Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-388/08 (M. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-388/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 388/08, rješavajući apelaciju Mile Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mile Blagojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-U-07-
000 151 od 29. novembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/3-560-233/07 od 9. jula 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu administrativne službe Općina Bijeljina broj 02/7-560-347/06 od 20. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-U-07-000 151 od 29. novembra 2007. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite) broj 16-03/3-560-233/07 od 9. jula 2007. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu administrativne službe Općina Bijeljina (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu) broj 02/7-560-347/06 od 20. marta 2006. godine.
2. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 16-03/3-560-233/07 od 9. jula 2007. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu broj 02/7-560-347/06 od 20. marta 2006. godine, te je data saglasnost na navedeno prvostepeno rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu.
3. Navedenim prvostepenim rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu u skladu sa članom 126. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) apelantu je i «dalje priznat isti status i pravo koji su mu bili priznati i ranijim rješenjem istog odjeljenja za boračko invalidsku zaštitu broj 05/5-560-5367/01 od 18. februara 2003. godine».
4. Apelant je tužbom podnesenom Okružnom sudu pokrenuo upravni spor protiv rješenja tuženog Ministarstva za boračko i invalidsku zaštitu broj 16-03/3-560-233/07 od 9. jula 2007. godine, navodeći da osporenim rješenjem nisu raspravljene sve činjenice u vezi njegove bolesti, pozivajući se i na posljedice u odnosu na njegovo psihičko stanje, koje je konstatirao psihijatar dr Vesna Despotović. Okružni sud je presudom broj 012-0-U-07-000 151 od 29. novembra 2007. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo redoslijed donošenja odluka ističući da se iz stanja spisa predmeta vidi, između ostalog, da je u postupku po žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja Odjeljenja broj 02/7-560-347/06 od 20. marta 2006. godine i istovremeno u postupku njegove revizije, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite kao drugostepeni organ pribavio nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije broj 3093/06 od 30. novembra 2006. godine koja je nadležna za utvrđivanje vojnog invaliditeta u drugostepenom postupku. Dalje je obrazloženo da je Ministarstvo za boračku i invalidsku zaštitu predmetni nalaz i mišljenje ocijenilo jasnim, preciznim i dovoljno obrazloženim, te je na osnovu istog zaključilo da kod apelanta postoji invaliditet u procentu od 70% trajno, uz treći stepen ortopedskog dodatka.
6. Okružni sud je, imajući u vidu navedeno, ocijenio da je osporenim rješenjem Ministarstva broj 16-03/3-560-233/07 od 9. jula 2007. godine pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, te da je na takvo činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, sa svim razlozima koje je prihvatio i Okružni sud. Okružni sud je zaključio da nema uticaja na pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, prigovor apelanta koji je istakao u tužbi koji se odnosio na navode da u konkretnom slučaju nije dovoljno cijenjeno njegovo psihičko stanje kao trajna promjena ličnosti, što je konstatirano od strane psihijatra. Okružni sud je posebno naglasio da se radi o isticanju činjenice i nuđenju dokaza za koje apelant nije pružio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao ranije iznijeti odnosno predložiti do završetka upravnog postupka, zbog čega se prema članu 19. Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 109/05) ne mogu uzeti u obzir pri odlučivanju o tužbi. Osim toga, Okružni sud je istakao da navedeni prigovor nema uticaja na pravilnost i zakonitost osporenog rješenja zato što tužba ovakvo stanje apelanta kao tužioca ne dovodi u uzročnu vezu sa njegovim ranjavanjem od 22. jula 1992. godine koje je relevantna činjenica u rješavanju konkretne upravne stvari.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje a s tim u vezi i primjena materijalnog prava, navodeći da je Okružni sud mogao odrediti tuženom da u ponovnom postupku sagleda i nalaz psihijatra.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i nižestepeni organi uprave čije se odluke osporavaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović