Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-211/08 (S. D.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-211/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 211/08, rješavajući apelaciju Slavka Divjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Divjaka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-372/06 od 21. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broh RS-181/98 od 17. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Divjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 12. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-372/06 od 21. augusta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-181/98 od 17. marta 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-181/98 od 17. marta 2006. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta kao tužitelja, te je tuženi «Krajina auto» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu isplati po osnovu razlike neisplaćenih plaća za period od 27. maja 1994. godine do 1. decembra 1997. godine iznos od 703,93 KM, a po osnovu humanitarne pomoći, zimnice i ogrijeva za 1997. godinu iznos od 300,00 KM, sve sa zateznom kamatom koja se plaća na štedne uloge po viđenju na DM valutu od 29. juna 1998. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom do konačne isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta je u odnosu na druga primanja, naknadu materijalne štete zbog neisplaćenih plata, te potraživanje kamata na te iznose precizno navedene u presudi, odbijen i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, kod kojeg mu je nezakonito prestao radni odnos izricanjem disciplinske kazne prestanka radnog odnosa. Akti kojima je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu poništeni su djelomičnom presudom Osnovnog suda broj RS 17/97 od 5. marta 1997. godine. Apelant, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, nije radio kod tuženog u periodu od 27. maja 1994. godine do 1. decembra 1997. godine. Tuženi je izvršio navedenu presudu Osnovnog suda i apelanta vratio na posao 1. decembra 1997. godine. Međutim, apelantu za navedeni period nisu vršene isplate plaća i drugih primanja koja su isplaćivana drugim radnicima tuženog.
4. Osnovni sud je istakao da je predmet spora u konkretnom parničnom postupku materijalna šteta na ime: neisplaćenih plaća, za period od 27. maja 1994. godine do 1. decembra 1997. godine u iznosu od 1.420,12 KM, humanitarne pomoći iznos od 346,76KM, regresa, zimnice i ogrijeva, iznos od 339,34 KM, toplog obroka iznos od 1.340,58 KM, prevoza iznos od 1.521,00 KM što ukupno iznosi 4.966,00 KM, također obračunata zatezna kamatu na navedeni iznos od 9.661,38 KM i zakonska zatezna kamatu na iznos glavnog duga (4.966,00 KM) od 31. decembra 2005. godine i nematerijalna šteta u iznosu od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate i troškovi postupka u iznosu od 7.966,00 KM.
5. Osnovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi, imajući u vidu da je nesporno među parničnim strankama da je tuženi apelantu, zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, «isplatio naknadu štete 24. marta 1998. godine u iznosu od 6.379,80 dinara na ime plaća, te iznos od 1.260,00 DM na ime troškova postupka». Osnovni sud je zaključio da se navedena isplata ima smatrati priznanjem duga, jer je u skladu sa članom 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) došlo do prekida zastarijevanja, nakon čega je rok zastarjelosti od 24. marta 1998. godine počeo teći iznova. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u spornom periodu i to od 1. novembra 1996. godine do 31. januara 1997. godine bio zaposlen u drugom preduzeću «Kosmopolit» doo Banja Luka i da je u tom preduzeću za obavljeni rad ostvario naknadu na ime plaće, te da navedena činjenica nije sporna među parničnim strankama. Dalje, Osnovni sud je tužbeni zahtjev apelanta ocijenio djelomično osnovanim i to u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike neisplaćene plaće, humanitarne pomoći, zimnice i ogrjeva za sporni period, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev apelanta ocijenio neosnovanim. Osnovni sud se pozvao na čl. 154. stav 1. i 190. ZOO obrazlažući da je osnov za naknadu štete, zbog povrede prava radnika, pretpostavljena krivica preduzeća a osnov te pretpostavke je nezakonita odluka ili radnja preduzeća.
6. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen, Osnovni sud je obrazložio da radnik kome je nezakonito prestao radni odnos ne može ostvariti pravo na naknadu štete zbog izostalog toplog obroka, ističući da je svrha toplog obroka «obnavljanje radne energije koja se troši tokom radnog dana», a budući da apelant u spornom periodu nije radio, sud je zaključio da neisplaćivanjem naknade za topli obrok apelant nije pretrpio štetu. Dalje je obrazloženo da se to isto odnosi i na isplatu naknade za prijevoz radnika kao i pravo na isplatu regresa za godišnji odmor, jer je to pravo isključivo vezano za korištenje godišnjeg odmora. Osnovni sud je zaključio da u konkretnom postupku apelant nije dokazao da naknade isplaćene zaposlenim radnicima kod tuženog u spornom periodu po navedenom osnovu predstavljaju plaću zaposlenih radnika, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana 126. ZPP odbio takav zahtjev apelanta kao neosnovan.
7. Radi utvrđivanja visine materijalne štete na glavnoj raspravi su pročitani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mirjane Zrnić, dopuna nalaza i mišljenja istog vještaka, zatim nalazi i mišljenja još dva sudska vještaka finansijske struke. Osnovni sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka Đure Srdića ocijenio objektivnim i razumljivim, te je visinu naknade štete dosudio u iznosu od 703,93 KM po osnovu razlike neisplaćenih plaća, po osnovu humanitarne pomoći iznos od 120,00 KM, zimnice i ogrjeva u iznosu od 180,00 KM tj. ukupno 300,00 KM..
8. Odlučujući o zakonskoj zateznoj kamati u skladu sa članom 277. ZOO, Osnovni sud je imao u vidu da je tuženi 24. marta 1998. godine izvršio uplatu dijela naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, te činjenicu da je sudski vještak utvrdio visinu razlike neisplaćene plaće, humanitarne pomoći ogrjeva i zimnice, na način što je te iznose pretvorio u «valutu DM» u vrijeme dospjelosti, tako da ti iznosi nisu obezvrijeđeni. Osnovni sud je utvrdio da apelant u tužbenom zahtjevu nije jasno opredijelio za koji period i u koje dospjele iznose se ima uračunati dio naknade štete koji je već isplaćen 24. marta 1998. godine, te je iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate od dospjelosti svakog pojedinog dijela i dosudio zateznu kamatu od dana 29. juna 1998. godine, kao dana podnošen ja tužbe. Osnovni sud je na dosuđene iznose dosudio kamatu koja se plaća na štedne uloge po viđenju «na DM» do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o zateznim kamatama.
9. O troškovima postupka Osnovni sud je, cijeneći da je apelant u parnici uspio u neznatnom dijelu, odlučio na osnovu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), te odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
10. Okružni sud je nakon održane rasprave Presudom broj Ž-372/06 od 21. augusta 2007. godine, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, i po službenoj dužnosti preinačio odluku o kamatama utvrđenoj u presudi Osnovnog suda broj Rs-181/98 od 17. marta 2006. godine za period od 29. juna 1998. godine do 18. maja 2001. godine, tako što je na iznose od 703,93 KM i 300,00 KM dosudio kamatu koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na neoročene štedne uloge u navedenoj valuti, u mjestu isplate. Istom presudom djelomično je uvažena žalba apelanta, te je prvostepena presuda preinačena u odluci o troškovima postupka, tako da je tuženi obavezan da plati apelantu, na ime naknade troškova parničnog postupka, iznos od 440,00 KM. U preostalom, odbijajućem dijelu, prvostepena presuda je potvrđena, a žalba apelanta odbijena je kao neosnovana.
11. Okružni sud je istakao da je tužbeni zahtjev u konkretnom predmetu bio usmjeren na naknadu materijalne štete u vidu razlika plaća za sporni period, humanitarne pomoći, regresa, zimnice, ogrijeva, toplog obroka, prijevoza uz kamate, te na naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti radi nezakonitog prestanka radnog odnosa.
12. Okružni sud je obrazložio, imajući u vidu činjenicu da je protiv prvostepene odluke, u odbijajućem dijelu i na odluku o troškovima postupka, žalbu izjavio samo apelant, primijenio čl. 221. i 230. ZPP. Okružni sud je istakao da su se osnovni žalbeni prigovori apelanta sveli na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu odredaba parničnog postupka. Imajući u vidu žalbene navode vezane za vještačenje Okružni sud je utvrdio da je nalaz vještaka Mirjane Zrnić kao i dopuna nalaza i mišljenja pročitan na glavnoj raspravi, ali navedeni vještak nije bio pozvan na ročište za glavnu raspravu, kako je to propisano članom 151. stav 1. ZPP. Zbog ove činjenice, kao i činjenice da je prvostepeni sud presudu zasnovao isključivo na nalazu vještaka finansijske struke Đure Srdića, te da je naknadno izvršeno finansijsko vještačenje i po trećem vještaku, a sve u vezi sa žalbenim navodima apelanta, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, Okružni sud je odlučio da otvori raspravu pred drugostepenim vijećem u skladu sa članom 217. st. 1. i 2. ZPP.
13. Okružni sud je naveo da je na raspravi održanoj 21. augusta 2007. godine, na koju su pristupila sva tri vještaka finansijske struke, punomoćnik apelanta izjavio da nema pitanja za vještake i da nijednom od vještaka neće postavljati pitanja, a isti stav je zauzeo i punomoćnik tuženog, te su vještaci saslušani od strane suda, radi razjašnjenja datih nalaza. Okružni sud je u svojoj presudi nakon što je naveo detaljna pojašnjenja vještaka, zaključio da apelant nije dokazao, niti je tražio da vještak finansijske struke utvrdi za koje mjesece i na koje iznose treba dosuditi zakonsku zateznu kamatu, jer finansijsko vještačenje nije rađeno na takvoj osnovi kako bi se utvrdio tačan iznos razlike plaće koji nije isplaćen po mjesecima za sporni period.Okružni sud je naveo da apelant takav zahtjev nije opredijelio ni pred drugostepenim vijećem, niti predložio da se vještačenje ponovo uradi, zbog čega je prema teretu dokazivanja odbio žalbu apelanta u dijelu u kojem je pobijao prvostepenu presudu u kojem je odbijen sa dijelom tužbenog zahtijeva za isplatu kamata od dospjelosti svakog pojedinog obroka plaće, te je prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.
14. Međutim, povodom žalbe apelanta, a po službenoj dužnosti, Okružni sud je u skladu sa članom 229. stav 1. taka 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kamatama za period od 29. juna 1998. godine do 18. maja 2001. godine određujući da na iznose od 703,93 KM i 300,00 KM dosudi kamatu koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na neoročene štedne uloge u toj valuti, u mjestu isplate, a ne u «DM valuti», kako je to dosudio prvostepeni sud, budući da su i potraživanja apelanta izražena u KM valuti.
15. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da ni ostali žalbeni navodi apelanta nisu osnovani, a koji su bili usmjereni na pobijanje prvostepene presude u odbijajućem dijelu u odnosu na zahtjev za preostale naknade. Okružni sud je naveo da apelant kako tokom prvostepenog postupka, tako ni tokom žalbenog postupka nije dokazao da postoje naknade isplaćene zaposlenim radnicima kod tuženog u spornom periodu u vidu plaća, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja i u tom dijelu žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. Također, Okružni sud je ocijenio da nema ni pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu odluke prvostepenog suda u dijelu zahtjeva za nematerijalnu štetu. Okružni sud je istakao da apelant nije dokazao da su kod njega izazvani duševni bolovi zbog povrede prava ličnosti nezakonitim postupanjem tuženog. Okružni sud je naveo da je apelant doživio satisfakciju zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa na način što su, u sudskom postupku poništene odluke tuženog, apelantu je djelomično isplaćena materijalna šteta u van sudskom postupku, dok je dio štete ostvario u ovom postupku.
16. Okružni sud je ocijenio da je apelant žalbom osnovano ukazao da odluka o troškovima postupka sadržana u prvostepenoj presudi nije pravilna. Okružni sud je imajući u vidu iznos od 9.967,80 KM kao konačni zahtjev glavnog potraživanja apelanta, te da je apelantu dosuđen iznos od 1003,93 KM, zaključio da je apelant uspio u sporu u procentu 10% u odnosu na njegov cjelokupno postavljeni zahtjev. Okružni sud je obrazložio da se iznosu glavnog duga ne mogu pripisivati kamate, zaključujući da ima osnova da se apelantu dosude troškovi postupka srazmjerno njegovom uspjehu, posebno imajući u vidu činjenicu da se radi o radnom sporu i da je opravdano dosuditi troškove apelantu koji je vodio postupak naknade štete zbog povrede njegovih prava, a u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP. Okružni sud je nakon detaljnog navođenja troškova postupka proisteklih zastupanjem apelanta po punomoćniku na održanim i neodržanim ročištima uz primjenu Tarife o nagrdama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05) utvrdio ukupan iznos od 4.400,00 KM. U odnosu na uspjeh u konkretnoj parnici Okružni sud je odluku o troškovima postupka, sadržanu u prvostepenoj presudi preinačio, i apelantu dosudio troškove u iznosu od 440,00 KM u skladu sa članom 397. stav 2. ZPP.
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su sudovi zanemarili činjenicu da je u spornom periodu tuženi isplaćivao ostalim svojim radnicima, osim plaća, «novčane naknade po osnovu simuliranih-prividnih pravnih osnova (pomoć, regres, topli obrok, prijevoz, ogrjev, namirnice i sl.) kako bi izbjegao plaćanje poreza na dohodak i obračun doprinosa za PIO, a koje isplate su predstavljale faktičku zaradu radnika, ali koje nisu prikazane kao zarade, zbog čega je apelant sasvim opravdano zahtijevao isplatu svih ovih naknada iz radnog odnosa za period kada je bio nezakonito udaljen sa posla. U prilog tome govori činjenica da su ove naknade često bile veće od iznosa isplaćenih po osnovu plaće, što sud nije uzeo u obzir».
18. Apelant smatra da mu nisu dosuđena novčana sredstava u onom iznosu koje su primali drugi radnici, ukazujući da su sudovi bili dužni, u cilju ostvarenja načela potpunosti naknade štete, da mu dosude naknadu u onom iznosu koji je potreban da se njegova materijalna situacija kao oštećenog dovede u stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja kako je to propisano članom 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, apelant smatra da sudovi nisu dali «valjanu ocjenu izvedenih dokaza, posebno kada su u pitanju nalazi i mišljenja vještaka finansijske struke, imajući u vidu činjenicu da je drugostepeni sud presudu zasnovao isključivo na nalazu Đure Srdića», dok nalaze druga dva vještaka nije prihvatio. Također, apelant smatra da dosuđeni troškovi postupka ne mogu ni djelomično pokriti prouzrokovane troškove postupka.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, već je samo nezadovoljan osporenim odlukama. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović