Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-330/08 (Opština Zenica)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-330/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 330/08, rješavajući apelaciju Općine Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Zenica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001344 od 16. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-199/05 od 7. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 29. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001344 od 16. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-199/05 od 7. jula 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-252/02 od 18. marta 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev Samire Marijanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je od apelanta i JP «Tržnice» Zenica tražila da joj solidarno isplate iznos od 17.776 KM koji je uložila u adaptaciju zakupljenog poslovnog prostora.
3. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Kantonalni sud je rješenjem broj GŽ.575/04 od 27. januara 2004. godine žalbu uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepeni sud nije odlučio o tužiteljicinom prijedlogu za provođenje vještačenja putem vještaka građevinske struke radi utvrđivanja vrijednosti izvršenih građevinskih radova, što je bio dužan da učini. Kantonalni sud je naveo i da je Općinski sud, suprotno odredbama člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na ročištu za glavnu raspravu umjesto da provede već predložene dokaze uzeo u obzir nove dokaze. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud suprotno odredbama člana 112. ZPP odložio započeto ročište za glavnu raspravu na prijedlog apelanta a da prethodno nije utvrdio da li su ispunjeni zakonski uvjeti za odlaganje započetog ročišta. Nadalje, Općinski sud je, prema navodima Kantonalnog suda, povrijedio i odredbe čl. 190. i 214. stav 1. ZPP-a jer izvornik presude nije potpisao sudija niti je Općinski sud primjerak blagovremene i dopuštene žalbe tužiteljice dostavio apelatnu i JP «Tržnice» na odgovor.
4. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio presudu broj P-199/05 od 7. jula 2005. godine kojim je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezani apelant i JP «Tržnica» da tužiteljici solidarno isplate iznos od 12.926,30 KM sa kamatama po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja te presude pa do isplate. Navedenom presudom apelant i JP «Tržnica» su obavezani da tužiteljici naknade i troškove postupka u iznosu od 4.536.
5. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je tužiteljica 7. juna 1995. godine sa JP «Tržnica» zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora površine 29m2 u ulici Muhameda Seida Serdarevića (stara pijaca) u Zenici (kojim je izvršena novacija ranije zaključenih ugovora o zakupu iz 1994. godine, 1988. godine i 1987. godine). Kako je predmetni poslovni prostor bio magacinskog tipa, za obavljanje bilo koje druge djelatnosti pa i ugostiteljske koju je tužiteljica obavljala, bilo je potrebno izvršiti adaptaciju kako bi se prostor građevinski i infrastrukturno doveo u upotrebljivo stanje. Utvrđeno je da je tužiteljica, s tim u vezi, izvršila niz građevinskih radova koji su specificirani u nalazu vještaka građevinske struke i da je za te radove utrošila iznos od 12.926,30 KM.
6. Nadalje, utvrđeno je da je na osnovu odluke apelanta broj 473/00 od 28. februara 2000. godine apelant preuzeo upravnu zgradu preduzeća JP «Tržnice» -stara pijaca. Nakon toga je JP «Tržnica» 26. oktobra 2001. godine jednostrano raskinula ugovore sa svim zakupcima poslovnih prostora koji su se nalazili u toj zgradi, među kojima je bila i tužiteljica, da bi apelant kao novi vlasnik prostora i zakupodavac 5. novembra 2001. godine ponovno zaključio ugovor o zakupu sa tužiteljicom za isti poslovni prostor. Nakon toga, tužiteljica je podnijela tužbu kojom je tražila da joj apelant i JP «Tržnica», temeljem odredbi člana 8. Ugovora o zakupu kojim je bilo predviđeno da će u slučaju raskida ugovora stranke «sporazumno utvrditi međusobna potraživanja i način izmirenja kao i za uložena sredstva u oplemenjivanju tog prostora(...)» plate iznos od 17.776 KM.
7. U postupku je, također, utvrđeno da je JP «Tržnica» 1997. godine zatražila da se izvrši građevinsko vještačenje vezano za ulaganja u predmetni poslovni prostor. Utvrđeno je i da je, JP «Tržnica» prihvatila nalaz vještaka iz jula 1997. godine i ponudila poravnanje, čime je, prema zaključku Općinskog suda, priznala potraživanje tužiteljice. Nadalje, utvrđeno je i da je imovina tužiteljice koja se odnosila na sredstva uložena u adaptaciju prešla u imovinu apelanta budući da je u međuvremenu apelant postao vlasnik poslovnog prostora. Imajući u vidu navedno, Općinski sud je na osnovu člana 414. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta i JP «Tržnicu» da tužiteljici solidarno naknade sporni iznos.
8. Osim toga, u obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan prigovor apelanta i JP «Tržnica» da je predmetno potraživanje zastarjelo. Naime, Općinski sud je naveo da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. februara 2002. godine, a da je predmetni ugovor o zakupu zaključen 7. juna 1995. godine kada se može smatrati da je ulaganje tužiteljice u adaptaciju završeno i tužiteljica stupila u posjed poslovnog prostora. Prema obrazloženju Općinskog suda, članom 387. ZOO je propisano da se zastara potraživanja prekida kada dužnik prizna dug. Budući da je opći zastarni rok počeo teći 7. juna 1995. godine i da je prekinut 5. augusta 1997. godine kada je JP «Tržnica» priznala dug proizlazi da zastara nije nastupila. U pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao apelant, Općinski sud je naveo da je tuženi, shodno zakonskim odredbama, pasivno legitimisan u sporu u kojem je on nositelj obaveze koja je predmet spora, što je u konkretnom predmetu slučaju apelant. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da taj prigovor smatra neosnovanim.
9. Protiv navedene presude žalbe su Kantonalnom sudu izjavili apelant i JP «Tržnica». Kantonalni sud je donio presudu broj Gž. 1335/05 od 24. augusta 2006. godine kojom je žalbe uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelosti odbio. Navedenom presudom Kantonalni sud je obavezao tužiteljicu da apelantu i JP «Tržnica» nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.916 KM.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne može postojati odgovornost apelanta da tužiteljici naknadi ulaganja u predmetni poslovni prostor jer imovina tužiteljice nije prešla u imovinu apelanta budući da tužiteljica još uvijek koristi poslovni prostor. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan ni u odnosu na JP «Tržnica» jer ugovor o zakupu između tužiteljice i JP «Tržnica» faktički nije ni raskinut jer tužiteljica i dalje koristi predmetni poslovni prostor. S tim u vezi, Kantonalni sud je uvažio žalbe apelanta i JP «Tržnica» i preinačio prvostepenu presudu.
11. Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001344 od 16. oktobra 2007. godine usvojio reviziju, preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio žalbe apelanta i JP «Tržnica» i potvrdio prvostepenu presudu. Osim toga, Vrhovni sud je obavezao apelanta i JP «Tržnica» da tužiteljici solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 678,60 KM.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravni stav drugostepenog suda nepravilan. Vrhovni sud je naveo da tužiteljica ne drži u posjedu predmetni poslovni prostor kao vlasnik već po osnovu ugovora o zakupu koji je zaključila sa apelantom. Navedenim ugovorom je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, predviđeno da je sastavni dio tog ugovora zaključak o preuzimanju na upravljanje objekta stare pijace. Međutim, tim ugovorom nisu regulisana prava tužiteljice u odnosu na uložena sredstva za adaptaciju predmetnog poslovnog prostora. Osim toga, navedenim ugovorom potraživanja tužiteljice nisu uslovljena prestankom ugovora i predajom poslovnog prostora kako je pogrešno zaključio drugostepeni sud.
13. Osim toga, Vrhovni sud smatra neprihvatljivom i konstataciju drugostepenog suda da se tužiteljica ne može pozivati na član 8. ugovora o zakupu koji je 1995. godine zaključila jer taj ugovor faktički nije raskinut pošto tužiteljica još uvijek koristi sporni poslovni prostor. U vezi navedenog, Vrhovni sud je istakao da je ovakvo obrazloženje Kantonalnog suda u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem jer je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je «ugovor iz 1995. godine raskinut 26. oktobra 2001. godine nakon čega je tužiteljica 5. novembra 2001. godine zaključila novi ugovor za isti poslovni prostor sa apelantom». Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pravilna odluka Općinskog suda da su apelant i JP «Tržnica» dužni solidarno isplatiti tužiteljici utvrđeni iznos naknade za sredstva uložena u adaptaciju.
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da je pogrešno utvrđenje prvostepenog i revizionog suda da je apelant pasivno legitimisan u ovom sporu jer je obaveza nastala u vrijeme kada je tužiteljica sklopila ugovor sa JP «Tržnica» a ne sa apelantom. S tim u vezi apelant navodi da smatra da nije univerzalni sukcesor JP «Tržnica» i da ne preuzima njene obaveze. Nadalje, apelant smatra da nije došlo do njegovog neosnovanog bogaćenja jer se apelant nikako «nije okoristio ulaganjem tužiteljice u predmetni poslovni prostor, obzirom da je tužiteljica isti adaptirala za potrebe svoje djelatnosti (...)». Osim toga, apelant smatra da je tužiteljica na osnovu ranijeg ugovora o zakupu bila dužna opremiti poslovni prostor «u skladu sa potrebama opredijeljene djelatnosti i to na teret vlastitih sredstava.». Apelant smatra da je, suprotno utvrđenju nadležnih sudova, u odnosu na njega nastupila i zastara potraživanja jer apelant nije priznao dug već je to, eventualno, učinila JP «Tržnica». Apelant navodi da je i iznos naknade nepravilno utvrđen jer vještak nije izvršio uvid u račune koje je tužiteljica plaćala. Povredu procesnog prava apelant vidi u tome što je drugostepena presuda preinačena uz isto činjenično stanje i iste dokaze izvedene u prvostepenom postupku a odluka nije donesena na osnovu svih izvedenih dokaza.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi odluka Ustavni sud broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je osim navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
20. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
21. U vezi sa ovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud smatra da su su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. . Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.
22. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović