Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-456/08 (V. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-456/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 456/08, rješavajući apelaciju Vesne Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Kovačević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-
370/04 od 22. novembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-10/04 od 20. februara 2004. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luka broj 05-372-
1017/1991 od 21. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 27. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-370/04 od 22. novembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-10/04 od 20. februara 2004. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-1017/1991 od 21. novembra 2003. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja broj 05-372-1017/1991 od 21. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 01-372-10/04 od 20. februara 2004. godine, utvrđeno je da apelantica nema pravo trajnog i nesmetanog korištenja jednosobnog stana u Banjoj Luci u ulici Beogradska broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) nakon smrti J. B., nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, na kojem pravo raspolaganja i davanja na korištenje ima MDP DI «Vrbas» iz Banje Luke.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje u konkretnoj upravnoj stvari, na osnovu pisanih dokaznih sredstava, te na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno, svih dokaza zajedno i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, zaključilo da između apelantice i nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije postojala ekonomska zajednica življenja i stanovanja u predmetnom stanu više od deset godina, odnosno više od pet godina na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Zbog toga, kako je dalje obrazloženo, apelantica nije stekla svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava J. B., u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). U obrazloženju rješenja je, dalje, navedeno da prijava apelanticinog prebivališta na adresi predmetnog stana nije prihvaćena kao dokaz da je ona živjela u porodičnom domaćinstvu J. B. s obzirom na to da se i stan apelanticinih roditelja nalazi na istoj adresi i istom spratu zgrade. Osim toga, Odjeljenje je utvrdilo da je prema popisu stanovništva iz 1991. godine apelantica upisana kao član porodičnog domaćinstva svojih roditelja, zajedno sa svojom sestrom, suprugom i maloljetnim djetetom.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstva je istaknuto da apelanticini žalbeni navodi da nije pravilno ocijenjen iskaz svjedoka S. M., koji je bio predsjednik kućnog savjeta predmetne zgrade i koji je svjedočio o zajednici života apelantice i J. B., kao i iskazi drugih svjedoka, nisu bili razlog za donošenje drugačije odluke u konkretnoj upravnoj stvari, te su kao neosnovani odbijeni.
5. Presudom Vrhovnog suda broj U-370/04 od 22. novembra 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba kojom je pokrenula upravni spor protiv drugostepenog rješenja Ministarstva.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica 1. augusta 1986. godine, kao davalac izdržavanja, sa tadašnjim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu J. B., kao primaocem izdržavanja, zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je nesporna činjenica da je J. B. umro 19. jula 1991. godine, dakle prije isteka zakonskog petogodišnjeg roka računajući od dana zaključenja ugovora. Vrhovni sud je zaključio da iz navedenih činjenica proizlazi da apelantica u vrijeme smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nije imala status člana njegovog porodičnog domaćinstva. U odnosu na činjenicu da je apelantica od 30. juna 1981. godine imala prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, Vrhovni sud je istakao da je, prema podacima iz spisa, na istoj adresi i lokacija trosobnog stana apelanticinih roditelja. Dalje je navedeno da je prilikom postupka racionalizacije stambenog prostora, odnosno usvajanja ponude za zamjenu stana u postupku povodom apelanticine tužbe protiv rješenja Ministarstva od 5. oktobra 1996. godine, utvrđeno da je apelantica živjela u trosobnom stanu svojih roditelja, u koji se nakon apelanticine udaje 1991. godine uselio i njen suprug. Vrhovni sud je obrazložio da je apelantica obuhvaćena popisom stanovništva iz 1991. godine na navedenoj adresi, ali kao član domaćinstva svojih roditelja, a ne kao član domaćinstva J. B. Zbog toga je Vrhovni sud smatrao da su apelanticini tužbeni navodi u svemu neosnovani i paušalni.
7. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su upravni organi i Vrhovni sud u upravnom postupku i u postupku upravnog spora pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Posebno je naglasila da je na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zasnovala zajednicu života sa pokojnim J. B., tadašnjim nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, te se na osnovu toga, prema njenom mišljenju, može smatrati da je predmetni stan bio njen dom. Navela je da je 1992. godine živjela u predmetnom stanu, a dokaz za to je da je 1992. godine raniji nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu preduzeće «Nova radinost» podnio zahtjev za iseljenje. Dalje je istakla da je Banju Luku i predmetni stan morala napustiti zbog rata, te da je u njenoj odsutnosti drugo lice useljeno u stan i da su u predmetnom postupku tom licu «utvrđivana i priznavana prava na apelanticinu štetu». Istakla je da je 1995. godine na predmetnom stanu izvršen prijenos prava raspolaganja sa preduzeća «Nova radinost» na preduzeće MDP DI «Vrbas», koje je predmetni stan dodijelilo trećem licu, iako je predmetni stan bio u sporu pa je ovaj prijenos, prema apelanticinom mišljenju, nezakonit.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na poštivanje doma (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović