Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1605/08 (R. T.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1605/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1605/08, rješavajući apelaciju Rosimirke Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rosimirke Todorović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 092 od 21. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rosimirka Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Beograda, podnijela je 3. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 092 od 21. marta 2008. godine.

2. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog MDP ŠIK „Maglić“ Foča - Sektor „Inžinjering“, kao pravnog sljednika DP ŠIK „Maglić“ - Sektor „Inžinjering“ Foča (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Predmetnom tužbom apelantica je tražila da sud obaveže tuženog da joj isplati iznos od 1.500.000,00 dinara, odnosno 115.385,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. decembra 1991. godine i naknadu troškova postupka u iznosu od 2.000,00 KM. Apelantica je u tužbi navela da je sa pravnim prednikom tuženog zaključila predugovor broj 2884/91 od 12. decembra 1991. godine o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje stana u naselju Velešići-Sarajevo. Navedenim predugovorom tuženi se obavezao izgraditi dvosoban stan, površine 59,84 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan), nakon čega joj je ispostavio račun broj 160/91 od 12. decembra 1991. godine na iznos od 1.500.000,00 dinara, koji je, kako navodi, izmirila 18. decembra 1991. godine. Apelantica naglašava da je ona ispoštovala sve svoje obaveze iz predmetnog predugovora, kojim se tuženi obavezao da će do 1. augusta 1992. godine dovršiti gradnju spornog stana, pa kako tu obavezu nije izvršio, apelantica predlaže da sud usvoji njen tužbeni zahtjev.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-99/03 od 1. juna 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj Gž-394/05 od 16. novembra 2005. godine uvažio i pobijanu Presudu Osnovnog suda broj P-99/03 preinačio, tako što je usvojio apelantičin tužbeni zahtjev.

4. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku utvrdio da je nesporno da je apelantica sa prednikom tuženog 12. decembra 1991. godine zaključila predugovor broj 2884/91 o udruživanju sredstava radi finansiranja izgradnje spornog stana, te da je po tom osnovu prednik tuženog apelantici ispostavio predračun na iznos od 1.500.000,00 dinara na ime vrijednosti spornog stana. Takođe, kao nesporno je utvrđeno da je Republički komitet za zdravstvo, rad i socijalnu zaštitu Sarajevo (u daljnjem tekstu: Republički komitet), u kojem je apelantica bila zaposlena, izvršio uplatu navedenog iznosa cijene stana u korist prednika tuženog a na ime kupovine spornog stana apelantici. Osim toga, nesporno je da je sporni stan trebalo da bude izgrađen do 1. augusta 1992. godine, te da nije izgrađen zbog ratnih dešavanja u BiH. Dalje je utvrđeno da je Republički komitet, na ime uplate navedenog iznosa za kupovinu spornog stana, apelantici odobrio dugoročni stambeni kredit na period od 15 godina sa grejs periodom od godinu dana. Uvidom u predmetni spis Okružni sud je utvrdio da je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj P-73/00 od 14. novembra 2000. godine raskinut predugovor zaključen između apelantice i prednika tuženog. Prema tome, Okružni sud je ocijenio da je među parničnom strankama sporno pitanje da li apelantica ima pravo na vraćanje iznosa koji je, u njeno ime, uplatio Republički komitet za kupovinu spornog stana.

5. Okružni sud je naglasio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je Republički komitet, na osnovu datog dugoročnog stambenog kredita apelantici, preuzeo dug koji je ona imala prema pravnom predniku tuženog, te da se na ovaj način Republički komitet, u smislu člana 446. stav

3. Zakona o obligacionom odnosu („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO), smatra preuzimaocem duga umjesto apelantice, koja se oslobađa obaveze u skladu sa članom 448. stav 2. navedenog zakona. Prema stavu Okružnog suda, preuzimanje duga vrši se, prema članu 446. stav 1. ZOO, ugovorom između dužnika i preuzimaoca na koji je dao saglasnost povjerilac, a prema odredbi stava 3. istog člana, propisano je da se pretpostavlja da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca. Prvostepeni sud je prihvatio da je takvu saglasnost dao povjerilac (tuženi), nakon što je prihvatio izvršenu uplatu novčanog iznosa od Republičkog komiteta. Po ocjeni Okružnog suda, ovakav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza, jer je uvidom u uplatnicu Republičkog komiteta utvrđeno da je navedeni iznos uplatio pravnom predniku tuženog za apelanticu, tj. u apelantičino ime i za njen račun (kupovina spornog stana po osnovu zaključenog predugovora). Da bi ugovor o preuzimanju duga, na čiju se primjenu poziva prvostepeni sud, proizveo pravno dejstvo, mora biti zaključen u pismenoj formi. Kako iz stanja spisa proizlazi da takav ugovor nije zaključen, Okružni sud smatra da nema ni pravnog dejstva tog ugovora, jer nema jasne i nedvosmislene povjeriočeve izjave kojom daje pristanak na preuzimanje duga. Okružni sud je ukazao da se odredbom člana 453. ZOO reguliše preuzimanje duga od treće osobe, ali da prema toj zakonskoj odredbi povjerilac ne stiče nikakvo pravo prema trećoj osobi, već da on zadržava pravo prema dužniku, što u konkretnom slučaju znači da apelantica ostaje u obavezi prema povjeriocu (tuženom). Prema tome, Okružni sud je zaključio da je osnovan apelantičin tužbeni zahtjev i da joj pripada pravo na zahtijevani novčani iznos.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj Gž-394/05, reviziju uvažio i presudu drugostepenog suda preinačio, tako što je apelantičinu žalbu odbio i Presudu Osnovnog suda broj P-99/03 od 1. juna 2004. godine potvrdio. Vrhovni sud je naglasio da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi: da je pravomoćnom presudom Osnovnog suda raskinut predmetni predugovor zaključen između apelantice i tuženog i da je Republički komitet uplatio iznos od 1.500.000,00 dinara u korist prednika tuženog, ali da apelantica nije predočila Odluku Republičkog komiteta broj 01.372-4/91 o uplati navedenog dinarskog iznosa, kao ni pismeni ugovor o kreditu koji je navodno zaključila sa Republičkim komitetom a u kojem su bili regulisani uslovi vraćanja kredita, a te dokaze sud nije mogao pribaviti ni službenim putem od Ministarstva zdravlja FBiH, jer je zbog ratnih sukoba u Sarajevu izgorjela zgrada Izvršnog vijeća SRBiH u kojoj se nalazila arhiva Republičkog komiteta. Imajući u vidu navedeno, kao i da je apelantica lično potvrdila da nije započela otplatu kredita po navedenom ugovoru o kreditu, jer je početak otplate odgođen na period od godinu dana (tzv. grejs period), to je Vrhovni sud zaključio da apelantica nema pravo na vraćanje navedenog novčanog iznosa, koji traži postavljenim tužbenim zahtjevom, s obzirom na to da ga nije ni dala. Prema tome, pravo na vraćanje predmetnog novčanog iznosa a nakon što je raskinut predmetni predugovor, u smislu člana 132. ZOO, po ocjeni Vrhovnog suda, ima Republički komitet koji je taj iznos uplatio na račun tuženog.

7. Apelantica se žali da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu jer su osporenom presudom proizvoljno primijenjene odredbe ZOO. Apelantica smatra da se „...u konkretnoj pravnoj stvari radi o preuzimanju ispunjenja (član 453. ZOO), jer kod preuzimanja ispunjenja radi se o ugovoru između dužnika i treće osobe (ugovor o kreditu između apelantice i Republičkog komiteta što je dokazano svjedocima), kojim se treća osoba obavezuje dužniku da će preuzeti njegovu obavezu prema vjerovniku i umjesto njega izvršiti vjerovniku dugovanu činidbu, a da pri tome ne preuzima na sebe i postojeći dug, niti stupa u neposredan obligacionopravni odnos prema vjerovniku. Pošto tim ugovorom povjerilac prema trećoj osobi ne stječe nikakvo neposredno pravo, već ono i dalje ostaje upravljeno samo na dužnika (u konkretnom slučaju prema njoj), koji se takvim ugovorom nije oslobodio svog postojećeg dugovanja, pa samim tim smatra da joj pripada pravo na utuženi iznos...“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog toga što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Naime, Vrhovni sud je reviziju tuženog uvažio i preinačio drugostepenu presudu, tako što je apelantičinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu zbog toga što je zaključio da apelantica nema pravo na vraćanje iznosa koji je tražila tužbenim zahtjevom, jer ga nije ni uplatila, niti je započela otplatu kredita. Pravo na vraćanje tog iznosa, nakon što je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj P-73/00 od 14. novembra 2000. godine raskinut predmetni predugovor zaključen između apelantice i prednika tuženog, ima Republički komitet koji je taj iznos i uplatio na račun prednika tuženog. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da apelantica ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović