za sobom povlači i primjenu člana 374. ZOO. Dakle, Kantonalni sud se izričito pozvao na relevantne odredbe ZOO, a samo uzgred svoje stanovište ojačao i Odlukom Ustavnog suda broj AP 619/04. Uostalom, Ustavni sud zapaža da ni sam apelant ne spori da je on pravna osoba koja u obliku registriranog zanimanja obavlja privrednu djelatnost i sklapa sa drugim pravnim osobama ugovore u privredi. Stoga bi bilo još teže objasniti zašto se na apelanta ne bi primjenjivale odredbe ZOO koje se odnose na pravne subjekte koji zaključuju ugovore u privredi.
22. U vezi sa apelantovim apelacionim navodom koji se odnosi na troškove parničnog postupka, Ustavni sud, takođe, smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i argumentirane razloge za primjenu člana 386. stav 1. ZPP, da je u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, pa je odluka o troškovima postupka dosuđena na temelju postavljenog tužbenog zahtjeva tuženog i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, imajući u vidu vrijednost spora označenu u tužbi a kasnije smanjenu na ročištu za glavnu raspravu pred prvostepenim sudom.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović