Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-786/08 (M. P.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-786/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 786/08, rješavajući apelaciju Mirjane Prošić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mirjane Prošić podnesene protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kž-07-

000 154 od 28. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 K 006765 06 K od 13. marta 2007. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Prošić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Novak Borojević, advokat iz Bosanskog Broda, podnijela je 8. marta 2008. godine dvije apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kž-07-000 154 od 28. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 K 006765 06 K od 13. marta 2007. godine.

2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti o istom pitanju, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 786/08. Spojene su apelacije br. AP 786/08 i AP 787/08.

3. Okružno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) je Optužnicom broj Kt-39/03 od 15. novembra 2006. godine optužilo apelanticu zbog krivičnog djela pronevjere iz člana 338. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).

4. Postupajući povodom optužnice Tužilaštva, Osnovni sud je donio Presudu broj 13 894 K 006765 06 K od 13. marta 2007. godine, kojom je apelantica proglašena krivom zbog krivičnog djela pronevjere iz člana 338. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS. Za navedeno krivično djelo apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja se neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Na osnovu odredbe iz člana 47. stav 2. KZRS, sud je odredio da će se zatvorska kazna izvršiti ukoliko apelantica oštećenom ne vrati iznos od 18.000.00 KM u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude.

5. U toku dokaznog postupka izvedeni su dokazi optužbe i dokazi odbrane. Nakon toga je sud, ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, utvrdio da je Tužilaštvo dokazalo da je apelantica kao referent u preduzeću «Agropanonka», u kojem je bila zaposlena, protivpravno za sebe prisvojila iznos od 18.000.00 KM koji joj je bio povjeren na radu u pravnom licu. Budući da pribavljena imovinska korist prelazi iznos od 10.000.00 KM, apelantica je osuđena za krivično djelo pronevjere iz člana 338. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog člana KZRS. Takvo utvrđenje, kako je dalje obrazložio Osnovni sud, proizašlo je iz izjava saslušanih svjedoka-direktora firme «Agropanonka», zaposlenice «Raiffeisen banke», zaposlenice «Bobar banke», apelanticine izjave koju je dala u svojoj odbrani, te materijalnih dokaza. Osnovni sud je odbio apelanticin prijedlog da se u dokaznom postupku provedu dokazi pribavljanjem podataka od «Hypo Alpe Adria Bank», vještačenjem poslovnih knjiga «Agropanonka» Derventa za period juni i juli 2002. godine i saslušanjem svjedoka Srđana Vrhorca. Sud je odbio navedene prijedloge jer je ocijenio da izvođenje ovih dokaza nije odlučno za utvrđivanje činjeničnog stanja u konkretnom predmetu. Osnovni sud je zaključio da su se u apelanticinim radnjama stekli svi objektivni i subjektivni elementi krivičnog djela koje joj je stavljeno na teret, da je predmetno krivično djelo počinila s direktnim umišljajem, jer je bila svjesna da joj je dati novac povjeren u službi u pravnom licu gdje je bila zaposlena, a novac je zadržala za sebe u namjeri da pribavi protivpravnu imovinsku korist.

6. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Kž-07-000 154 od 28. decembra 2007. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji tako što je ukinuo apelanticinu uvjetnu obavezu da u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude nadoknadi oštećenom štetu prouzrokovanu krivičnim djelom u visini od 18.000.00 KM pod prijetnjom opoziva izrečene uvjetne osude. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Okružni sud je u pogledu izrečene krivične sankcije utvrdio povredu krivičnog zakona na apelanticinu štetu, budući da je prvostepeni sud propustio apelantici presudom izreći neku od dodatnih obaveza, shodno odredbi člana 47. stav 2. KZRS. Naime, prvostepeni sud je odredio da će se kazna (uvjetna osuda) izvršiti ako apelantica u ostavljenom roku ne nadoknadi imovinsku štetu od 18.000.00 KM a da prethodno nije sudskim putem utvrdio obavezu vraćanja imovinske koristi ili naknade štete. U pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Okružni sud je ocijenio da su oni neosnovani budući da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i iz njih izveo pravilne zaključke koje je potvrdio Okružni sud. U pogledu žalbenog prigovora da se u konkretnom krivičnopravnom slučaju nije radilo o sredstvima preduzeća «Agropanonka» kao pravnog lica već o sredstvima direktora preduzeća «Agropanonka» kao fizičkog lica, prema ocjeni Okružnog suda, ostali su bez ikakvog realnog uporišta u provedenim dokazima. U tom smislu, kako je dalje navedeno, odbrana je predlagala vještačenje poslovnih knjiga preduzeća «Agropanonka» radi utvrđivanja činjenice da na računu preduzeća nije bilo sredstava. Međutim, Okružni sud je ocijenio da je pitanje vođenja poslovnih knjiga domena odgovarajućih kontrolnih organa zaduženih za kontrolu pravilnosti finansijskog poslovanja, ali da u tom smislu nisu bili ponuđeni nikakvi dokazi.

7. Apelantica se žali da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza i povredi principa ravnopravnosti stranaka pred sudom. Apelantica tvrdi da su sudovi odbili prijedlog odbrane za izvođenje nekih dokaza s ciljem utvrđivanja istine a prihvaćeni su svi dokazi koje je ponudilo Tužilaštvo. Apelantica smatra da joj je zbog toga povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka pred sudom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica osporava presude redovnih sudova zbog načina na koji se sudovi utvrdili činjenice, pogotovo zbog toga što je sud prihvatio izvođenje dokaza Tužilaštva, a odbio je provođenje nekih dokaza odbrane, čime je prekršen princip ravnopravnosti stranaka pred sudom.

11. U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće ocjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Također, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

13. Prema prethodno iznesenom principu, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je na okolnost izvršenja krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret ocijenio dokaze koje je predložila optužba i dokaze koje je predložila odbrana, a koji se sastoje u saslušanju većeg broja svjedoka, apelanticinom saslušanju, te uvidom u materijalne dokaze. Na osnovu ocjene svih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, prvostepeni sud je izveo zaključak o apelanticinoj krivičnopravnoj odgovornosti za izvršenje krivičnog djela za koje je osuđena.

14. Što se tiče apelanticinog navoda da je u predmetnom postupku prekršen princip ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud smatra da odbijanje prijedloga odbrane da se pribave podaci iz banke na okolnost otplaćivanja kredita i za saslušanje još jednog svjedoka, ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto su odbili provođenje određenih dokaza koje je apelantica predložila, ističući da su ti dokazi predloženi na okolnost utvrđivanja činjenica koje nisu sporne niti bi, s obzirom na ostale provedene dokaze, bile od odlučujućeg značaja. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenica da redovni sud nije prihvatio apelanticin prijedlog da se izvedu određeni dokazi i da je za to dao jasno obrazloženje ne može voditi kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je na osnovu brojnih provedenih dokaza redovni sud nesporno utvrdio činjenično stanje i za svoje odluke dao jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što upućuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-786/08 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio