Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-232/08 (S. K.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-232/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 232/08, rješavajući apelaciju Save Kaličanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Kaličanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 728 od 25. oktobra 2007. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-525/04 od 24. januara 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Nevesinju broj P-71/96 od 9. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sava Kaličanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljeva, Republika Srbija, podnio je 12. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-

000 728 od 25. oktobra 2007. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-525/04 od 24. januara 2005. godine i presude Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-71/96 od 9. juna 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-71/96 od 9. juna 2003. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se tuženi Željko Đogović (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da sa porodicom iseli iz dvoiposobnog stana u Nevesinju u UI. Obrena Ivkovića broj 4 i preda ga slobodnog od lica i stvari apelantu, te da mu na ime naknade zakupnine za period od 1. oktobra 1993. godine do 1. marta 1996. godine isplati iznos od 1.650,00 KM.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da se predmetni stan nalazio na popisu i evidenciji napuštenih stanova, a da se tuženi u predmetni stan uselio na osnovu pismene i usmene saglasnosti apelanta. Dalje je utvrđeno da se apelant i tuženi nisu dogovorili o visini zakupnine na ime korištenja stana, te da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica -Odsjek Nevesinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice) broj 33-372-56/96 od 4. jula 1996. godine predmetni stan dodijeljen na korištenje tuženom, koji je isti stan napustio 1. augusta 1998. godine. Predmetni stan je rješenjem Ministarstva za izbjeglice broj 33-372-4/98 od 27. jula 1998. godine dodijeljen na korištenje Mirku Miljanoviću.

4. Osnovni sud je ocijenio da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu za iseljenje tuženog, zaključujući da je na nesumnjiv način utvrđeno da je predmetni stan u skladu sa članom 2. Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» broj 3/96 i daljnjem tekstu: ZKNI) proglašen napuštenim. Kako je u smislu člana 3. istog zakona takvom imovinom raspolagalo Ministarstvo za izbjeglice u mjestu gdje se nepokretnost nalazi, tuženi je već 7. jula 1996. godine stan otpočeo koristiti na osnovu rješenja nadležnog organa, a onda se iselio iz istog 1. augusta 1998. godine. U odnosu na zahtjev apelanta koji se odnosio na naknadu zakupnine za period od 1. oktobra 1993. godine do 1. marta 1996. godine, Osnovni sud je naveo da iz stanja spisa, uključujući između ostalog i pismene izjave apelanta, proizlazi da je tuženi boravio u predmetnom stanu na osnovu saglasnosti apelanta, budući da su rodbinski vezani, kirija nije ugovorena, jer je apelantu «bilo važno da se tuženi useli u stan da ga sačuva, u to vrijeme apelant je bio u drugoj državi».

5. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta, presudom broj Gž-450/03 od 22. decembra 2003. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, rješenjem broj Rev-186/04 od 28. oktobra 2004. godine reviziju uvažio, ukinuo presudu Okružnog suda u dijelu kojim je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda broj P-71/96 od 9. juna 2003. godine, tako što je u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanta za isplatu zakupnine predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. Okružni sud je, postupajući po navedenoj odluci Vrhovnog suda, presudom broj Gž-525/04 od 24. januara 2005. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu Osnovnog suda broj P-71/96 od 9. juna 2003. godine potvrdio u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu zakupnine u iznosu od 1.650,00 KM za sporni period.

8. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je 24. januara 2005. godine zakazao raspravu, na koju se odazvao samo tuženi, ali ne i apelant, koji je u telegramu dostavljenom sudu naveo da se na raspravu ne može odazvati zbog bolesti. Sud nije održao raspravu zbog izostanka apelanta, a odluku je donio na osnovu navoda žalbe i odgovora na žalbu u skladu sa članom 218. stav

2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br.58/03 i 85/03 a u vezi sa članom 456. stog zakonau daljnjem tekstu ZPP). Okružni sud je, poštujući pravno shvatanje odluke revizijskog suda, istakao da je imao u vidu utvrđenu činjenicu, koja nije ni sporna, da je tuženi koristio apelantov stan u periodu od 1. oktobra 1993. godine do 1. marta 1996. godine na osnovu saglasnosti apelanta.

9. U cilju utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju došlo do zaključivanja ugovora između parničnih stranaka Okružni sud je utvrdio da apelant tužbom od 18. juna 1996. godine nije tražio zakupninu, nego isključivo iseljenje tuženog iz svog stana. U tužbi je naveo da je «stan ustupio na neodređeno vrijeme» tuženom te da ga je usmeno obavijestio da ne želi više da tuženi koristi njegov stan. Nakon toga je 23. maja 1996. godine, svojom izjavom ovjerenom pod brojem Ov. broj 7386 od 27. maja 1996. godine «navedenu volju i potvrdio, zahtijevajući od tuženog da stan isprazni od lica i stvari i kao takvog preda ga tužiocu u državinu»

10. Okružni sud je naglasio da je apelant kasnije, 12. decembra 1996. godine, podnio drugu tužbu protiv tuženog samo radi neplaćanja zakupnine za period od 1. oktobra 1993. godine do 1. marta 1996. godine, ali pri tom nije priložio nikakve dokaze o zaključenom ugovoru o zakupu. Okružni sud je dalje imao u vidu i izjavu apelanta, koju je dao na zapisnik sa ročišta održanog 25. oktobra 2001. godine pred Osnovnim sudom, u kojoj je naveo da je «svoj stan dao tuženom na osnovu izjave broj 63-

52 od 21. juna 1993. godine» u kojoj je naveo da tuženi može koristiti stan sve dok je apelant saglasan. Međutim, naknadno je apelant svojom izjavom broj 7386 od 27. maja 1996. godine obavijestio tuženog da «stavlja van snage raniju izjavu», a nakon toga, 18. juna 1996. godine, podnio je tužbu za iseljenje. Okružni sud je naveo da u izjavi od 21. juna 1993. godine apelant nije pominjao bilo kakvo plaćanje, te da je pismenom izjavom od 27. maja 1996. godine apelant izjavio samo da nije više saglasan da tuženi dalje koristi predmetni stan.

11. Okružni sud je ocijenio da je prema navedenim dokazima nesumnjivo utvrđeno da je apelant privremeno ustupio svoj stan tuženom do momenta do kojeg on bude saglasan Okružni sud je zaključio, imajući u vidu pismene izjave apelanta da se radi o besplatnom ustupanju stana tuženom, s tim da je to ustupanje važilo do samovoljnog opozivanja od strane apelanta, odnosno da se radilo o klasičnom primjeru uspostave tzv. prekarijuma, a ne zakupa. Okružni sud je obrazložio da darežljivost apelanta da ustupi stan tuženom ima logiku u činjenici što je supruga tuženog, kako je utvrđeno, u rodbinskom odnosu sa apelantom. Pozivajući se na čl. 7. i 221-a ranijeg važećeg ZPP Okružni sud je, imajući u vidu činjenicu da apelant nije pružio dokaz da je sa tuženim zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana, odnosno kod nepostojanja ugovora o zakupu, tužbeni zahtjev apelanta za plaćanje zakupnine ocijenio je neosnovanim.

12. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 728 od 25. oktobra 2007. godine, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Okružnog suda broj Gž-525/04 od 24. januara 2005. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio utvrđenja i obrazloženja Okružnog suda u pogledu izjave volje apelanta, te sa zaključkom da se u konkretnom slučaju nije radilo o ugovoru o zakupu. Također, Vrhovni sud je prihvatio pravnu ocjenu Okružnog suda o da se u konkretnom slučaju radi samo o neobaveznoj izmoljenoj posluzi (precarium), koju propisuje pravno pravilo sadržano u paragrafu 974 OGZ, imajući u vidu da u konkretnom slučaju apelant i tuženi nisu odredili ne samo naknadu za korištenje predmetnog stana nego ni vrijeme trajanja korištenja. Stoga u takvom slučaju davalac stvari može datu stvar natrag tražiti kada god mu se svidi, a do tada osoba kojoj je stvar predata ima pravo da je koristi bez naknade. Također, imajući u vidu da je apelant, izjavom od 27. maja 1996. godine izrazio volju da nije više saglasan da tuženi koristi predmetni stan, Vrhovni sud je zaključio da se ima smatrati da od tog momenta tuženi drži predmetni stan bez valjanog pravnog osnova, kada nastaje obaveza da ga vrati apelantu. Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta zaključujući da je apelant naknadu za korištenje predmetnog stana tražio samo za period od 1. oktobra 1993. godine do 1. marta 1996. godine, dakle u periodu kada je sa tuženim bio u prekarističkom odnosu, ali ne i za period nakon toga jer dalji period nije bio obuhvaćen tužbom.

13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu svojih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, naglašavajući da «Vrhovni sud nije u svojoj odluci naveo na osnovu kojih činjenica je pravilna presuda drugostepenog suda».

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-232/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio