Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-313/08 («Kemokop» d.o.o. Dugo Selo)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-313/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 313/08, rješavajući apelaciju «Kemokop» d.o.o. Dugo Selo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Kemokop” d.o.o Dugo Selo podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-
14/07 od 22. novembra 2007. godine, presude Suda Bosne i Hercegovine broj Pž-06/06 od 17. aprila 2007. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-424/05 od 21. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Kemokop» d.o.o. Dugo Selo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dugog Sela, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banja Luke, podnio je 28. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-14/07 od 22. novembra 2007. godine, presude drugostepenog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) broj Pž-06/06 od 17. aprila 2007. godine i presude prvostepenog parničnog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvostepeno parnično vijeće) broj P-424/05 od 21. septembra 2006. godine.
2. Presudom prvostepenog parničnog vijeća broj P-424/05 od 21. septembra 2006. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i obavezana Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznose pobliže navedene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, navedenom presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva apelanta. Presudom je, također, utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U postupku je utvrđeno da su protiv apelanta pred carinskim organima Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj vođena dva carinska prekršajna postupka zbog prevoženja neprijavljene robe. Apelant, je s tim u vezi, podnio tužbu radi naknade štete u vidu izmakle zarade koja mu je pričinjena zbog oduzimanja dva teretna motorna vozila i dva priključna vozila, te zbog štete nastale oduzimanjem prevožene robe (zamrznutih pilića i pilećih bataka) koja je usljed oduzimanja uništena.
4. Nadalje, utvrđeno je da je apelant rješenjem Republičke uprave carina, Carinarnica Banja Luka 02- broj P-483-50/02 od 14. aprila 2003. godine oglašen krivim za carinski prekršaj iz člana 188. stav 1. tačka 1. Carinskog zakona za radnje izvršene u periodima pobliže navedenim u presudi. Osim toga, navedenim rješenjem je obustavljen postupak zbog nepredaje 22.500 kg smrznutih pilećih bataka koja je 25. septembra 1998. godine bila prijavljena za uvozno carinjenje Carinskoj ispostavi Orašje. Navedenim rješenjem apelantu su vraćena privremeno oduzeta prevozna sredstava-teretno vozilo «MAN» registarskih oznaka ZG 427 TZ i priključno vozilo marke «KOGEL» registarskih oznaka ZG 280 VB čiji je vlasnik Ivica Šušak. U vezi s tim, prvostepeno parnično vijeće je navelo da je apelant tražio da mu tužena naknadi štetu u vidu izgubljene zarade zbog nezakonito oduzetih navedenih vozila. Međutim, kako je u postupku utvrđeno da je apelant za navedeni carinski prekršaj oglašen krivim te da su mu, s tim u vezi, vozila oduzeta u skladu sa zakonom na osnovu izrečene zaštitne mjere, provostepeno parnično vijeće je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbilo kao neosnovan.
5. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena naknadi štetu nastalu usljed nepažnje pri čuvanju oduzetih vozila, prvostepeno parnično vijeće je navelo da, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima, tužena za ovaj vid štete može odgovarati samo vlasniku. Budući da je u postupku utvrđeno da apelant nije vlasnik pomenutih vozila, već da je vlasnik Ivica Šušak, prvostepeno parnično vijeće je odbilo i ovaj dio tužbenog zahtjeva
6. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno da je protiv apelanta vođen i prekršajni carinski postupak zbog prijave na carinjenje određene količine pilećih bataka za fiktivnu firmu «Simpred Koridor» Banja Luka u kojem je apelant rješenjem 02-broj P-1143/98 od 14. decembra 1998. godine oglašen krivim. Navedenim rješenjem apelantu su, kao zaštitna mjera, bila oduzeta i prevozna sredstvateretno vozilo «MAN» registarskih oznaka ZG 675 FD (čiji je vlasnik apelant) i poluprikolica «SCHMITZ» registarskih oznaka ZG 797 01 (čiji je vlasnik drugo lice). Protiv ovog rješenja apelant je izjavio žalbu koja je usvojena, rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, apelantu oduzeta vozila nisu vraćena, već su i nakon toga ostala u posjedu tužene i oštećena su Navedeni ponovljeni prekršajni postupak je obustavljen zbog apsolutne zastare. Imajući u vidu navedeno, prvostepeno prekršajno vijeće je utvrdilo da su apelantu navedena vozila nezakonito oduzeta te da apelant zbog toga nije mogao ostvarivati zaradu. S tim u vezi, prvostepeno parnično vijeće je zaključilo da je apelant po osnovu izgubljene zarade, propusta prednika tužene da čuva oduzeto vozilo «MAN» u adekvatnom prostoru i tako u granicama objektivnih mogućnosti spriječi oštećenja, te zbog oduzimanja pilećih bataka, pretrpio štetu u ukupnoj visini od 517.969,88 KM. Prvostepeno parnično vijeće je odbilo dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na naknadu štete za oštećenu poluprikolicu jer je u postupku utvrđeno da ona nije apelantovo vlasništvo te da apelant nema aktivnu legitimaciju za traženje naknade štete.
7. Protiv navedene presude drugostepenom vijeću žalbe su izjavili i apelant i tužena. Drugostepeno vijeće je presudom broj Pž-06/06 od 17. aprila 2007. godine obje žalbe odbilo i potvrdilo prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud u provedenom dokaznom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Drugostepeno vijeće je navelo da su apelantu u prekršajnom postupku u kojem je oglašen krivim na zakonit način oduzeti teretno i priključno vozilo koja su mu nakon okončanja postupka vraćena. S tim u vezi, drugostepeno vijeće je istaklo da smatra da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete zbog izgubljene zarade i uništene robe koja se nalazila u pomenutim oduzetim vozilima neosnovan.
8. Nadalje, drugostepeno vijeće je navelo da smatra da je pravilan i zaključak prvostepenog parničnog vijeća da postoji odgovornost tužene za nezakontio zadržavanje druga dva vozila u postupku koji je vođen zbog prijavljivanja na carinjenje zamrznutih pilećih bataka za fiktivnu firmu jer je u tom postupku protiv apelanta obustavljen carinski prekršajni postupak. Osim toga, drugostepeno vijeće je navelo da smatra da ispravan zaključak prvostepenog suda da apelantu da mu ne pripada naknada štete za oštećeno priključno vozilo jer apelant nije vlasnik tog vozila pa s tim u vezi nema aktivnu legitimaciju za traženje naknade štete.
9. Drugostepeno vijeće je navelo da žalbeni prigovor apelanta da je osporenom presudom prvostepeno parnično vijeće odlučivalo preko tužbenog zahtjeva jer je u presudi naveden iznos od 1.835.078,80 KM umjesto iznosa od 1.352.148,70 KM nema značaja za konkretan spor niti utiče na pravilnost odluke. Naime, drugostepeno vijeće je navelo da se radi o očiglednoj štamparskoj grešci i da je apelant imao mogućnost da u bilo koje vrijeme traži ispravku presude u tom dijelu. Osim toga, apelantu, prema obrazloženju drugostepenog vijeća, nije dosuđen veći iznos od onoga koji je tražio te s tim u vezi prvostepeni sud nije prekoračio tužbeni zahtjev niti je povrijedio pravila parničnog postupka.
10. Nadalje, drugostepeno vijeće je navelo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da mu je sud trebao dosuditi naknadu kompletne štete bez obzira što nije vlasnik svih vozila. Drugostepeno vijeće je navelo da je kod naknade ovakvih vidova štete bitna činjenica ko je vlasnik oštećene stvari, a ne korisnik, jer od vlasništva zavisi aktivna legitimacija. Osim toga, drugostepeno vijeće je navelo da su neosnovani i žalbeni navodi i apelanta i tužene vezani za visinu zateznih kamata i troškove postupka budući da u potpunosti prihvata obrazloženja prvostepenog parničnog vijeća vezana i za zatezne kamate i za troškove.
11. Protiv navedene presude i apelant i tužena su izjavili revizije Sudu BiH. Sud BiH je presudom broj Rev-14/07 od 22. novembra 2007. godine revizije odbio. U obrazloženju presude je navedeno da se najveći dio revizionih navoda i apelanta i tužene odnosi na činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi Sud BiH je naveo da se, iako je članom 207. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH propisano da se revizija ne može izjaviti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja «revizijsko vijeće na neke od ovih prigovora ipak osvrnulo i to na one koje revidenti dovode u vezu sa članom 176. i drugim odredbama istog zakona, dok ostale prigovore na činjenično stanje nije razmatralo». S tim u vezi, Sud BiH je naveo da smatra da je drugostepeno vijeće u potpunosti pravilno prihvatilo činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda i pravilno primjenilo materijalno i procesno pravo kako u pogledu tužbenog zahtjeva tako i u pogledu dosuđenih kamata i troškova postupka.
12. Apelant smatra da su mu osprenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evroposka konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi za pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da mu vozila u postupku u kojem je oglašen krivim nikako nisu mogla biti oduzeta jer je sud izvršio pogrešnu kvalifikaciju tog djela. Apelant, nadalje, smatra da mu pripada pravo na naknadu štete i za oštećena vozila koja prema utvrđenju sudova nisu njegovo vlasništvo budući da smatra da je na navedenim vozilima mogao steći vlasništvo i usmenim dogovorom jer za promet pokretnih stvari nije potrebna pismena forma. Nadalje, apelant navodi da su i odluke o troškovima postupka i taksama pogrešne budući da smatra da je troškove trebala u potpunosti naknaditi tužena strana. Apelant, također smatra da se na njegove navode o pogrešno dosuđenim troškovima postupka revizioni sud uopće nije «osvrnuo» u presudi te da s tim u vezi nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud smatra da obrazloženja nadležnih sudova zašto apelantu ne pripada pravo na naknadu za određene vidove nastale štete nisu proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud smatra i obrazloženja nadležnih sudova u pogledu dosuđenog iznosa troškova postupka, zatezne kamate i takse zadovoljavajućim. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su navodi apelanta o tome da mu vozila «nikako nisu mogla biti oduzeta jer je sud izvršio pogrešnu kvalifikaciju tog djela» nisu od utjecaja na drugačije rješenje zato što predmet apelacije nisu odluke kojima su navedena vozila bila privremeno oduzeta od apelanta, već odluke koje se tiču njegovog potraživanja naknade štete. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno stav Evropskog i Ustavnog suda već naveden u ovoj odluci, Ustavni sud smatra navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
19. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 .stav 1. Evropske konvencije jer Sud BiH u revizionoj presudi nije razmatrao njegove navode o pogrešno dosuđenim troškovima postupka i taksama koje je trebao platiti.
20. Ustavni sud primjećuje da iz osporene presude Suda BiH, suprotno navodima apelanta, proizlazi da je taj sud utvrdio da su odluke nižestepenih sudova u pogledu troškova postupka, takse i zateznih kamata pravilna i donesena uz primjenu odgovarajućih zakonskih odredbi. S tim u vezi Ustavni sud smatra navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
21. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović