Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/08 (Z. S.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-344/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 344/08, rješavajući apelaciju Zorana Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Stevanovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-07-

000 341 od 24. decembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj P-543/06 od 4. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 30. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-07-000 341 od 24. decembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

543/06 od 4. oktobra 2007. godine. S obzirom da apelacija nije sadržale sva elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne Hercegovine, od apelanta je 4. februara 2008. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 20. februara 2008. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-543/06 od 4. oktobra 2007. godine apelant je oglašen krivim za počinjeni prekršaj iz člana 235. stav 1. tačka 33. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOOBS) i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 150 KM. Apelantu je, također, na osnovu člana 235. st. 2. i 4. ZOOBS-a izrečena i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca, te su mu upisana i dva kaznena boda.

3. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je apelant upravljao motornim putničkim vozilom u ulici Karađorđeva u Tesliću i da ga je zaustavila policijska patrola. Patrola je od apelanta tražila da izvrši alkotestiranje što je apelant odbio. Nadalje, u postupku je utvrđeno da je apelant u svojoj odbrani istakao da je alkotesiranje odbio jer mu policajac nije ponudio novu cjevčicu na aparatu za alkotesiranje i jer je policajac rukama dirao cjevčicu, ali da apelant svoje navode nije dokazao. Također je utvrđeno da ni svjedoci odbrane nisu mogli da potvrde ovaj apelantov navod. S tim u vezi, Osnovni sud je utvrdio da je apelatnova odbrana neosnovana i da je apelant u odnosu na prekršaj koji mu je stavljen na teret postupao sa direktnim umišljajem. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je oglasio apelanta krivim i izrekao mu navedenu novčanu kaznu i zaštitnu mjeru.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je rješenjem broj 013-0-Pžp-07-000 341 od 24. decembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su apelantovi žalbeni navodi neosnovani jer je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, Okružni sud je zaključio i da su neosnovani apelantovi navodi da je u njegovom slučaju nastupila zastara prekršajnog gonjenja. Pri tom je Okružni sud obrazložio da je članom 30. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima (»Službeni glasnik RS» br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) propisano da zastarjelost počinje teći od dana kada je prekršaj učinjen i da svakim prekidom zastarjelost počinje ponovno teći s tim da se vrijeme zastare koje je proteklo do nastupanja prekida zastare ne računa u rok zastare. Kako je u konkretnom slučaju prekršaj učinjen 15. aprila 2006. godine, a rješenjem Osnovnog suda od 1. marta 2007. godine pokrenut prekršajni postupak protiv apelanta, prema zaključku Okružnog suda prvostepeni sud je donošenjem navedenog rješenja prekinuo tok zastare konkretnog postupka.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljenjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je u njegovom predmetu nastupila zastara prekršajnog gonjenja jer Zakonom o prekršajima nije predviđena mogućnost pokretanja prekršajnog postupka rješenjem nego samo zahtjevom i prekršajnim nalogom. Nadalje, apelant smatra i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i time što mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom jer mu je vozilo neophodno za obavljanje redovnog zanimanja-veterinar/vlasnik veterinarske stanice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).

10. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-344/08 (Z. S.) | Sudska praksa | Aktio