Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1748/08 (Š. N.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1748/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1748/08, rješavajući apelaciju Šemse Numanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Numanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2605/02 od 6. februara 2008. godine, Rešenja Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine broj 89/03 od 8. marta 2003. godine i Rešenja Regionalne advokatske komore Tuzla broj AK.21/02 od 23. oktobra 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemso Numanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-
2605/02 od 6. februara 2008. godine, Rešenja Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Advokatska komora FBiH) broj 89/03 od 8. marta 2003. godine i Rješenja Regionalne advokatske komore Tuzla (u daljnjem tekstu: Regionalna komora) broj AK.21/02 od 23. oktobra 2002. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. decembra 2008. godine i 6. maja 2010. godine.
2. Rješenjem Regionalne komore broj AK.21/02 od 23. oktobra 2002. godine apelant je upisan u Imenik advokata Regionalne komore sa 23. oktobrom 2002. godine sa sjedištem advokatske kancelarije u Tuzli, u Titovoj ulici do br. 113. Stavom dva izreke rješenja konstatirano je da je rješenje konačno kada na njega svoju suglasnost da Advokatska komora FBiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio zahtjev za upis u Imenik advokata, te da je uz zahtjev priložio dokumente predviđene članom 18. Zakona o advokaturi, te da je Upravni odbor Regionalne komore, nakon uvida u zahtjev i priložene dokumente, utvrdio da apelant ispunjava sve uvjete za upis u Imenik advokata. Zbog toga je na osnovu člana 19. stav 3. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 40/02 - u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi) i člana 17. stav 3. Statuta Regionalne komore udovoljio apelantovom zahtjevu.
3. Rješenjem Advokatske komore FBiH broj 89/03 od 8. marta 2003. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenje Regionalne komore. U obrazloženju je navedeno da je apelant u žalbi istakao da je zahtjev za upis podnio 26. jula 2002. godine, da je zahtjevu udovoljeno 23. oktobra 2002. godine, te da smatra da se na njega ne mogu primijeniti odredbe Zakona o advokaturi, budući da je zahtjev podnesen prije stupanja na snagu tog zakona. Dalje je navedeno da je odredbom člana 73. Zakona o advokaturi propisano da će se zahtjevi za upis podneseni do dana stupanja na snagu Zakona rješavati prema odredbama tog zakona, te da je stoga prvostepeni organ pravilno postupio kad je donio pobijano rješenje. Također je navedeno da je odredbama člana 49. stav 1. tačka 12. Statuta Advokatske komore FBiH utvrđena nadležnost Upravnog odbora Advokatske komore da donosi odluku o visini naknade za upis u Imenik advokata, te da je stoga prvostepeni organ pravilno postupio kad je apelantu, sukladno odluci Upravnog odbora, utvrdio upisninu u visini od 5.000,00 KM.
4. Presudom Vrhovnog suda broj U-2605/02 od 6. februara 2008. godine, donesenom u upravnom sporu, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Advokatske komore FBiH. U obrazloženju presude je navedeno da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je apelant rješenjem Regionalne komore upisan u Imenik advokata sa 23. oktobrom 2002. godine jer je utvrđeno da ispunjava uvjete za upis. Dalje je navedeno da je Advokatska komora FBiH, rješavajući o apelantovoj žalbi, kojom je osporio plaćanje naknade za upis navodeći da ju je već jednom platio i ističući da na njega treba primijeniti stari Zakon o advokaturi, apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu, nalazeći da je prvostepeni organ pravilno primijenio član 73. Zakona o advokaturi, te da je apelant pravilno obavezan na plaćanje upisnine u iznosu od 5.000,00 KM.
5. Sud je dalje naveo da osporenim rješenjem Advokatske komore nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, budući da je prvostepeno rješenje doneseno pravilnom primjenom člana 19. Zakona o advokaturi. Istaknuto je da je članom 73. tog zakona propisano da će se neriješeni zahtjevi podneseni za upis u Imenik advokata, podneseni do dana stupanja na snagu tog zakona, rješavati po odredbama tog zakona, pa su stoga ocijenjeni neosnovanim navodi tužbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da apelant traži da se naloži Regionalnoj komori da ispravi prvostepeno rješenje na način da unese odredbu da je apelant oslobođen plaćanja upisnine za upis u Imenik advokata, te da tužena Advokatska komora na takvo rješenje dâ svoju suglasnost. Sud je ove navode tužbe u cijelosti ocijenio neosnovanim, jer je prvostepeno rješenje, na koje je svoju suglasnost dala Advokatska komora FBiH svojim Rješenjem broj 25/02 od 9. novembra 2002. godine, doneseno na apelantov zahtjev i njime je samo odlučeno o upisu u Imenik advokata, te je zaključeno da apelant prvostepeno rješenje Regionalne komore nije ni mogao pobijati u dijelu kojim nije ni odlučeno o plaćanju naknade za upis u Imenik advokata. Dalje je navedeno da je u obrazloženju rješenja Advokatske komore FBiH navedeno da je Regionalna komora pravilno utvrdila upisninu od 5.000,00 KM u skladu sa odlukom Upravnog odbora Advokatske komore FBiH iako upisnina nije bila predmet rješavanja u prvostepenom postupku. Također je navedeno da, prema podacima u spisu predmeta, proizlazi da je apelant 3. oktobra 2002. godine podnio zahtjev za oslobađanje plaćanja za naknadu upisnine, ali da u spisu nema dokaza da je o apelantovom zahtjevu odlučeno, te je navedeno da apelantu ostaje mogućnost da, nakon donesene odluke po navedenom zahtjevu, eventualno kod nadležnog suda traži naknadu štete.
6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i djelotvoran pravni lijek i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da su u rješenju kojim se odobrava upis u Imenik advokata Regionalna komora i Advokatska komora FBiH trebale odlučiti o zahtjevu za uplatu upisnine i zahtjevu za oslobađanje od upisnine, a da je Vrhovni sud trebalo da odluči o naknadi štete koja se odnosi na neosnovano plaćenu upisninu i izgubljenu zaradu za četiri mjeseca. Stoga apelant smatra da je ovakvim postupanjem došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i pristup sudu, prava na djelotvoran pravni lijek, prava na zabranu retroaktivne primjene pravnih propisa, prava na suđenje u razumnom roku jer o njegovom zahtjevu za povrat sredstava za upisninu i naknadu štete nije odlučeno premda je postupak trajao skoro šest godina, te prava na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud prvenstveno konstatira da je osporenim odlukama, shodno odredbama Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 40/02), odlučivano o apelantovom upisu u Imenik advokata. Taj upis se pojavljuje kao preduvjet za obavljanje advokature kao profesionalne djelatnosti, te je nesporno da se predmetni postupak sa aspekta apelanta kao lica zainteresiranog za obavljanje advokatske djelatnosti odnosi na utvrđivanje građanskih prava i obaveza.
10. Dalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev za upis u Imenik advokata, te da je Regionalna komora udovoljila njegovom zahtjevu, utvrdivši da apelant ispunjava uvjete iz člana 18. Zakona o advokaturi. Iz odredbe predmetnog člana evidentno je da uplata naknade za upis uopće nije regulirana tim članom, niti se ona pojavljuje kao uvjet upisa. Dalje, Ustavni sud zapaža da predmetnim rješenjem, koje je potvrđeno rješenjem Advokatske komore FBiH, uopće nije odlučivano o naknadi za upis, niti je apelant obavezan da tu naknadu plati.
12. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjev za upis podnio 26. jula 2002. godine a da je Regionalna komora, prema stanju spisa, u relativno kratkom roku od nepuna tri mjeseca (23. oktobra 2002. godine), mada ne u zakonskom roku od 30 dana iz člana 19. Zakona o advokaturi, donijela rješenje o upisu apelanta u Imenik advokata. Dalje, Advokatska komora FBiH je i prije isteka zakonskog roka svojim rješenjem od 9. novembra 2002. godine potvrdila postojanje uvjeta za apelantov upis u Imenik advokata, čime je apelant tog datuma stekao pravo na obavljanje advokatske djelatnosti. Također je iz stanja spisa evidentno da je apelant imao pristup sudu, te da je u konačnici Vrhovni sud odbio njegovu tužbu u upravnom sporu pri čemu je u obrazloženju svoje odluke za odbijanje apelantove tužbe dao jasne i iscrpne razloge uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o advokaturi (čl. 18, 19. i 73).
13. S druge strane, Ustavni sud zapaža, premda se na ove okolnosti Vrhovni sud nije izjašnjavao, da odredbama Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) pravo pokretanja upravnog spora ima lice koje smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes. U kontekstu navedenog evidentno je da u postupku okončanom osporenim odlukama nije ni moglo doći do povrede apelantovog prava koje nije ni bilo predmet odlučivanja. Stoga se okolnost da je apelant istrajavao u vođenju ovog postupka, u situaciji kad je očito bez postojanja ikakvog rješenja dobrovoljno uplatio određeni iznos, može isključivo pripisati apelantu, te Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, do povrede ovog apelantovog prava moglo je eventualno doći samo u situaciji da je apelantu osporenim odlukama bilo naloženo plaćanje te naknade, a kao što je već rečeno, osporenim odlukama o tom pitanju uopće nije odlučivano.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o advokaturi. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe a nakon toga i pokretanja upravnog spora o kojim su odlučivali nadležni organi i sud, te u obrazloženju svojih odluka dali razloge zašto je neosnovana žalba, odnosno apelantova tužba. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Konačno, budući da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović