Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-209/08 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-209/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 209/08, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001567 od 9. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-40/05-RS od 2. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Tuzla, podnio je 15. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001567 od 9. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-40/05-RS od 2. jula 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-40/05-RS od 2. jula 2007. godine utvrđeno je da tužitelju Faruku Sinanoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj), zbog neskrivljenog prestanka radnog odnosa kod apelanta, pripada pravo na otpremninu u visini tri njegove plaće ostvarene u mjesecu junu 2003. godine kao mjesecu koji je prethodio otkazu radnog odnosa. Apelantu je naloženo da tužitelju isplati iznos od 6.101,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. jula 2003. godine, kao prvog dana prestanka radnog odnosa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 810,00 KM.

3. U obrazloženju presude istaknuto je da je na osnovu izviješća Ministarstva pravosuđa i uprave TK broj 061/1-05-127/03 od 24. septembra 2003. godine, o postupku imenovanja predsjednika Općinskog suda za prekršaje u Srebreniku, Općinski sud utvrdio da je 18. septembra 2002. godine predsjednicima općinskih sudova za prekršaje na području Kantona istekao period na koji su imenovani na te dužnosti, pa tako i tužitelju u Općinskom sudu za prekršaje u Srebreniku. Općinski sud je naveo da se u navedenom izviješću, prestanak obavljanja dužnosti protekom vremena na koju je tužitelj bio izabran ne povezuje sa bilo kakvom krivicom na strani tužitelja. Nakon toga, pokrenut je postupak izbora predsjednika u kojem je učestvovao i tužitelj, ali u postupku nije izabran na dužnost predsjednika.

4. Dalje, u smislu člana 114. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 13/98-u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika), tužitelj je kao službenik organa sudske vlasti rješenjem broj Su-304/02 od 7. novembra 2002. godine stavljen na raspolaganje nadležnom Ministarstvu pravosuđa i uprave TK za vrijeme od šest mjeseci, zaključno sa 14. aprilom 2003. godine. Kako u periodu u kojem se nalazio na raspolaganju tužitelj nije raspoređen u organe uprave TK, to mu je, u smislu člana 118. navedenog zakona, rješenjem Općinskog suda za prekršaje Srebrenik broj Su-133/03 od 15. aprila 2003. godine prestao radni odnos po isteku otkaznog roka tj. sa 14. julom 2003. godine.

5. Općinski sud je ocijenio da je u postupku prestanka radnog odnosa u odnosu na tužitelja pravilno primijenjen navedeni zakon, jer se odredbe ovog zakona u smislu člana 168. stav 1. istog zakona primjenjuju i u organima sudske vlasti. Općinski sud je naveo da je činjenica da navedenim zakonom nije regulirano pitanje otpremnine prilikom prestanka radnog odnosa, ali članom 7. istog zakona određeno je da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i Koletivni ugovor. Također, Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika i organa uprave tuzlanskog kantona («Službene novine TK» broj 14/01) nije regulirano pitanje otpremnine prilikom prestanka radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i sudske vlasti, ali je članom 23. određeno da službenicima u organima uprave pored plaće pripadaju i naknade i druga primanja u skladu sa Zakonom i Kolektivnim ugovorom. Dalje je navedeno da je članom 75. stav 1. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00-u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti) određeno da je ugovor obavezan za strane koje su ga potpisale kao i za strane koje mu naknadno pristupe. Dalje, utvrđeno je da je Vlada TK 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH (pod brojem naznačenim u presudi) potpisala Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH kojim se ne ograničavaju prava i obaveze iz glave VI Kolektivnog ugovora, odnosno da je Vlada TK 2. aprila 2002. godine pristupila Kolektivnom ugovoru, što znači da je odredbe ovog kolektivnog ugovora obavezuju. Općinski sud je zaključio, imajući u vidu da je članom 39. predmetnog kolektivnog ugovora propisano da službenik, kojem služba prestaje bez njegove krivice nakon isteka statusa na raspolaganju i otkaznog roka, ima pravo na otpremninu najmanje u visini njegove tri plaće ostvarene u mjesecu koji je prethodio otkazu radnog odnosa, da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu otpremnine u cijelosti osnovan.

6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, presudom broj 003-0-Gž-07-001567 od 9. novembra 2007. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio, prihvatajući u cijelosti činjenična i pravna obrazloženja iznesena u prvostepenoj odluci. Kantonalni sud je naročito istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužitelju, kao službeniku kojem je služba prestala bez njegove krivice nakon isteka statusa na raspolaganju i otkaznog roka, pripada pravo na otpremninu, i to u visini tri njegove plaće ostvarene u mjesecu koji je prethodio otkazu radnog odnosa, na osnovu člana 39. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH.

7. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno člana 39. Kolektivnog ugovora naglašavajući da se tužitelj ne može smatrati službenikom obzirom da se radi o nosiocu funkcije koji je nakon isteka svog mandata u skladu sa važećim propisima kao nosilac funkcije Općinskog suda za prekršaje Srebrenik stavljen na raspolaganje. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stave Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-209/08 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio