Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-488/08 (A. B., S. L. i N. J.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-488/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 488/08, rješavajući apelaciju Angeline Brajković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Angeline Brajković, Sandre Livaja i Nedjeljke Jelčić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-GŽ-07-001465 od 5. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Angelina Brajković, Sandra Livaja i Nedjeljka Jelčić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Čapljine, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijele su 11. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-GŽ-07-
001465 od 5. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 013840 02 P od 23. jula 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelantica i obavezana Vlada FBiH (u daljnjem tekstu: tužena) da apelanticama na ime neisplaćenih plaća isplati iznose pobliže navedene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. maja 2002. godine do isplate. Tužena je obavezana da apelanticama naknadi i troškove postupka u iznosu od 1.330.40 KM.
3. U postupku je utvrđeno da su apelantice, shodno odredbama člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključile ugovore o djelu za obavljanje poslova kuharice u kantini Kasarne Božana Šimovića u Čapljini (koja je pripadala postrojbama HVO-a) za periode pobliže navedene u navedenoj presudi. Navedenim ugovorima je bilo utvrđeno da će mjesečna naknada apelantica iznositi 460 KM. U postupku je utvrđeno da su apelanticama isplaćene naknade za 2000. godinu, a naknade za 2001. godinu im nisu isplaćene.
4. Dalje, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su u toku postupka stupili na snagu Zakon o odbrani BiH i Zakon o prestanku važenja Zakona o odbrani FBiH kojima je prestalo postojati Federalno ministarstvo odbrane i ovlaštenje za zastupanje njenog zastupnika, Pravobraniteljstva Federalnog ministarstva odbrane. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su apelantice uredile tužbu i kao tuženu označile Vladu FBiH budući da je prema odredbama člana 6. Zakona o prestanku važenja Zakona o odbrani FBiH propisano da je Vlada FBiH odgovorna za sva zaduženja i ostale obaveze Federalnog ministarstva odbrane nastale do 5. maja 2006. godine.
5. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantica i obavezao tuženu da apelanticama Angelini Brajković i Nedjeljki Jelčić isplati neisplaćene naknade za period od 1. januara 2001. godine do 1. juna 2001. godine a apelantici Sandri Livaja za period od 1. januara 2001. godine do 1. aprila 2001. godine. Općinski sud je naveo da apelanticama pripada i pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe budući da se radi o povremenim novčanim potraživanjima.
6. Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-GŽ-07-001465 od 5. decembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da apelanticama na ime ugovorene naknade za obavljene poslove prema ugovoru o djelu isplati naknade za januar i februar 2001. godine sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. maja 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 28. novembra 2004. godine. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog Kantonalni sud je odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je, također, odbio žalbu tužene u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se žalbom osnovano ukazuje na to da je u martu 2001. godine došlo do proglašenja tzv. «hrvatske samouprave» i da su u tom periodu postrojbe HVO-a istupile iz Oružanih snaga FBiH. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da apelantice nisu bile u radnom odnosu kod tužene već da su obavljale posao na osnovu zaključenih ugovora o djelu u kasarni koja je pripadala HVO-u, te da nisu u toku postupka dokazale da su od 1. marta do 1. juna 2001. godine radile kod tužene. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelanticama ne pripada pravo na ugovorenu naknadu niti na naknadu plaće u najnižem iznosu, kako je propisano članom 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH za period od 1. marta do 1. juna 2001. godine. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da su apelantice obavljale ugovoreni rad u januaru i februaru 2001. godine, a koji im nije plaćen, što ni tužena nije osporila, te da im za navedene mjesece pripada naknada u iznosima od po 920 KM (460 KM mjesečno). Osim toga, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u odnosu na dosuđene kamate. Kantonalni sud je obrazložio da je odredbama člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/06) propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. tog zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona, odnosno od 28. novembra 2004. godine pa do konačne isplate. S tim u vezi, Kantonalni sud je apelanticama dosudio kamatu od dana podnošenja tužbe pa do 28. novembra 2004. godine.
8. Apelantice smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantice vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantice smatraju pogrešnim zaključak drugostepenog suda vezan za činjenicu da nisu dokazale da su bile u radnom odnosu kod tužene u periodu od 1. marta do 1. juna 2001. godine jer su u tom periodu postrojbe HVO-a već istupile iz Oružanih snaga. Apelantice navode da je nemoguće da su postrojbe HVO-a uspostavom «hrvatske samouprave» istupile iz Oružanih snaga jer su utemeljene kao jedna od komponenti Oružanih snaga BiH. Također, apelantice smatraju da se Kantonalni sud mogao jedino rukovoditi «jedinim mjerodavnim i materijalnim dokazom - ugovorom o djelu». Apelantice odluku Kantonalnog suda smatraju «krajnje neozbiljnom».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima apelantica o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantice ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantice nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović