Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1394/10 (D. K.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonito hapšenje - općenito
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1394/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-1394/10, rješavajući apelaciju Dragana Kvesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kvesića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 003700 10 Kž 2 od 2. aprila 2010. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003700 10 Kps od 29. marta 2010. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član

14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Kvesića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 003700 10 Kž 2 od 2. aprila 2010. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003700 10 Kps od 29. marta 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Kvesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kreševa, koga zastupa Draženka Jurišić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 20. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 003700 10 Kž 2 od 2. aprila 2010. godine i rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 003700 10 Kps od 29. marta 2010. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanta na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda broj 07 0 K 003700 10 Kps od 29. marta 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 003700 10 Kž 2 od 2. aprila 2010 godine, apelantu je produžen pritvor do pravosnažnosti prvostepene presude Kantonalnog suda broj 07 0 K 003700 10 Kps od 29. marta 2010. godine, odnosno nastupa na izdržavanje kazne po toj pravomoćnoj presudi, ali najduže devet mjeseci od dana donošenja prvostepene presude.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je apelantu, nepravomoćnom presudom tog suda broj 07 0 K 003700 10 Kps od 29. marta 2010. godine, na osnovu sporazuma o priznanju krivnje, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine zbog izvršenja krivičnih djela – razbojništava u sticaju iz člana 289. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te da se apelant nalazi u pritvoru računajući od 12. februara 2010. godine kao dana lišenja slobode.

4. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je nakon izricanja navedene prvostepene presude, odlučio da je opravdano prema apelantu produžiti pritvor na osnovu člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Kantonalni sud je smatrao da je produženje pritvora neophodno radi nesmetanog vođenja daljeg krivičnog postupka obzirom na ličnost apelanta i uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela. Kantonalni sud je obrazložio da na osnovu sporazuma o priznanju krivnje, odnosno inkriminacije iz izreke navedene nepravomoćne presude, proizilazi da je apelant oglašen krivim za jedanaest radnji izvršenja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH. Svaka od ovih radnji je izvršena uz upotrebu noža i u kratkom vremenskom periodu, počev od 13. januara 2010. do 11. februara 2010. godine, odnosno u periodu od svega 30 dana. Navedene okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnih djela u sticaju, kako je dalje smatrao Kantonalni sud, ukazuju na ličnost apelanta kao osobe čije dosadašnje ponašanje opravdava bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se vodi postupak i za koje je moguće izreći kaznu zatvora od tri godine ili težu kaznu. Time su, po ocjeni Kantonalnog suda, ispunjeni razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Ovakav zaključak je opravdan, po ocjeni Kantonalnog suda, i pored činjenice potpunog obeštećenja svih oštećenih koje je učinjeno od strane porodice apelanta, te i pored sporazuma o priznanju krivnje.

5. Kantonalni sud je dalje istakao da broj izvršenih krivičnopravnih radnji koje predstavljaju svaka za sebe posebno krivično djelo – razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH (za koje zakon predviđa mogućnost izricanja kazne zatvora od deset godina ili teže) ukazuje na posebnu težinu krivičnih djela izvršenih u sticaju zbog činjenice da je svaki put pri pribavljanju protivpravne imovinske koristi apelant upotrebljavao opasno oruđe – nož, što je izazivalo teške posljedice za žrtve, uglavnom nemoćne osobe ženskog spola. Činjenica učestalosti tih radnji i kratki vremenski period – svaki treći dan novo djelo, po ocjeni Kantonalnog suda, svakako bi imala za posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu. Kantonalni sud je zaključio da navedeno ukazuje da su ispunjeni svi uslovi za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

6. Kantonalni sud je naglasio da se i nakon izmjene člana 152. stav 1. ZKP FBiH («Službene novine FBiH» broj 12/10) moraju ocjenjivati razlozi za pritvor iz člana 146. stav 1. ZKP FBiH, koji su u konkretnom slučaju zadovoljeni i isti se ne mogu zanemariti zbog činjenice da je donesena prvostepena presuda. U suprotnom, ti razlozi bi onda bili samo relevantni do momenta donošenja prvostepene presude. Navedeni pritvorski razlozi, po ocjeni Kantonalnog suda, moraju se ocjenjivati sve do pravosnažnosti krivičnog postupka ili do isteka roka u kome se mora donijeti drugostepena presuda (konkretno do isteka roka od devet mjeseci od dana donošenja prvostepene presude).

7. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant na pretresu za izricanje krivične sankcije predložio da se pritvor ukine, navodeći da okolnosti potpunog priznanja izvršenja djela i zaključeni sporazum o tome, kao i činjenica obeštećenja oštećenih, eliminišu bojazan o ponavljanju krivičnog djela. Ovakav stav po mišljenju Kantonalnog suda nije prihvatljiv, jer se ne mogu dovesti u pitanje utvrđene okolnosti, odnosno realne radnje apelanta koje su jedina osnova za donošenje zaključka o postojanju razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Kantonalni sud je dalje smatrao da nije moguće prihvatiti zaključak apelantove odbrane o postojanju prakse tog suda o «obaveznom ukidanju pritvora nakon izricanja kazne predviđene sporazumom». Kantonalni sud je dalje ocijenio da ukazivanje na dvije odluke tog suda u skorije vrijeme u drugim slučajevima ne znači da se drugačijim odlučivanjem krši princip jednakosti pred sudom. Po mišljenju Kantonalnog suda, svaka odluka je zasnovana na konkretnim okolnostima samog pojedinačnog slučaja i u konkretnom slučaju ne radi se o općeprihvaćenim stavovima, a dokaz tome je i predmetno rješenje. Pri tome, važno je ukazati, kako je dalje obrazložio Kantonalni sud, da u slučaju produžavanja pritvora nakon izricanja presude, sud nije vezan za stav tužitelja u pogledu pitvora, tako da se ne mogu uvažiti navodi apelanta kako je u navedenim drugim slučajevima, kada je pritvor ukidan, «tužitelj iskazivao da ne postoje razlozi za dalji pritvor». Kantonalni sud je zaključio da donošenjem predmetnog rješenja apelant nije diskriminiran u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) time što je Kantonalni sud u konkretnom predmetu odlučio o produženju pritvora drugačije nego u drugim predmetima.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da iz žalbe apelanta proizilazi da ne osporava postojanje osnova za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, nego se isključivo osporava zaključak prvostepenog suda za produženje pritvora po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Apelant je u žalbi istakao da su oštećeni obeštećeni i da je apelant zaključio nagodbu sa tužiteljem, te da zbog toga nema bojazni da bi apelant nastavio sa vršenjem krivičnih djela za koja je oglašen krivim. Istaknuti žalbeni navodi, po ocjeni Vrhovnog suda, ne dovode u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja, kako je dalje naveo Vrhovni sud, vidljivo je da se zaključak prvostepenog suda o daljem postojanju razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH zasniva prije svega na činjenici da postoji osnovana sumnja da je apelant u kratkom vremenskom periodu učinio više krivičnih djela protiv imovine, od čega deset krivičnih djela razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, kao i jedno djelo razbojništva koje je ostalo u pokušaju. Navedene okolnosti, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavljaju naročitu okolnost koja bez obzira na okolnosti da je apelant zaključio nagodbu i da je obeštetio oštećene, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH opravdava bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 3 godine ili teža kazna.

9. Pri postojanju navedenih okolnosti, pravilnost zaključka prvostepenog suda o daljem postojanju razloga za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, kako je obrazložio Vrhovni sud, nisu dovedeni u pitanje niti žalbenim navodima apelanta da su kod Kantonalnog suda nakon zaključenja sporazuma o krivnji dvojica drugih optuženih u drugim predmetima, nakon izricanja kazneno pravne sankcije i kazne zatvora, pušteni na slobodu. Apelant je dalje u žalbi tvrdio da je u tim slučajevima ovlašteni tužitelj naveo da više ne postoje razlozi za produženje pritvora, koji je također bio određen i produžavan temeljem člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, a što je sudac za prethodno saslušanje i prihvatio i prema navedenim optuženim osobama ukinuo pritvor. Po ocjeni Vrhovnog suda, istaknuti žalbeni navodi su u konkretnom slučaju irelevantni s obzirom da razlozi za pritvor prema apelantu i dalje postoje iz osnova iz kojih je produžen, pa se ni u kojem slučaju ne može predmetni krivični slučaj izjednačiti sa ranijim slučajevima.

10. Apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodi i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. Evropske konvencije, zatim na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je evidentno da, nakon zaključenja nagodbe o priznanju krivnje između apelanta i Kantonalnog tužiteljstva Mostar, te donošenja presude Kantonalnog suda broj 07 0 K 003700 10 Kps od 29. marta 2010. godine, ne postoje više zakonski razlozi za određivanje, odnosno produženje pritvora temeljem člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. Dalje je naveo da u konkretnom slučaju ne postoje više bilo kakvi elementi bojazni da će apelant počiniti novo krivično djelo. Apelant smatra da mu je pritvor produžen bez postojanja relevantnih i dovoljnih razloga koji opravdavaju odluku za produženje pritvora. Apelant je dalje naveo da se prema njemu diskriminatorski postupalo u odnosu na identične ili vrlo slične pravne situacije drugih građana. Istakao je da su optuženi u dva druga predmeta u istoj pravnoj situaciji kao što je apelantova pušteni iz pritvora i na slobodi čekaju pravomoćnost prvostepene presude i upućivanje na izdržavanje kazne zatvora. Apelant smatra da osnovni razlog ovakvog diskriminatorskog odnosa prema njemu leži u činjenici neusklađene primjene prava unutar Kantonalng tužiteljstva Mostar i Kantonalnog suda, jer je po mišljenju apelanta očigledno da različiti tužitelji i suci nemaju isto stanovište o primjeni mjere pritvora i razlozima za pritvor. Nadalje, apelant je istakao da je o njegovoj žalbi odlučio Vrhovni sud, a trebao je Kantonalni sud, jer prema članu 337. stav 2. ZKP FBiH o žalbi protiv rješenja suca za prethodno saslušanje odlučuje izvanraspravno vijeće tog suda. Zbog navedenog apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Dopustivost prima facie

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenih rješenja o produženju pritvora, a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II//3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

14. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

15. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava postojanje drugih relevantnih razloga da mu bude produžen pritvor, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizovao.

16. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor na osnovu člana 152. stav 1. ZKP FBiH, jer je Kantonalni sud smatrao da je to neophodno radi nesmetanog vođenja daljeg krivičnog postupka obzirom na ličnost apelanta i sve okolnosti izvršenja krivičnog djela, cijeneći pri tome i pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP FBiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u odnosu na posebne okolnosti izvršenja krivičnog djela naveli da je apelant izvršio jedanaest radnji izvršenja krivičnog djela razbojništva u kratkom vremenskom periodu i to svaki treći dan po jedno djelo, te da je svaki put upotrebljavao nož. Navedene okolnosti po ocjeni redovnih sudova ukazuju na ličnost apelanta kao osobe čije dosadašnje ponašanje opravdava bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio krivično djelo za koje se vodi postupak. Pošto se pored toga radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža redovni sudovi su ocijenili da su ispunjeni razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1.c) ZKP FBiH.

17. U odnosu na pritvorske razloge predviđene članom 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno učestalost i broj izvršenih krivičnopravnih radnji koje predstavljaju svaka za sebe posebno krivično djelo – razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH (za koje zakon predviđa mogućnost izricanja kazne zatvora od deset godina ili teže) ukazuju na posebnu težinu krivičnih djela izvršenih u sticaju. Također, sudovi su obrazložili da činjenica da je svaki put pri pribavljanju protivpravne imovinske koristi apelant upotrebljavao opasno oruđe – nož, što je izazivalo teške posljedice za žrtve, uglavnom ženkse osobe, ukazuje na težinu predmetnog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili da navedene okolnosti ukazuju na takvu težinu djela, da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta određen i produžen od strane organa sudske vlasti u postupku propisanom zakonom, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Apelant se također žali na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost. Apelant smatra da je diskriminiran zato što je prema njemu kod određivanja pritvora nakon presude «drugačije postupano» u odnosu na druge optužene u drugim predmetima koji se nalaze u identičnoj ili sličnoj pravnoj situaciji. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud u predmetnoj apelaciji razmatrao samo apelantove navode u odnosu na konkretan postupak. Ustavni sud dalje ističe da drugačije odluke sudova u drugim predmetima ne mogu predstavljati diskriminaciju, a što je obrazložio i Kantonalni sud. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st.

1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost

21. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Pri ispitivanju dopustivosti ovog djela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda

Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena

23. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je o žalbi protiv rješenja o produženju pritvora u konkretnom slučaju odlučio Vrhovni sud, a trebalo je odlučivati izvanraspravno vijeće Kantonalnog suda kako je propisano članom 337. stav 2. ZKP FBiH. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći navedeno, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju rješenja koja se pobijaju apelacijom ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je osporenim rješenjima samo riješeno jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Dakle, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan već su donesena procesna rješenja kojim je apelantu produžen pritvor, pa slijedi da je u odnosu na apelantove navode koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije predmetna apelacija preuranjena.

25. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1394/10 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio