Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-265/08 (V. V.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-265/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-265/08, rješavajući apelaciju Veroljuba Vilendečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veroljuba Vilendečića,podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-248/05 od 9. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2294/02 od 18. oktobra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj P-591/00 od 2. jula 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veroljub Vilendečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 21. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-248/05 od 9. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
2294/02 od 18. oktobra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-591/00 od 2. jula 2002. godine.
2. Presudom Osnovnog broj P-591/00 od 2. jula 2002. godine, utvrđeno je da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 31. marta 1994. godine između tužiteljice Habibe Hodžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica-protivtužena) iz Gradiške kao prodavca i apelanta kao kupca, u predmetu kupoprodaje nekretnina preciznije označenih u dispozitivu presude, na kojim se nalazi poslovni objekat – kafić, sada u površini od 49,60 kvadratnih metara, ranije u površini od 36 kvadratnih metara, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem IOV-386/94 i proveden rješenjem broj DN-286/94 istog suda, što je apelant dužan priznati i izdati tužiteljici ispravu podobnu za zemljišnoknjižni prenos, koju će u protivnom zamijeniti presuda. Apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka. Protivtužbeni zahtjevi apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predmetni kupoprodajni ugovor, te da je on po osnovu građenja postao vlasnik sa dijelom 1/1 vlasništva na nekretninama preciznije označenih u dispozitivu presude, odbijeni su u cijelosti kao neosnovani. Drugi eventualni protivtužbeni zahtjev apelanta za isplatu uloženih sredstava djelimično je usvojen, te je tužiteljica-protivtužena obavezana da na ime uloženih sredstava u izgradnju poslovnog objekta isplati apelantu iznos od 27.215,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Preostali dio apelantovog zahtjeva za isplatom iznosa na ime ulaganja u izgradnju i na ime troškova postupka preko dosuđenog, odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je 25. februara 1993. godine između tužiteljice-protivtužene i apelanta zaključen ugovor o zakupu kojim se apelant obavezao da će izvršiti sanaciju porušenog objekta koji je u vlasništvu tužiteljice-protivtužene. Također, Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljica-protivtužena dala pismenu saglasnost apelantu da izgradi objekat na postojećim temeljima i da ga upotrijebi kao poslovni prostor. Dalje je Osnovni sud utvrdio kao nesporne činjenice da je apelant svojim sredstvima izvršio izgradnju navedenog objekta da nije plaćao zakupninu od zaključenja ugovora to jeste od 25. februara 1993. godine do donošenja prvostepene presude, niti je platio kupoprodajnu cijenu iz predmetnog ugovora o kupoprodaji spornih nekretnina tužiteljice-protivtužene iz 1994. godine.
4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je zaključio da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u vrijeme neposredne ratne opasnosti, kada su «pripadnici manjinskog naroda bili izloženi pritisku opšte situacije», zbog čega je taj ugovor apsolutno ništav prema odredbama čl. 103-110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je dalje obrazložio da je predmetni ugovor ništav zbog toga što u vrijeme njegovog zaključenja tužiteljica-protivtužena nije mogla slobodno izraziti svoju volju, što potvrđuje činjenica da je predmetni poslovni objekat bio miniran, da je nasilno porušen od strane nepoznatih lica, čime je autonomija volje tužiteljice-protivtužene, po zaključku suda, sigurno bila ugrožena. Osim toga, ugovor je i prividan (član 66. ZOO) s obzirom da ga je tužiteljica-protivtužena zaključila u uvjerenju da će joj u protivnom objekat biti oduzet, što prozilazi iz iskaza tužiteljice-protivtužene i svjedokinje R.D. Osnovni sud je smatrao da iz provedenih dokaza proizilazi da su parnične stranke zapravo željele sačuvati svoj zakupni odnos iz ugovora o zakupu, koji je zaključen prije predmetnog kupoprodajnog ugovora. Tužbeni zahtjev tužiteljice-protivtužene je u cijelosti usvojen, jer je Osnovni sud utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor apsolutno ništav.
5. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan, Osnovni sud je zauzeo stav da je takav zahtjev neosnovan u cijelosti, jer je prethodno utvrdio da je navedeni ugovor apsolutno ništav.
6. Osnovni sud je dalje smatrao da je neosnovan i protivtužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama po osnovu građenja, jer je apelant sa tužiteljicom-protivtuženom zaključio ugovor o zakupu, na osnovu kojeg se obavezao da će sanirati porušeni objekat, te da će ga koristiti neodređeno vrijeme sve do povratka tužiteljice-protivtužene iz inostranstva. Ovakav stav Osnovni sud je temeljio i na saglasnosti koju su potpisale parnične stranke, na osnovu koje je tužiteljica-protivtužena odobrila apelantu izgradnju spornog objekta prema rješenju Opštinskog sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti broj 05/2-361-270. Osnovni sud je zaključio da je među parničnim strankama nastao obvezno-pravni odnos kojim se apelant obavezao sanirati vlastitim sredstvima porušeni objekat, da je tužiteljica-protivtužena dozvolila apelantu korištenje tog objekta kao slastičarne ili butika, do njenog povratka iz inostranstva, da rok korištenja nije utvrđen, a da je cijenu zakupa trebalo odrediti posebnim ugovorom. Zbog navedenog Osnovni sud je smatrao da apelant gradnjom nije stekao pravo svojine, jer je sa tužiteljicom-protivtuženom zasnovao obvezno-pravni odnos, a ne stvarno-pravni odnos.
7. Osnovni sud je u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu uloženih sredstava zaključio da je zahtjev djelimično osnovan, jer je smatrao da apelant ima pravo da prema pravilima sticanja bez osnova zahtijeva naknadu uloženih sredstava u izgradnji spornog objekta. Osnovni sud je utvrdio da ukupno uložena sredstva od strane apelanta iznose 60.115,00 KM, a iznos zakupnine koju je apelant trebao platiti tužiteljici-protivtuženoj je 32.900 KM. Razmatrajući ovaj pravni odnos, Osnovni sud je primijenio odredbe čl. 210, 214, 570, 571. i 578. ZOO. Osnovni sud je smatrao da apelantu pripada pravo na naknadu uloženih sredstava umanjenih za iznos zakupnine koju je trebao platiti tužiteljici-protivtuženoj po tržišnoj vrijednosti, jer iznos nije decidno ugovoren. Kako je dalje istakao Osnovni sud, tužiteljica-protivtužena kao sticalac dužna je da nadoknadi vrijednost postignute koristi, koja u konkretnom slučaju predstavlja vrijednost obnovljenog objekta umanjena za zakupninu, što iznosi 27.215,00 KM.
8. Okružni sud je presudom broj Gž-2294/02 od 18. oktobra 2004. godine odbio žalbu apelanta i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav predmetni kupoprodajni ugovor. Povodom žalbe tužiteljice-protivtužene prvostepena presuda je preinačena u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi pravna valjanost predmetnog kupoprodajnog ugovora i utvrđenje prava vlasništva u korist apelanta po osnovu građenja, tako što je protivtužba apelanta odbačena. Žalba tužiteljice-protivtužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen u cijelosti apelantov drugi eventualni zahtjev protivtužbe da mu tužiteljica-protivtužena isplati iznos od 76.590,00 KM.
9. Okružni sud je u obrazloženju naveo da obzirom da je stavom I prvostepene presude pravilno utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav, zbog toga je protivtužbeni zahtjev apelanta da je isti ugovor pravno valjan, valjalo odbaciti, jer je stavom I prvostepene presude praktično o istom odlučeno. Po ocjeni Okružnog suda iz istih razloga je odlučeno da se odbaci i drugopostavljeni tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje da je on građenjem postao vlasnik predmetnih nekretnina.
10. Okružni sud je istakao da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da je tužiteljica-protivtužena obavezna da apelantu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 27.215,00 KM. Naime, ugovorom o zakupu poslovnih prostorija od 25. februara 1993. godine, te aneksom ovog ugovora od 24. augusta 1993. godine jasno je izražen stav parničnih stranaka (odnosno stranaka ugovornica) prema kome će apelant sanirati predmetni lokal, koristiti ga do povratka tužiteljice-protivtužene (u konkretnom slučaju zakupodavca) iz inostranstva, nakon čega se prema stavu II navedenog aneksa, predmetni ugovor može ponovo produžiti. Okružni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zakupu kojim nije ugovorena zakupnina, nego se ista izražava kroz dugogodišnje korištenje lokala od strane apelanta, a da za to vrijeme ne plaća zakupninu. Obzirom na ovako izražen stav parničnih stranaka u navedenom ugovoru, zatim da je apelant od momenta stavljanja lokala u funkciju isti nesmetano koristio, po ocjeni Okružnog suda, očito je da njegova imovina pa i dosuđujući dio po prvostepenom sudu, nije prešao ni na koji način u imovinu tužiteljice-protivtužene, pa se njezina žalba ukazuje osnovanom i u tom dijelu je valjalo istu uvažiti, prvostepenu presudu preinačiti i apelanta odbiti sa njegovim protivtužebim zahtjevom u tom dijelu.
11. Vrhovni sud je presudom broj Rev-248/05 od 9. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta protiv navedene presude Okružnog suda.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji od 31. marta 1994. godine i po ocjeni tog suda ništav, ali ne zbog ratnih prilika i ugroženosti manjinskih naroda u vrijeme njegovog zaključenja, nego zato što je prividan (član 66. stav 1. u vezi sa čl. 52. i 103. ZOO). Vrhovni sud je smatrao da iz provedenih dokaza proizilazi da predmetni ugovor nije zaključen radi prometa nekretnina, nego radi zaštite sporne imovine tužiteljice-protivtužene, pošto je postojala mogućnost da bude proglašena kao napuštena i kao takva oduzeta od apelanta, što je i on sam priznao prilikom saslušanja u svojstvu stranke. U prilog takvom zaključku, kako je dalje istakao Vrhovni sud, ide i činjenica da apelant nije platio tužiteljici-protivtuženoj prodajnu cijenu, niti ju je ona očekivala, zbog čega u konkretnom slučaju nije ostvaren osnov (kauza) pravnog posla (član 52. ZOO). Vrhovni sud je zaključio da predmetni ugovor ima karakteristike fiducijarnog pravnog posla, odnosno da se radi o svjesnom neskladu između volja parničnih stranaka i manifestacija tih volja u ugovoru zbog postizanja drugih ciljeva, a ne prometa nepokretnosti.
13. U odnosu na zahtjev protivtužbe apelanta za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora, Vrhovni sud je obrazložio da je zahtjev u suštini istovjetan sa tužbenim zahtjevom kojim se traži utvrđenje njegove ništavosti, pa budući da je tužba podnesena prije protivtužbe ovaj zahtjev je trebalo odbaciti u prvostepenom postupku, kako je pravilno odlučio Okružni sud. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva po osnovu građenja, Vrhovni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je meritorno odlučio o tom zahtjevu protivtužbe. Dalje je naveo da je Okružni sud u tom dijelu ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu, iako za to nije postojao procesnopravni osnov (prema stanju spisa o ovom zahtjevu nije ranije odlučivano). Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda time nisu povrijeđana materijalna prava apelanta, jer je ovaj njegov zahtjev neosnovan. U odnosu na apelantov drugi eventualni zahtjev protivtužbe kojim je tražio naknadu za uložena sredstva, Vrhovni sud je naveo da je apelant izvršio potrebne radove na poslovnom objektu i bez naknade ga koristio prvih pet godina, čime je prema ugovornim odredbama izvršena kompenzacija apelantovih izdataka sa koristima koje je ostvario od zakupa objekta. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant izgradio i mansardni prostor, koji nije ranije postojao i time povećao vrijednost zgrade. Prema odredbi člana 39. stav 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, apelantu pripada pravo na naknadu troškova za izgrdanju mansardnog dijela, jer se radi o korisnim troškovima za vlasnika, odnosno tužiteljicu-protivtuženu. Međutim, kako je apelant nastavio koristiti poslovni objekat i nakon isteka pet godina, u narednih 2 godine i 10 mjeseci, time je apelant, kako je ocijenio Vrhovni sud, ostvario prihode od sporne zgrade u vidu neplaćanja zakupnine najmanje u iznosu koji odgovara visini njegovih ulaganja u mansardni dio. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je imovina apelanta prešla bez pravnog osnova u imovinu tužiteljice-protivtužene (član 210. ZOO).
14. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da mu pripada pravo na naknadu uloženih sredstava, jer je svojim sredstvima izgradio porušeni poslovni objekat i povećao mu površinu. Smatra da se tužiteljica-protivtužena neosnovano obogatila na račun njegovih sredstava uloženih u izgrdanju objekta.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance jasno i detaljno obrazložili svoje odluke pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović