Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-240/08 (B.H.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Predmeti (1)

AP-240/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 240/08, rješavajući apelaciju B.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/0, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.H. podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 656 od 31. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu broj RS-162/05 od 25. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B.H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rogatice, podnijela je 18. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 656 od 31. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-162/05 od 25. septembra 2006. godine. Apelantica je 12. oktobra 2009. godine dostavila na uvid presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 263 od 15. septembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-162/05 od 25. septembra 2006. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i poništena su rješenja Općine Sokolac (u daljnjem tekstu: tužena) o prestanku radnog odnosa apelalatnici broj 02-126-1 od 29. aprila 2003. godine i broj 01-126-1 od 19. maja 2003. godine, pa je obavezana tužena da vrati apelanticu u radni odnos i rasporedi je na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Osim toga, navedenom presudom obavezana je tužena da isplati apelantici naknadu za pretrpljenu štetu na ime izgubljenih plaća, toplog obroka, regresa i zimnice u iznosima i za periode pobliže navedene u presudi. Navedenom presudom je također odbijen i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je traženo da apelantica tuženoj plati iznos pobliže naveden u presudi a na ime nezakonito isplaćenih plaća. Presudom je obavezana tužena da apelantici naknadi i troškove postupka u iznosu od 6.348 KM, dok je apelanticin zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog u iznosu od 6.850 KM odbijen kao neosnovan.

3. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelantica na osnovu uvjerenja Pravnog fakulteta u Sarajevu od 13. jula 1993. godine o stečenom zvanju diplomiranog pravnika izdatog u svrhu reguliranja radnog odnosa zasnovala radni odnos u Općini Sokolac 25. aprila 1994. godine. U uvjerenju je bilo navedeno da uvjerenje važi dok se u sudskom vanparničnom postupku ne utvrdi da li je apelantica završila pomenuti studij. Utvrđeno je i da apelantica nikada nije dostavila diplomu Pravnog fakulteta u Sarajevu niti odluku donesenu u vanparničnom postupku. Međutim, utvrđeno je da je apelantica dostavila Uvjerenje Univerziteta u Srpskom Sarajevu-Pravni fakultet broj 108 od 20. decembra 2001. godine prema kojem je završila studij za sticanje visokog obrazovanja nakon više od sedam godina od dana zasnivanja radnog odnosa na radnom mjestu za koje je predviđena visoka stručna sprema S tim u vezi u postupku je utvrđeno da je Načelnik Općine pokrenuo disciplinski postupak protiv apelantice. zbog učinjenih povreda radne obaveze i dužnosti iz člana 26. stav 1. tač. 4, 5. i 11. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» broj 11/94) sa elementima krivične odgovornosti. U vezi s tim, doneseno je rješenje kojim je apelantici prestao radni odnos.

4. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici doneseno uz apsolutno bitnu povredu postupka jer apelatnica u postupku nije saslušana jer je bila na bolovanju. Osim toga, Osnovni sud je utvrdio i da je postupak protiv apelantice vođen iako je nastupila zastara vođenja konkretnog postupka. Pri tom je Osnovni sud imao u vidu da postupak nije pokrenut u roku od 30 dana odnosno najdalje u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu radne dužnosti, koja se, prema obrazloženju Osnovnog suda, dogodila danom zasnivanja radnog odnosa jer su odgovorna lica znala da apelantica nije dostavila diplomu . S tim u vezi, Osnovni sud je poništio navedeno rješenje i naložio tuženoj da apelantici ponovno uspostavi radno-pravni status i naknadi joj štetu na ime neisplaćenih plaća i naknada proizašlih iz radnog odnosa u iznosima koji su utvrđeni nalazom vještaka finansijske struke.

5. Osnovni sud je obavezao tuženu da apelantici uz navedene iznose isplatiti i zakonsku zateznu kamatu počev od 15. oktobra 2005. godine kao dana vještačenja. Pri tom je Osnovni sud imao u vidu da je apelantica nakon izvršenog finansijskog vještačenja konačno opredijelila svoj tužbeni zahtjev i u pogledu kamata tražila njihovu isplatu od dana vještačenja pa do isplate. U pogledu troškova postupka Osnovni sud je utvrdio da apelantici pripadaju troškovi postupka predviđeni za radne sporove i procjenjive stvari u iznosu navedenom i detaljno obračunatom u presudi. Osnovni sud je naveo da su troškovi obračunati na osnovu člana 2. tarifni broj 2, 9. i 12, člana 9. stav 2. i člana 14. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata RS, te tarifnih brojeva 1. i 2. teksene tarife Zakona o taksama. Nasuprot tome, Osnovni sud je utvrdio da je protivtužbeni zahtjev tužene iz istih razloga u cjelosti neosnovan.

6. Protiv navedene presude žalbe su Okružnom sudu izjavili i apelantica i tužena. Okružni sud je nakon održane glavne rasprave pred tim sudom donio presudu broj 014-0-Gž-06-000 656 od 31. oktobra 2007. godine kojom je žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je tužena obavezana da apelatici ponovno uspostavi radno-pravni status, isplati kamatu na dosuđeni iznos počev od 15. oktobra 2005. godine, isplati naknadu štete za neisplaćeni regres, topli obrok i zimnicu za traženi period i to tako što je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelatnice odbio. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Osim toga, Okružni sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu kojom je osporavala početak toka zatezne kamate i troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku kada je utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice nezakonito i da apelantici pripada naknada štete za neisplaćene plaće za sporni period. Međutim, Okružni sud je obrazložio da apelantici ne pripada pravo na naknadu štete za neisplaćeni topli obrok, zimnicu i regres za navedeni period budući da se ove naknade vežu za efektivan rad, a nesporno je da apelantica nije radila u pomenutom periodu.

8. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda nepravilna u dijelu koji se odnosi na obavezivanje tužene da apelantici ponovno uspostavi radno-pravni status. Naime, Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud propustio da u postupku utvrdi da li su postojale smetnje za vraćanje apelantice na rad kod tužene te je s tim u vezi i odlučio da održi glavnu raspravu. U obrazloženju presude je navedeno da je na glavnoj raspravi utvrđeno da je apelatnica 21. augusta 2006. godine tuženoj podnijela zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa, te da je s tim u vezi, tužena 22. augusta 2006. godine donijela rješenje broj 02-112-29 o prestanku radnog odnosa apelantice. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i u ovom dijelu i odbio apelanticin zahtjev za ponovno uspostavljanje radno-pravnog statusa.

9. Pored toga, Okružni sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu koja se odnosila na početak toka dosuđene zatezne kamata i troškove postupka. Okružni sud je naveo da je apelantica na ročištu održanom 19. januara 2006. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, između ostalog, i u smislu početka toka zatezne kamate te da je, s tim u vezi, apelanticin žalbeni navod neosnovan. Osim toga, Okružni sud je naveo i da je prvostepeni sud visinu troškova utvrdio u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad adovokata te je i u ovom dijelu odbio apelanticinu žalbu.

10. Protiv navedene presude tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 263 od 15. septembra 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija neosnovana budući da je drugostepena presuda donesna uz primjenu relevantnih zakonskih odredbi.

11. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama Osnovnog suda i Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena usljed proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelantica smatra da je drugostepeni sud pogrešno tumačio prvostepenu presudu jer je utvrdio da ona traži kamatu na kamatu, što prema apelanticinom mišljenju nije tačno. Prema apelanticinom mišljenju sudovi joj nisu dosudili ni kamatu na glavni dug niti kamatu na iznose utvrđene nakon vještačenja što nisu ničim obrazložili. Osim toga, apelantica navodi da sudovi «nisu u odlukama dali razloge vezane za odluku o troškovima postupka i da su « najvjerovatnije primijenili tarife koje su prestale da važe».

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelantica dostavila na uvid presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 263 od 15. septembra 2009. godine koja je donesena povodom revizije koju je izjavila tužena. Kako je u apelanticinom slučaju konačna odluka kojom je odlučeno o apelaničinim pravima presuda Okružnog suda broj 014-0-Gž-06-000 656 od 31. oktobra 2007. godine protiv koje apelantica zbog visine osporenog dijela nije mogla izjaviti reviziju, Ustavni sud u ovoj odluci neće razmatrati navedenu presudu Vrhovnog suda.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava isključivo u odnosu na odluku o kamatama i troškovima postupka, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-240/08 (B.H.) | Sudska praksa | Aktio