Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1795/08 (Srednja turističko ugostiteljska škola Mostar)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1795/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 1795/08, rješavajući apelaciju Srednje turističko-ugostiteljske škole Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srednje turističko-ugostiteljske škole Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000241 od 1. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Srednja turističko-ugostiteljska škola Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nedjeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnijela je 17. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000241 od 1. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.10/03-I od 21. aprila 2006. godine utvrđeno je da je tužitelj Junuz Sabljić (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao isključivi investitor i graditelj dvosobnog mansardnog stana u Mostaru, sa generalijama kao u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), stekao pravni osnov za sticanje isključivog prava vlasništva na tom stanu. Stavom drugim i trećim izreke presude obavezana je apelantica da prizna tužitelju isključivo pravo vlasništva na predmetnom stanu, te da naknadi tužitelju troškove postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud u toku postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem niza materijalnih dokaza (rješenja, mišljenja, odluka, potvrda...), saslušanjem parničnih stranaka i sedam svjedoka, te je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je 1985. godine od SIZ-a stanovanja Mostar raspisan natječaj za dodjelu prava na nadziđivanje i da je na tom natječaju Trgovinsko-ugostiteljski školski centar Mostar (u daljnjem tekstu: apelantičin prednik) dobio pravo na nadziđivanje. Međutim, budući da apelantičin prednik nije raspolagao sredstvima za izgradnju stana, to je tužitelj od apelantičinog prednika, odnosno Zbora radnika, dobio mansardu pod uvjetom da je pretvori u stambenu jedinicu svojim sredstvima, što je i učinio, te vlastitim sredstvima završio izgradnju predmetnog stana krajem 1985. godine. Tužitelj se tada i uselio u predmetni stan i koristio ga do 1993. godine. Također je utvrđeno da je poslijeratni korisnik predmetnog stana bio apelantičin uposlenik kojem je apelantica stan dodijelila na privremeno korištenje i pomogla mu da stan, koji je bio devastiran, dovede u stanje uvjetno za stanovanje. Sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da za predmetni stan nije bila izdata upotrebna dozvola. Iz navedenog je sud zaključio da je formalnopravni investitor predmetnog stana bila apelantica a da je tužitelj koji ga je izgradio vlastitim sredstvima bio stvarni investitor. Stoga je sud ocijenio neosnovanim apelantičin prigovor apsolutne nenadležnosti suda, zaključivši da je, u smislu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), isključivo sud nadležan da utvrđuje postojanje nekog prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave. Sud je naveo da tužitelj, budući da mu apelantica osporava dato pravo, ima pravni interes za utvrđenje svojih stečenih prava na stvari po osnovu njene izgradnje, te je zaključio da se na osnovu tog utvrđenja tužitelj može dalje legitimirati u upravnim postupcima vezanim za dobijanje upotrebne dozvole. Dalje je navedeno da je neosnovan apelantičin prigovor pasivne legitimacije, budući da je nesporno da je formalnopravni titular nadziđivanja bila upravo apelantica iz kojeg prava i izvlači daljnja prava raspolaganja predmetnim stanom, pa ga je u tom smislu i dodijelila svom uposleniku na privremeno korištenje.
4. Sud je dalje naveo da je nesporno da, prema članu 5. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 32/87 – u daljnjem tekstu: Zakon o nadziđivanju), investitor može biti samo društveno pravno lice, a građanin samo preko zadruge. Navedeno je da je apelantica na osnovu te odredbe i ostvarila to pravo, ali za svoje zaposlenike omogućivši im da na takav način riješe svoje stambeno pitanje, budući da ono uslijed materijalnih i finansijskih mogućnosti društvenopravne osobe, u konkretnom slučaju apelantice, nije moglo biti riješeno kupnjom stana na tržištu i dodjelom na korištenje radi sticanja stanarskog prava. Dalje je navedeno da je izgradnjom predmetne mansarde nastala nova stvar (stan) koja je različita od ranije postojeće prostorije (veškuhinje), te je sud zaključio da su se stekli uvjeti da tužitelj na osnovu izgradnje te nove stvari vlastitim sredstvima i materijalom kao faktički (stvarni) investitor ostvari i podoban osnov za stjecanje prava vlasništva na stanu. Također je navedeno da apelantica nije dokazala niti je sudu dostavila bilo kakav dokaz o sredstvima uloženim u izgradnju predmetnog stana i namjeni stana i u čiju korist je građen, budući da se, prema članu 2. Zakona o nadziđivanju, radi o strogo namjenskoj izgradnji, te je sud zaključio da apelantica, u smislu čl. 7. i
123. ZPP, nije dokazala odlučne činjenice koje je bila dužna dokazati. Konačno, sud je naveo da je iz provedenih dokaza nespornim utvrdio da je tužitelj vlastitim sredstvima i radom izgradio predmetni stan, po osnovu čega ga je i koristio radi zadovoljavanja stembenih potreba, te je zaključio da je tužitelj, shodno članu 25. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 6/98), kao njegov isključivi investitor i graditelj stekao pravni osnov za stjecanje isključivog prava vlasništva.
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 007-0-Gž-06-000791 od 23. novembra 2006. godine uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obavezao da apelantici naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te istakao da je članom 5. Zakona o nadziđivanju izričito propisano da investitor nadziđivanja, odnosno pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove može biti samo društvenopravno lice, a da građanin može biti investitor samo preko stambene zadruge. Dalje je navedeno da je članom 11. stav 2. Zakona o nadziđivanju propisano da se pravo na nadziđivanje, odnosno pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove može prenositi ili opteretiti. Međutim, Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud iz ove zakonske odredbe pogrešno zaključio da se pravo nadziđivanja, odnosno pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove može prenijeti na tužitelja kao fizičku osobu. Sud je obrazložio da iz ostalih odredbi Zakona o nadziđivanju proizlazi da se ovo pravo može prenijeti samo na osobu koja po odredbama tog zakona (čl. 5, 7, 8. i 9) može biti investitor a po zaključku drugostepenog suda, ne i na fizičku osobu. Dalje je navedeno da se u praksi u dosta slučajeva dešavalo da stvarni investitor radova bude fizička osoba, ali to, po stajalištu suda, ne znači da je ta osoba i vlasnik izgrađenog stana, jer je to mogla postati samo pravna osoba. Također je navedeno da tužitelj nije pružio dokaze objektivne prirode (urbanističku saglasnost i građevnu dozvolu koje glase na njegovo ime) iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj po osnovu izgradnje nove stvari - stana stekao pravo vlasništva u smislu člana 25. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dalje je navedeno da se tek nakon dobijanja upotrebne dozvole stan može uplaniti i upisati u zemljišne knjige sa pravom vlasništva, te da se stoga nepostojanje dokumentacije koja se pribavlja u upravnom postupku ne može nadomjestiti u sudskom postupku, već se mora voditi postupak legalizacije. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se za tužitelja ne može utvrditi ni da je postao vlasnik predmetnog stana, ni da je stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništava, kao ni da je isključivi investitor i graditelj jer bi to, po zaključku suda, predstavljalo utvrđivanje činjenica, što je u suprotnosti sa članom 54. ZPP.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000241 od 1. aprila 2008. godine uvažena je revizija tužitelja, te je drugostepena presuda preinačena na način da je apelantičina žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Apelantica je obavezana da tužitelju naknadi troškove revizije, te je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova koje se svodi na sljedeće: da je apelantici, shodno Zakonu o nadziđivanju, dodijeljeno pravo nadziđivanja, da je ona radi rješavanja stambenog pitanja tužitelja kao svog radnika donijela odluku da se stan koji treba da se izgradi dodjeljuje tužitelju, da je tužitelj predmetni stan izgradio vlastitim sredstvima, da je formalnopravno investitor bila apelantica koja je dobila urbanističku saglasnost i građevnu dozvolu, ali da nije dobila upotrebnu dozvolu i da stan stoga nije upisan, da je tužitelj stan izgradio 1985. godine, da ga je od tada koristio a što je apelantica znala i nije se tome protivila. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je uvažio apelantičinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, budući da iz činjeničnog utvrđenja kojim je revizijski sud vezan proizlazi da je tužitelj svojim sredstvima izgradio predmetni stan (zajedničke prostorije veškuhinje pretvorio u novu stvar-stan) na osnovu apelantičine odluke (odnosno njenog prednika) i uz njeno znanje i saglasnost. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na novoizgrađenoj stvari – stanu, budući da je odredbom člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da graditelj stječe pravo vlasništva i na građevinskom objektu i na zemljištu ako je bio savjestan graditelj. Konačno je navedeno da je Vrhovni sud svoju odluku donio primjenom člana 250. stav 1. ZPP.
7. Apelantica smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava, po apelantičinom mišljenju, ogleda se u tome što tužitelj u toku postupka nije prezentirao niti jedan dokaz na koji se Vrhovni sud poziva u osporenoj presudi (rješenje o dodjeli prava nadziđivanja apelantici, odluku o dodjeli stana tužitelju, urbanističku saglasnost, građevnu dozvolu, upotrebnu dozvolu). Stoga, apelantica smatra da osporena presuda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza koji su provedeni u toku postupka, te je zasnovana na dokazima koji nisu provedeni u toku postupka. Također je navedeno da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, budući da se, po apelantičinom mišljenju, član 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima uopće ne može primijeniti na konkretni slučaj.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao razloge zašto je preinačio presudu Kantonalnog suda na način da je odbio apelantičinu žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda. Vrhovni sud je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva na novoizgrađenoj stvari-stanu, budući da je odredbom člana 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisano da graditelj stiče pravo vlasništva i na građevinskom objektu i na zemljištu ako je bio savjestan graditelj. Dalje, budući da apelantica smatra da osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da se, prema odredbama člana 240. ZPP, revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog stanja, te da stoga u postupku po reviziji nije ni moglo doći do povrede ovog apelantičinog prava. Naime, kao što proizlazi iz osporene presude, Vrhovni sud je samo ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova proisteklo iz provedenih dokaza. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud detaljno naveo na osnovu kojih dokaza je utvrdio činjenično stanje prema kojem je formalnopravni investitor bio apelantičin prednik kojem je dodijeljeno pravo nadziđivanja (ta činjenica nije bila sporna među strankama), a stvarni graditelj tužitelj koji je izgradio predmetni stan i uselio se u njega 1985. godine. S obzirom na to da je i drugostepeni sud svoju odluku o preinačenju prvostepene presude zasnovao na odredbi člana 229. stav 1. tačka 4, očito je da je i taj sud zaključio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Stoga se u situaciji kad se i Vrhovni sud bavio isključivo primjenom materijalnog prava, u smislu člana 250. stav 1. ZPP, pokazuju kao očigledno neosnovani apelantičini navodi vezani za ocjenu dokaza, odnosno nepravilno utvrđeno činjenično stanje pred Vrhovnim sudom.
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti, već sadrži jasne i konzistentne razloge za preinačenje presude Kantonalnog suda uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje da apelantičino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su ovi navodi očigledno prima facie neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović