Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-35/08 (G. V.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravo na povratak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-35/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-35/08, rješavajući apelaciju G. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se se kao nedopuštene apelacije G. V. podnesene zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000887 od 13. decembra 2007. godine, te protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 039548 09 Rev od 24. decembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 039548 08 Gž od 12. januara 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 039548 05 P od 28. augusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. G. V. (u daljnjem tekstu: apelantica) sa Ilidže, koju zastupa Dragiša Jokić advokat sa Ilidže, podnijela je 7. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000887 od 13. decembra 2007. godine. Dopunom apelacije od 4. novembra 2008. godine apelantica je osporila presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-P-039548-05-P od 28. augusta 2008. godine, koja je donesena nakon podnošenja apelacije. Dopunom apelacije od 6. februara 2009. godine apelantica je osporila presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 039548 08 Gž od 12. januara 2009. godine. Navedena apelacija je zavedena pod poslovni broj AP-35/08. Apelantica je 2. marta 2010. godine podnijela novu apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 039548 09 Rev od 24. decembra 2009. godine. Navedena apelacija je zavedena pod poslovni broj AP-774/10. 2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-35/08. Spojene su apelacije br. AP-35/08 i AP-774/10.
3. Apelantica je 14. aprila 2005. godine pred Općinskim sudom tužbom pokrenula parnični postupak protiv Općine Vogošća (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Tužbenim zahtjevom, koji je apelantica precizirala 14. marta 2008. godine, zatražila je da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će obavezati tuženu da joj na ime naknade štete zbog neobavljanja poslovne djelatnosti, u poslovnom prostoru koji je vlasništvo tužene, za vrijeme od 31. januara 1997. godine do 13. februara 2006. godine, isplati iznos od 646.760,00 KM sa zakonskom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, a nakon tog perioda da joj po istom osnovu isplaćuje iznose od 5.970,00 KM mjesečno sve do isplate. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva i istakla prigovor zastare potraživanja.
4. Apelantica je u tužbi navela da je sa Sarajevostanom zaključila Ugovor o korišćenju poslovnog prostora koji se nalazi u općini Vogošća 30. maja 1991. godine, da je taj poslovni prostor koristila sve do početka agresije na BiH, da je 31. januara 1997. godine podnijela zahtjev za povrat poslovnog prostora koji je općina nezakonito prodala i da su Općinski sud i Kantonalni sud svojim presudama utvrdili da je ugovor o prodaji ništav. Poslovni prostor joj je vraćen u aprilu 2005. godine ali potpuno devastiran, zbog čega je podnijela tužbu radi naknade štete jer je prostor u takvom stanju da ga ne može koristiti.
5. Općinski sud je po provedenom dokaznom postupku donio presudu broj P-1241/05 od 13. februara 2006. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelantice i obavezao tuženu da apelantici isplati iznos od 646.760,00 KM na ime naknade štete nastale zbog nekorištenja poslovnog prostora uz obavezu naknade parničnih troškova. Odbijen je protivtužbeni zahtjev tužene za naknadu mjesečne zakupnine od dana kada je tužena apelantici ustupila poslovni prostor. Ova presuda je nakon 8 mjeseci ukinuta rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1021/06 od 4. oktobra 2006. godine i predmet je vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje zbog povrede odredaba Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP), uz uputu da se jasno odredi predmet vještačenja na okolnost izgubljene zarade apelantice u spornom periodu. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da apelantica i tužena očigledno nisu postigle sporazum o predmetu vještačenja, budući da je apelantica predložila vještačenje na okolnost prometa trgovinske radnje mješovitom robom koji prijedlog je sud bez jasnog obrazloženja prihvatio, s obzirom na djelatnost koju je apelantica obavljala i za čije je obavljanje imala dozvolu nadležnih organa. Također je, kako je dalje navedeno, prvostepeni sud spriječio tuženu da u postupku utvrdi odlučnu činjenicu izgubljene zarade apelantice radi neobavljanja krojačke djelatnosti i onemogućio je u raspravljanju pred sudom.
6. Općinski sud je u ponovnom postupku, u roku od tri mjeseca, donio presudu broj 065-0 P-
005477 od 8. februara 2007. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelantice i primio na znanje povlačenje protivtužbenog zahtjeva tužene. Rješenjem istog suda od 27. februara 2007. godine izvršena je ispravka presude od 8. februara 2007. godine, u dijelu izreke koji se odnosi na datum početka obračuna zakonskih zateznih kamata. Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelantice.
7. Kantonalni sud je po prijemu žalbe i spisa Općinskog suda, na sjednici vijeća od 2. jula 2007. godine, odlučio da se provede dokaz dopunom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Nakon toga, Kantonalni sud je donio rješenje broj 009-0-Gž-07-000887 od 13. decembra 2007. godine, kojim je žalba tužene uvažena te su prvostepna presuda od 8. februara 2007. godine, u dijelu kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu i rješenje o ispravci presude, ukinuti i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je zaključio da je žalba tužene osnovana jer tuženoj u postupku pred prvostepenim sudom ponovo nisu obezbijeđene garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud neosnovano na pripremnom ročištu odbio prijedloge tužene za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost apelantičinog poslovanja u predmetnom poslovnom prostoru, zatim vještačenjem po vještaku finansijske struke i uvidom u pismenu dokumentaciju na okolnosti koje je tužena predložila. Prvostepeni sud je po ocjeni Kantonalnog suda propustio savjesno i brižljivo ocijeniti dokaze provedene u toku postupka koji su relevantni za rješenje konkretne pravne stvari. Kantonalni sud je svojom ranijom odlukom od 4. oktobra 2006. godine, kako je dalje navedeno u obrazloženju rješenja, ukazao na propuste učinjene prilikom vještačenja i na činjenicu da je prvostepeni sud bio dužan donijeti rješenje kojim će vještaku naložiti da izračuna izgubljenu dobit apelantice radi neobavljanja krojačke djelatnosti izrade i prodaje odjevnih predmeta, za šta je apelatica imala dozvolu nadležnog organa, a ne da se računa izgubljena dobit kao da je apelantica imala odobrenje i obavljala trgovinsku djelatnosti mješovitom robom. Bilo je dakle neophodno omogućiti tuženoj da dokaže kakvo je bilo poslovanje apelantice prije rata. Za Kantonalni sud su, kako je dalje navedeno, neprihvatljivi zaključci prvostepenog suda u pobijanoj presudi u kojima se kaže da je logično da bi apelantica poslije rata preorijentisala svoju djelatnost u trgovinsku djelatnost, koja je u svakom slučaju unosnija od djelatnosti koju je obavljala prije rata. Kantonalni sud je pored navedenog, u obrazloženju rješenja, naveo da je zakazivanjem rasprave pokušao otkloniti povrede odredaba ZPP-a, ali da je zbog nedostavljanja dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke tom sudu bilo nemoguće utvrditi osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je prvostepenu presudu i rješenje o ispravci te presude ponovo ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
8. Na pripremnom ročištu, zakazanom u ponovnom suđenju 14. marta 2008. godine, Općinski sud je donio rješenje prema prijedlozima apelantice i tužene za provođenje dokaza na glavnoj raspravi. Na glavnoj raspravi koja je održana 25. juna 2008. godine Općinski sud je proveo dokazni postupak saslušanjem većeg broja svjedoka, a kako je apelantica obavijestila sud da iz zdravstvenih razloga ne može dalje pristupati na ročišta i da ne želi biti saslušavana u svojstvu parnične stranke, Općinski sud je ukinuo rješenje kojim je određeno provođenje ovog dokaza uz obrazloženje da nema zakonskih mogućnosti za saslušanje parnične stranke ukoliko ona to odbija.
9. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je donio presudu broj 65-0-P-039548-
05-P od 28. augusta 2008. godine kojom je tužbeni zahtjev apelantice u cijelosti odbijen i apelantica obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.160,00 KM. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je nakon ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti izveo zaključak da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan. Naime, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, sud nije prihvatio tvrdnju apelantice da je poziv na nagodbu tužene istovremeno priznanje duga, jer priznanje mora biti izričito i mora glasiti na zahtjev iz tužbe kako po osnovu tako i visini zahtjeva. Obrazlažući dalje razloge zbog kojih je zahtjev apelantice odbijen, Općinski sud je istakao da je apelantica tužbeni zahtjev postavila u iznosu od 646.760,00 KM na ime naknade štete zbog nekorištenja poslovnog prostora od 31. januara 1997. godine do 13. februara 2006. godine i nadalje za svaki mjesec u iznosu od 5.970,00 KM sve do isplate. Apelantica je, kako je dalje naveo sud, svoj zahtjev zasnovala na koristi koju cijeni da bi imala da je bila u mogućnosti u navedenom periodu koristiti poslovni prostor koji joj tužena nije na vrijeme ustupila. Nadalje je navedeno da obična šteta iz člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i izmakla korist iz člana 189. ZOO je šteta koju oštećeni trpi usljed neke radnje ili propuštanja štetnika i da je u postupku povodom naknade štete neophodno utvrditi bitne elemente koji se tiču štetnika, oštećenog, štetne radnje i štetne posljedice te uzročno-posljedične veze između radnje i posljedice. Općinski sud je s tim u vezi ocijenio da za ostvarenje prava na štetu zbog gubitka zarade nije dovoljno samo postojanje mogućnosti da apelantica uđe u poslovni prostor već je potrebno da stvarno i dokaže da bi taj poslovni prostor koristila u tačno određenu svrhu, pa je nedovoljna sama tvrdnja da se prostor mogao koristiti kao trgovina mješovitom robom. U tom pravcu, kako je dalje istakao sud, apelantica nije ponudila niti jedan dokaz. Buduća dobit, kako je dalje obrazložio Općinski sud, mora biti izvjesna, osnovano očekivana i potkrijepljena dokazima na okolnost da su poduzete radnje radi sticanja početnog kapitala, te da je postojao poslovni plan u cilju pribavljanja potrebnih sredstava za obrt. S obzirom da apelantica u tom pravcu nije ponudila niti jedan dokaz, a zahtjev je utemeljila na izmakloj dobiti zbog onemogućavanja tužene da joj prostor na vrijeme vrati, za sud je pravno i stvarno neodrživ postavljeni tužbeni zahtjev. Sud svoju odluku ne može bazirati na pretpostavkama već činjenicama utvrđenim u dokaznom postupku a budući da je teret dokazivanja na strankama, Općinski sud je zaključio da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije dokazala.
10. Odlučujući o žalbi apelantice, protiv presude Općinskog suda od 28. augusta 2008. godine, Kantonalni sud je donio presudu broj 65 0 P 039548 08 Gž od 12. januara 2009. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da prihvata sve razloge prvostepenog suda zbog kojih je tužbeni zahtjev apelantice odbijen. Prvostepeni sud je kako je dalje navedeno, proveo postupak na način što je objema stranama u postupku omogućio da predlažu dokaze i da izvedu predložene dokaze koje se odnose na relevantne činjenice. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja, kako je ocijenio Kantonalni sud, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak. Kantonalni sud je nadalje istakao da je aplantica u konkretnom slučaju dokazala samo štetnu radnju tužene, jer joj poslovni prostor nije vraćen na vrijeme, ali da je za dokazivanje izmakle dobiti osim štetne radnje bilo neophodno da dokaže da je trpila štetu, da dokaže obim štete i uzročnu vezu između štete koju je trpila i štetene radnje tužene.
11. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 P 039548 09 Rev od 24. decembra 2009. godine odbio revizije apelantice izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. Po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud je ocijenio sve žalbene prigovore koji su bili bitni za donošenje pravilne i zakonite odluke te je za svoju odluku dao potpune, obrazložene i na činjeničnom utvrđenju zasnovane razloge, koje je u ciojelosti prihvatio taj sud.
12. Apelantica se u apelaciji broj AP-35/08 žali na nerazumnu dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom i ističe da joj je u postupku pred tim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakla je da je Kantonalni sud tokom razmatranja žalbi na grub način povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku, jer je nezakonito donosio rješenja u korist tužene strane na način što je dva puta ukinuo prvostepene presude i vratio na ponovno suđenje, čime joj je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
13. U apelaciji broj AP-774/10 apelantica se žali na presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda kojima je njen tužbeni zahtjev odbijen, zbog čega su joj, kako je dalje navela povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na povratak izbjeglih i raseljenih lica iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. tačka 1 Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U apelaciji je navela hronologiju događanja pred redovnim sudovima ističući da povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova koji su njen zahtjev za naknadu štete radi izmakle dobiti neosnovano odbili. Smatra da u presudama koje pobija ovom apelacijom nedostaju odlučne činjenice odnosno da je prvostepeni sud proizvoljno utvrdio činjenice te je priznate činjenice nepotrebno ponovno utvrđivao. Pored navedenog, apelantica je istakla kršenja prava na pravično suđenje i tokom trajanja glavne rasprave pred prvostepenenim sudom koji je u trećem suđenju donio pobijanu presudu a koja se ogleda u tome što je sud bespotrebno odlagao i nakon toga nastavljao glavnu raspravu, iako je po ocjeni apelantice sve dokaze mogao provesti odjedanput i raspravljanje zaključiti. I u navodima ove apelacije apelantica je istakla kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku pred Kantonalnim sudom i tu tvrdnju je potkrijepila navodima da je zbog neosnovanog ukidanja presuda prvostepenog suda kojima je njenom tužbenom zahtjevu bilo udovoljeno Kantonalni sud pružio mogućnost prvostepenom sudu da u ponovnom trećem suđenju potpuno promijeni svoj stav proizvoljnom ocjenom dokaza, bez uvjerljivog i kvalitetnog obrazloženja u pogledu prihvaćenih i neprihvaćenih dokaza kao i dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Povredu prava na imovinu zasniva na navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje i to zbog proizvoljnog utvrđivanja činjenica i proizvoljne primjene materijalnog prava. Povredu prava iz čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine apelantica je zasnovala na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
16. Apelantica smatra da je u postupku koji se vodio po tužbi radi naknade štete pred Kantonalnim sudom prekršeno njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, jer je Kantonalni sud, kako tvrdi, dva puta neopravdano i neosnovano ukidao presude prvostepenog suda koje su joj išle u korist a treći put je potvrdio presudu kopjom je njen zahtjev odbijen u cijelosti.
17. U pogledu navoda apelacije koji se tiču nerazumno dugog trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, nakon donošenja prve presude povodom apelantičine tužbe podnesene Općinskom sudu u aprilu 2005. godine, ukupno tri puta rješavao o žalbama tužene i žalbi apelantice. Postupak po prvoj izjavljenoj žalbi pred Kantonalnim sudom trajao je osam mjeseci i okončan je rješenjem kojim je žalba uvažena, prvostepena presuda ukinuta i prvostepenom sudu naloženo da u ponovnom postupku ispravi greške na koje mu je Kantonalni sud ukazao, a koji se tiču primjene odredaba ZPP-a. Postupak po drugoj izjavljenoj žalbi pred Kantonalnim sudom trajao je ukupno godinu dana, s tim što je nakon pet mjeseci taj sud donio rješenje kojim je određeno provođenje dokaza dopunom nalaza i mišljenja vještaka i vještaku naloženo da izračuna izgubljenu zaradu na bazi krojačke radnje a ne trgovinske radnje mješovitom robom kako je već bilo učinjeno. Provođenje ovog dokaza po ocjeni Kantonalnog suda bilo je neophodno ne samo u pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva nego ključno i za osnov zahtjeva. U daljnjem periodu od sedam mjeseci, Kantonalni sud je okončao postupak rješenjem kojim je žalba tužene uvažena, prvostepena presuda i rješenje o ispravci presude u dijelovima kojima je zahtjev apelantice usvojen ukinuti i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Po donošenju treće prvostepene presude, u augustu 2008. godine, Kantonalni sud je odlučo o žalbi apelantice za nešto više od tri mjeseca. Iz navedenog proizilazi da je Kantonalni sud u periodu od nepune dvije godine tri puta odlučivao o žalbama tužene i apelantice od čega je dva puta rješenjem ukinuo prvostepenu presudu a treći put je presudom u cijelosti potvrdio.
18. Iz navedenog proizilazi da je razdoblje koje je po mišljenju apelantice trajalo nerazumno dugo, razdoblje od nepune dvije godine. U takvim okolnostima, a prilikom ocjene da li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni sud cijeni da je Kantonalni sud bio aktivan budući da je u kratkim rokovima odlučivao o žalbama podnesenim ukupno tri puta protiv tri različite odluke, zbog čega Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije prešao granice «razumnog roka» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja, te stoga Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali segmenti prava na pravično suđenje
19. Ostali navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnu ocjenu dokaza i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama na kojima su zasnovane pobijane presude.
20. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj nije zadatak tog suda da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ako je presuda domaćeg suda očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII)
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica postavila tužbeni zahtjev radi naknade štete zbog nekorištenja poslovnog prostora koji joj tužena nije vratila na vrijeme i to za period od januara 1997. godine do februara 2006. godine i nadalje za svaki mjesec do konačne isplate. Prvostepeni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev apelantice nije osnovan jer apelantica tokom postupka nije dokazala da joj je u navedenom periodu zbog štetne radnje tužene (jer joj prostor nije vraćen na vrijeme) zaista nastupila šteteta, budući da je osnov za nastalu štetu izmakla korist. Naime, kako je utvrdio prvostepeni sud, apelantica nakon ulaska u posjed poslovnog prostora nije dokazala da bi taj prostor koristila u svrhu za koju je imala odobrenje nadležnog organa niti je pokazala volju i namjeru da nastavi djelatnost koju je obavljala prije rata. Buduća dobit mora biti izvjesna, osnovano očekivana i potkrijepljena dokazima, a u konkretnom slučaju kako je prvostepeni sud zaključio, apelantica je svoj zahtjev utemeljila na izmakloj dobiti zbog onemogućavanja tužene da joj prostor na vrijeme vrati. Kantonalni sud je u postupku odlučivanja o apelantičinoj žalbi, prihvatajući pravilnost i zakonitost prvostepene presude kojom je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, istakao da je za primjenu odredbe iz člana 189. stav 3. ZOO, osim štetene radnje, neophodno dokazati štetu, njen obim i vezu između štete koju apelantica trpi i štetne radnje tuženog. Pravilnost odlučenja Kantonalnog suda, potvrdio je Vrhovni sud.
22. Ustavni sud smatra da je Općinski sud, suprotno navodima apelacije, izvršio analizu svakog dokaza posebno i u vezi sa drugim dokazima na okolnosti predložene na pripremnom ročištu od apelantice i tužene koje su bile neophodne za rješenje konkretne pravne stvari, te je u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Općinski sud je naveo iz kojih razloga predloženu vansudsku nagodbu tužene nije mogao prihvatiti kao priznanje duga ili priznanje osnova tužbenog zahtjeva. Svi dokazi, kako primjećuje Ustavni sud, izvedeni su na glavnoj raspravi na kojima su bili prisutni punomoćnici apelantice, rasprave su bile javne a jedan od svjedoka je po odobrenju suda ostao i na glavnoj raspravi. Apelantica je po ovlaštenom punomoćniku imala priliku ispitati sve izvedene dokaze i osporiti ih. Općinski sud je za svoj zaključak dao jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Presuda Općinskog suda potvrđena je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojima je u žalbenom i revizionom postupku potvrđena pravilnost prvostepene presude kako u pogledu činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Ustavni sud u osporenim odlukama, u ovom dijelu apelacionih navoda, ne nalazi nikakvu arbitrarnost.
23. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku i ZOO , zahtjev apelantice u cijelosti odbijli, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije o arbitaranosti u osporenim odlukama u ovom dijelu te apelaciju smatra i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovanom u pogledu kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi
24. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na imovinu, prava na povratak izbjeglica i raseljenih lica iz čl. II/3. k) i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 1. tačka 1 Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u vezi sa članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da je u predhodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani te da apelantica u odnosu na ove navode nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović