Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/08 (G. K.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-349/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 349/08, rješavajući apelaciju Gaje Kondića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gaje Kondića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
07-001 036 od 13. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2026/03 od 2. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gajo Kondić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Svetozar V. Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 30. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 036 od 13. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2026/03 od 2. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-2026/03 od 2. marta 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Boška Milićevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju na ime duga isplati ukupan iznos od 7.990 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 2.000 KM počev od 1. januara 2003. godine do isplate, a na iznose od 3.500 KM i 2.490 KM od 14. novembra 2003. godine do isplate. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na iznos preko dosuđenog je odbijen kao neosnovan. Navedenom presudom apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.900 KM.
3. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da su apelant i tužitelj u decembru 1999. godine zaključili predugovor, a nakon toga u martu 2000. godine i ugovor o kupoprodaji nekretnina pobliže označenih u presudi i ugovorili kupoprodajnu cijenu u iznosu od 20.000 DEM (nakon uvođenja KM kao platežnog sredstva cijena je izražavana u KM).Utvrđeno je da je, s tim u vezi, apelant tužitelju isplatio prvo iznos od 1.000 KM, zatim 12.000 KM, te da su ugovorili da će apelant preostali dio cijene u iznosu od 7.000 KM isplatiti u roku od godinu dana od dana potpisivanja ugovora. Apelant je, također, temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora, tužitelju isplatio i iznos od 3.500 KM, nakon čega je po osnovu ovog ugovora tužitelju ostao dužan 3.500 KM, što apelant nije osporavao.
4. Nadalje, utvrđeno je da su apelant i tužitelj 10. decembra 2001. godine zaključili ugovor o pozajmnici kojom je tužitelj apelantu pozajmio iznos od 10.000 KM na period od 12 mjeseci počev od 1. januara 2002. godine uz kamatnu stopu od 7% na godišnjem nivou. U vezi navedenog, utvrđeno je da je apelant po osnovu ovog ugovora vratio tužitelju iznos od 8.000 KM te da mu nije vratio preostalih 2.000 KM jer je smatrao da je obavljajući poslove za tužitelja otplatio taj dio duga. Međutim, Osnovni sud je u presudi naveo da apelant nije u toku postupka dokazao vrijednost obavljenih radova za tužitelja.
5. U postupku je, također, utvrđeno da su apelant i tužitelj 31. decembra 2001. godine zaključili i ugovor o pozajmici kojim je tužitelj apelantu pozajmio iznos od 6.000 KM i to na period od godinu dana počev od dana zaključenja ugovora bez obaveze plaćanja kamata. Navedeni ugovor je, prema utvrđenju Osnovnog suda, predstavljao novaciju ranijeg ugovora o pozajmici sredstava za kupovinu traktorskih priljučaka u iznosu od 2.500 KM i već navedenog duga od 3.500 KM za neisplaćeni dio kupoprodajne cijene za kupljene nekretnine. U vezi sa navedenim je utvrđeno da je od navedenih 2.500 KM za iznos od 2.490 KM izvršena kupovina traktorskih priključaka koji su svo vrijeme bili u posjedu apelanta na upotrebi i korištenju, a da su vlasništvo tužitelja, te da je tužitelj tražio ili povrat navedenog iznosa ili povrat traktorskih priključaka. U vezi preostalog iznosa od 3.500 KM na osnovu duga za kupljene nekretnine, utvrđeno je da apelant taj dug nije vratio tužitelju.
6. Imajći u vidu sve navedeno, Osnovni sud je utvrdio da apelant nije dokazao da je svojim radom odradio dug od 2.000 KM po osnovu ugovora o pozajmnici. Također, Osnovni sud je utvrdio da je nesporno da apelant nije tužitelju vratio iznos od 3.500 KM, kao ni iznos od 2.490 KM, iz čega proizlazi da je ukupan apelatnov dug u iznosu od 7.990 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je, temeljem odredbi člana 557. stav 1. i člana 562. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je regulisan ugovor o zajmu, usvojio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja i obavezao apelanta da tužitelju plati iznos od 7.990 KM. Osnovni sud je istakao da se prilikom donošenja predmetne presude rukovodio odredbama ZOO. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o dvostranim ugovorima i da kod zasnivanja takvih ugovora važi načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja koje su stranke dužne izvršiti i odgovaraju za izvršenje. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 99. ZOO propisano da se pri tumačenju odredbi ugovora ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza već da treba istraživati zajedničku namjeru ugovorača. Prema navodima Osnovnog suda svaki ugovor treba tumačiti tako da ima smisla, da odgovara savjesnosti i poštenju stranaka ugovornica i namjeri koje su stranke zaključenjem ugovora željele da ostvare.
7. Odlučujući o kamati na glavni dug sud je na utvrđene činjenice primijenio odredbu člana 324. stav 1. ZOO kojom je utvrđeno da dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. Kako je rok za ispunjenje obaveze u odnosu na dug u iznosu od 2.000 KM bio 1. januar 2003. godine to je tužitelju dosuđena kamata od tog dana. Nadalje, budući da rokovi za ispunjenje obaveze na ime dugovanja u iznosima od 2.490 KM i 3.500 KM nisu decidno utvrđeni u ugovoru, Osnovni sud je tužitelju na ove iznose dosudio kamate počev od dana podnošenja tužbe odnosno 14. novembra 2003. godine. Osim toga, Osnovni sud je tužitelju dosudio i troškove postupka koji su detaljno navedeni i obračunati u predmetnoj presudi, a shodno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik RS» broj 68/05). Osnovni sud je naveo i da je naplata takse na tužbu u iznosu od 500 KM shodno odredbama člana 8. Zakona o sudskim taksama, zastarjela.
8. Osnovni sud je naveo i da je tužitelj uz primarni zahtjev istakao i eventualni zahtjev kojim je, između ostalog, tražio da se apelant obaveže na povrat traktorskih priključaka i da za njihovo korištenje plati naknadu u iznosu od 800 KM. U vezi sa ovim zahtjevom, Osnovni sud je naveo da je ovaj zahtjev postavljen shodno odredbama člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da će o tom zahtjevu sud moći rješavati tek nakon pravosnažnosti primarnog tužbenog zahtjeva.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-07-001 036 od 13. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Navedenom presudom Okružni sud je, također, odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, da je pravilno primijenio materijalnom pravo, te da je za svoju odluku dao obrazloženja koja u cjelosti prihvata i Okružni sud. Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da se kod kupovine traktorskih priljučaka radi o mješovitom ugovoru o ostavi i posluzi budući da je u postupku nesporno utvrđeno da se radilo o ugovoru o pozajmnici. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je neosnovan i žalbeni navod da je sud trebao obavezati apelanta na vraćanje traktorskih priključaka a ne na plaćanje novčanog iznosa, prihvatajući razloge koje je u vezi s tim dao Osnovni sud. Također, Okružni sud je odbio i žalbene navode koji su se ticali dosuđenih kamata i troškova, zaključivši da je odluka i u tom dijelu pravilna i zakonita.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant smatra da su sudovi morali utvrditi da se tužitelj neosnovano obogatio budući da je u ugovor o pozajmnici od kojeg je apelant ostao dužan 2.000 KM bila ugovorena kamata u visini od 7% a nije mogla biti viša od 2% koliko je iznosila kamata na štedne uloge po viđenju. Apelant navodi i da su sudovi morali uzeti u obzir da je izvršena kompenzacija tog dugovanja radovima koje je apelant obavio kod tužitelja.
11. Nadalje, apelant smatra da su sudovi,u odnosu na dugovanje u iznosu od 2.490 KM, bili obavezni donijeti odluku u skladu sa odredbama člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Prema navodima apelanta, navedenom odredbom je propisano da je tužitelj imao pravo na povrat traktorskih priključaka pa tek u situaciji da nema tih priključaka dosuditi mu naplatu novčanog iznosa jer se u konkretnom slučaju nije radilo o novčanoj pozajmici već «o mješovitom ugovoru o ostavi i posluzi što su sudovi propustili da utvrde». Apelant smatra da sudovi nisu smjeli «paušalno tumačiti odredbe ZOO» kojima je regulisano pitanje zajma već da su morali «ramišljati i o istinskoj obligaciji među strankama». Apelant također navodi da je ugovor o zajmu na iznos od 6.000 KM bio simulovani pravni posao koji je apelant sa tužiteljem potpisao «u smislu dobrih međusobnih odnosa». Apelant smatra da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev u odnosu na dugovanje od 2.000 KM i to u pogledu dosuđenih kamata budući da je tužitelj tražio kamate od 31. decembra 2003. godine a dosuđene su mu od 1. januara 2003. godine.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud smatra da sudovi, suprotno navodima iz apelacije, nisu ni mogli odlučivati o pitanju da li se tužitelj eventualno neosnovano obogatio jer se u postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu tužitelja protiv apelanta, a apelant nije podnio protivtužbeni zahtjev kojim bi tražio odlučivanje o ovom pitanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović