Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/08 (M. Đ.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-427/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-427/08, rješavajući apelaciju Milorada Đuze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Đuze podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

07-001988 od 27. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Đuza (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, koga zastupaju Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banjaluke, podnio je 7. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001988 od 27. decembra 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-

2091/05 od 3. maja 2007. godine odbijen je kao neosnovan prigovor izvršenika Krajina osiguranje AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: izvršenik) na rješenje Osnovnog suda broj I-2091/05 od 12. oktobra 2005. godine kojim je dozvoljeno izvršenje, te je navedeno rješenje o izvršenju u cijelosti ostavljeno na snazi.

3. U obrazloženju rješenja od 3. maja 2007. godine Osnovni sud je naveo da je na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja, a na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda broj P-

386/98 od 20. maja 2005. godine, dozvoljeno izvršenje protiv izvršenika rješenjem Osnovnog suda broj I-2091/05 od 12. oktobra 2005. godine. Navedenim rješenjem o izvršenju naloženo je izvršeniku da radi namirenja potraživanja isplati apelantu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 3.802,5 KM (dosuđeni troškovi parničnog postupka) koja teče od 20. maja 2005. godine do 8. juna 2005. godine, te troškove izvršnog potupka i to prenosom novčanih sredstava sa računa izvršenika na račun apelanta. Rješavajući o prigovoru izvršenika, da je on u roku za dobrovoljno ispunjenje izmirio svoju obavezu te da nema mjesta primjeni člana 28. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), Osnovni sud je utvrdio da je izrekom navedene presude broj P-386/98 od 20. maja 2005. godine određena obaveza izvršenika da isplati apelantu zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos počevši od 20. maja 2005. godine pa do isplate. Osnovni sud je smatrao da su navodi izvršenika neosnovani, jer je tačno da je on izvršio svoju obavezu u paricionom roku, ali nije izvršio isplatu zakonom određenih kamata kako je bio obavezan pravomoćnom presudom.

4. Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Gž-07-001988 od 27. decembra 2007. godine žalbu izvršenika uvažio, rješenje Osnovnog suda broj I-2091/05 od 3. maja 2007. godine preinačio tako da je usvojio prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj I-

2091/05 od 12. oktobra 2005. godine, navedeno rješenje o izvršenju ukinuo i obustavio izvršni postupak. Zahtjev apelanta za naknadu troškova izvršnog postupka odbijen je kao neosnovan.

5. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je uvidom u pravosnažnu presudu Osnovnog suda broj P-386/98 od 20. maja 2005. godine utvrdio da je izvršenik obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete plati iznos od 2.543,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. maja 2005. godine pa do konačne isplate, kao i da mu na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od 3.802,50 KM, sve navedeno u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjopm prinudnog izvršenja. Okružni sud je dalje utvrdio da nije sporno da je izvršenik u postupku za dobrovoljno izvršenje ispunio svoju obavezu po pravosnažnoj presudi, tako što je platio iznos glavnog duga po osnovu naknade štete od 2.543,50 KM i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, kao i dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 3.802,50 KM. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 25. ZIP prema kojoj se sudsko izvršenje može odrediti tek kada izvršna isprava postane izvršna (a sudska odluka postaje izvršna po pravosnažnosti kad istekne rok za dobrovoljno izvršenje izvršenikove obaveze - paricioni rok). Dakle, kako je dalje obrazložio Okružni sud, uslov za određivanje izvršenja je pravosnažnost i izvršnost izvršne isprave.

6. Okružni sud je dalje naveo da je predmetna presuda postala pravosnažna 20. maja 2005. godine, a apelant je ispunio obavezu 8. juna 2005. godine, tj. prije isteka roka od 30 dana koji je presudom ostavljen izvršeniku za dobrovoljno izvršenje obaveze. Okružni sud je smatrao da budući da je izvršenik izvršio svoju obavezu po navedenoj pravosnažnoj presudi u određenom roku za dobrovoljno izvršenje i prije nastupanja izvršnosti prvostepene presude (izvršne isprave) nije bilo osnova za određivanje izvršenja donošenjem rješenja o izvršenju radi naplate zakonske zatezne kamate na troškove parničnog postupka u smislu člana 28. stav 2. ZIP. Okružni sud je zaključio da obzirom da je ispunjenjem obaveze izvršenika u roku za dobrovoljno izvršenje prestalo potraživanje apelanta, istaknuti prigovor izvršenika na rješenje o izvršenju predstavlja razlog za prigovor iz član 47. stav 1. tačka 8. ZIP i kao takav spriječava sprovođenje izvršenja određenog rješenjem o izvršenju radi naplate zakonkse zatezne kamate koja nije dosuđena izvšnom ispravom.

7. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio ZIP. Dalje je naveo da je pogrešno mišljenje Okružnog suda da je tražilac izvršenja izgubio pravo na zakonsku zateznu kamatu na troškove spora zato što je izvršenik u paricionom roku platio ono što je bilo određeno u izvršnoj ispravi time, jer je članom 28. stav 2. ZIP propisano da tražilac izvršenja ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na troškove spora. Apelant smatra da je pravo tražioca izvršenja na zakonsku zateznu kamatu propisano članom 28. stav 2. ZIP i nije zavisno od toga da li je i kada izvršenik platio ostale svoje obaveze iz izvršne isprave. Smisao odredbe člana 28. stav 2. ZIP po mišljenju apelanta je da se ne obezvrijede troškovi parničnog postupka koji su dosuđeni a zbog proteka vremena od dosuđenja pa do isplate.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnihprava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-427/08 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio