Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-413/08 (B. S.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-413/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-413/08, rješavajući apelaciju Blaška Stanarčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blaška Stanarčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
456/05 od 16. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-211/2002 od 30. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku broj P-398/99 od 29. augusta 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blaško Stanarčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, koga zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 6. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-456/05 od 16. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-211/2002 od 30. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-398/99 od 29. augusta 2001. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-398/99 od 29. augusta 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-211/2002 od 30. marta 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi ODP «Metalno» Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 58.122,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom plati troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da je apelant postigao usmeni sporazum sa direktorom tuženog krajem marta 1992. godine o kupovini stana za apelanta u Beogradu za kupoprodajnu cijenu od tadašnjih 9.752.013 dinara. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelant, prema postignutom sporazumu, 4. aprila 1992. godine na ime kupovine predmetnog stana uplatio navedeni iznos putem Union banke u Beogradu na račun tuženog. Uplata navedenih dinarskih sredstava, kako je dalje utvrdio Osnovni sud, evidentirana je na računu tuženog u Službi društvenog knjigovodstva (SDK) u Zvorniku 27. maja 1992. godine. U obrazloženju je dalje navedeno da je Osnovni sud u dokaznom postupku utvrdio da je tuženi 30. maja 1992. godine putem PTT Mali Zvornik izvršio vraćanje uplaćenog iznosa apelantu većim brojem naloga u iznosima od po 50.000,00 tadašnjih dinara. Također je utvrđeno da je vršilac dužnosti direktora tuženog u telefonskom razgovoru obavijestio apelanta da će mu novac biti vraćen, jer tuženi neće prodati predmetni stan, kao i da apelant nije mogao izvršiti uplatu novca jer o kupoprodaji predmetnog stana nije zaključen nikakav pismeni ugovor, niti o tome postoji ikakva odluka tuženog. Dalje je utvrđeno da apelant nije podigao novac koji mu je bio upućen novčanim uputnicama, iako ga je pošta u Beogradu pozvala da podigne pošiljku. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, a na podlozi provedenih dokaza došao do zaključka da ni apelant niti tuženi nisu željeli podići novac, jer je zbog velike inflacije u to vrijeme isti bio znatno obezvrijeđen. Pored toga, po ocjeni Osnovnog suda tuženi nije imao interes da pristupi zaključenju pismenog ugovora u kupoprodaji stana, dok je apelant imao interes da zaključi ugovor i izvrši odgovarajajuću doplatu sredstava.
4. Osnovni sud je dalje obrazložio da je apelant tražio da mu tuženi vrati postignutu korist od uplaćenih novčanih sredstava po osnovu sticanja bez osnova i to protuvrijednost od 58.122,70 KM. Po ocjeni Osnovnog suda, tužbeni zahtjev apelanta je neosnovan jer za postojanje obaveze po osnovu neosnovanog obogaćenja prema čl. 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) traži se ne samo da je jedna strana pretrpila gubitak nego i da je druga strana iz tog gubitka stekla korist. Sticanje bez osnova, kako je smatrao Osnovni sud, znači sticanje neke koristi na uštrb drugog kada za takvo stanje ne postoji pravni osnov. Apelant je bio svjestan da ne postoji nikakav pravni osnov za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana pa, kako je zaključio Osnovni sud, stoga nije mogao zahtijevati od tuženog da prihvati uplaćena sredstva za kupovinu stana, koja su usljed nastupjelih ratnih događaja ležanjem kod SDK Zvronik obezvrijeđena. Po ocjeni Osnovnog suda tuženom se ne može prigovarati da je postupao nesavjesno u situaciji kada su «na njegovoj strani pravo i interes s kime će zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana».
5. Okružni sud je obrazložio da za sticanje bez osnova mora da postoji uzročna veza između uvećane imovine na jednoj strani i umanjenja imovine na drugoj strani, što u konkretnom sporu nije slučaj. Zbog toga je Okružni sud u potpunosti prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, koji po ocjeni Okružnog suda, apelant ni tokom postupka niti u žalbi nije doveo u sumnju.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj Rev-456/05 od 16. oktobra 2007. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizijski prigovor apelanta da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da je na taj način povrijeđeno i pravo apelanta na imovinu garantovano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud je smatrao da, ukoliko uplaćena sredstva nisu vraćena apelantu isplatom od strane nadležne pošte po uputnicama tuženog, to je rezultat apelantovog propusta jer se nije odazvao pozivu pošte da preuzme pošiljku. Time, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant sam snosi štetne posljedice tog propuštanja. Vrhovni sud je smatrao neosnovanom i tvrdnju apelanta istaknutu tokom postupka da nije bio dužan prihvatiti povrat sredstava koja nisu u skladu sa stvarnim iznosom novčanih sredstava koja su uplaćena. Tuženi se ponašao savjesno, kako je dalje naveo Vrhovni sud, jer je povrat sredstava izvršio uplatom putem pošte u Malom Zvorniku na adresu apelanta u roku od tri dana, što je u uslovima kada je povrat vršen, optimalan rok. Ukoliko je apelant mnogo kasnije pozvan da podigne novac sa pošte, po ocjeni Vrhovnog suda, za eventualnu inflatornu štetu ne bi bio odgovoran tuženi nego pošta, ako je kasnila sa isporukom.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Posebno je istakao da nikada nije primio navodnu uplatu – povrat novčanih sredstava, a od strane pošte u Beogradu nikada nije obaviješten o prispjeću novčane pošiljke na njegovo ime i adresu. Apelant je naveo da je od svjedoka J.L., službenice pošte u Zvorniku koja je o tome obavijestila njegovu majku, saznao da u toj pošti postoji veći broj poštanskih uputnica koje su vraćene iz Beograda u poštu u Zvorniku, na adresu tuženog. Apelant ističe da mu nije pružena mogućnost da zaista primi povrat novčanih sredstava od tuženog, koji je propustio da na adekvatan način u znak odustanka od zaključivanja ugovora, vrati novčana sredstva koja je primio. Na taj način, je po mišljenju apelanta i nastala obaveza tuženog da novčana sredstva vrati u skladu s članom 210. ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović