Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2131/08 («Agrokop» AD Trebinje)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2131/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 2131/08, rješavajući apelaciju «AgrokopA» a.d. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Agrokopa» a.d. Trebinje podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 392 od 10. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Dnevnik-07-000-596 od 20. septembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Agrokop» a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Dragan Škuletić iz Trebinja, podnio je 11. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 392 od 10. juna 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Dnevnik-07-000-596 od 20. septembra 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda-Zemljišnoknjižni ured broj 095-0-Dnevnik-07-000-596 od 20. septembra 2007. godine, donesenog na osnovu Ugovora o koncesiji zaključenog između Vlade RS

- Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu i DOO «Vukoje» Trebinje broj 33-1211/07 od 27. februara 2007. godine, dozvoljen je upis zabilježbe Ugovora o koncesiji sa rokom od 25 godina u upisima C lista zemljišnoknjižnog uloška broj 37 k.o. Trebinje i broj 535 k.o. Trebinje na parcelama bliže označenim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne parcele), državna svojina sa 1/1 u korist DOO «Vukoje» Trebinje.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 12. septembra 2007. godine podnosilac zahtjeva DOO «Vukoje» Trebinje zatražio zabilježbu Ugovora o koncesiji u zemljišnoknjižnom ulošku br. 37 i 535 katastarska opština Trebinje. Dalje je navedeno da je uvidom u zemljišnoknjižni uložak broj 37 i broj 535 katastarske opštine Trebinje utvrđeno da je na predmetnim parcelama uknjižena državna svojina sa 1/1 sa pravom korištenja u upisima C u apelantovu korist. Sud je utvrdio da zahtjev ispunjava uslove za uknjižbu ugovora o koncesiji. Navedeno je da je Ugovorom o koncesiji od 27. februara 2007. godine data koncesija na poljoprivrednom zemljištu u svojini RS preduzeću «Vukoje» d.o.o. Trebinje, koje je, u smislu člana 24. tog ugovora, ovlašteno upisati koncesiju u zemljišnim knjigama. Također je navedeno da je sud utvrdio da se radi o poljoprivrednom zemljištu, te da je uvidom u Program privatizacije državnog kapitala apelanta utvrdio da predmetne parcele u procesu privatizacije nisu ušle u apelantovu imovinu predviđenu za privatizaciju. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se radi o valjanom pravnom osnovu za uknjižbu koncesije na predmetnim parcelama, pa je, na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, dozvolio upis zabilježbe Ugovora o koncesiji.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 392 od 10. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Trebinju. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da su ugovorne strane zaključile Ugovor o koncesiji i da je članom 24. ugovora data saglasnost davaoca koncesije da predlagač preduzeće «Vukoje» može u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora podnijeti zahtjev za upis prava koncesije u javne knjige (zemljišne i katastarske). Navedeno je da je odluka prvostepenog suda ispravna i na zakonu zasnovana, a da apelant gubi iz vida da se radi o institutu zabilježbe kojim se, suprotno apelantovim navodima, ne prenosi neko stvarno pravo, niti se ono mijenja i briše. Istaknuto je da je institut zabilježbe reguliran odredbom člana 2. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama, te su stoga ocijenjeni neosnovanim apelantovi navodi vezani za primjenu Zakona o koncesijama i člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Navedeno je da je, neovisno od činjenice da je apelant upisan kao korisnik predmetnih parcela, članom 28. a stav 1. Zakona o koncesijama propisano da se pravo iz ugovora o koncesiji na nekretninama upisuje u zemljišne knjige i druge evidencije o nekretninama. Stoga je zaključeno da prvostepeni sud, donoseći osporeno rješenje, nije povrijedio materijalno pravo.

5. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravičan postupak apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno tumačenju odredbi Zakona o koncesijama. Apelant navodi da je, prema odredbi člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama, propisano da se upis koncesije u zemljišne knjige dozvoljava samo uz saglasnost lica koje je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisano u zemljišne knjige kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše. Stoga, apelant smatra da su njegova prava direktno suprotstavljena sa pravima predlagača-korisnika koncesije, te ističe da je prije ulaska u postupak koncesije kroz odgovarajuću proceduru trebalo utvrditi da je apelantovo pravo eventualno prestalo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu.

9. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su predmet apelacionog postupka odluke redovnih sudova donesene u postupku upisa u zemljišne knjige ugovora o koncesiji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u konkretnom postupku nije niti može ocijeniti ispravnost procedure vezane za zaključivanje ugovora o koncesiji, niti apelant te navode može s uspjehom isticati u ovom apelacionom postupku. Naime, ukoliko je apelant smatrao da predmetno zemljište nije moglo biti predmet koncesije, onda je te navode trebao isticati u postupku koji je prethodio zaključivanju ugovora o koncesiji, ili ukoliko je smatrao da je predmetni ugovor zaključen protivno odredbama relevantnog zakonodavstva, mogao je pokrenuti postupak za poništenje spornog ugovora.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Okružnog suda i Osnovnog suda sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, nesporno je da je članom 26. stav 4. i članom 28.a Zakona o koncesijama, koji predstavlja lex specialis, propisano «Pravo iz ugovora o koncesiji na nekretninama upisuje se u zemljišne knjige i druge evidencije o nekretninama», te da je članom 34. tog zakona propisana novčana kazna licu koje to propusti učiniti. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da se institut zabilježbe, suprotno apelantovim navodima, ne prenosi neko stvarno pravo, niti se ono mijenja i briše u smislu člana 41. Zakona o zemljišnim knjigama.

11. Budući da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2131/08 («Agrokop» AD Trebinje) | Sudska praksa | Aktio