Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3628/07 (R. L.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3628/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 3628/07, rješavajući apelaciju Radeta Lepira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Lepira podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001 474 od 11. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade Lepir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 26. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 474 od 11. oktobra 2007. godine.

2. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, odlučujući o tužbi «Tržnica» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta radi isplate 1.570,54 KM donio Presudu broj 071-0-Mal-07-001019 od 8. juna 2007. godine, kojom je zahtjev tužitelja odbio. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tužitelj svoj zahtjev protiv apelanta utemeljio na neisplaćenoj zakupnini za period od 1. juna 1999. godine do 1. aprila 2000. godine i troškovima korištenja zemljišta u ukupnom iznosu od 1.570,54 KM. Apelant je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da je ugovor protivan prinudnim propisima. Ocjenom izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio nesporne činjenice koje se tiču zaključenja ugovora o zakupu između tužitelja i apelanta i činjenicu da apelant nije isplatio tužitelju zakupninu za traženi period. Međutim, ocjenom materijalnih dokaza (rješenja o urbanističkoj saglasnosti, zaključka IO Skupštine opštine Banja Luka, izvoda iz zemljišnih knjiga, kopije katastarskog plana itd.) Osnovni sud je, kako je obrazloženo, pouzdano utvrdio da je apelant koristio dio parcele koju mu je tužitelj dao pod zakup i da je u to vrijeme tužitelj u pogledu te parcele imao privremeno pravo korištenja do privođenja parcele trajnoj namjeni. Osnovni sud je ocijenio da je tužitelj takvo zemljište mogao izdavati u zakup samo u poljoprivredne svrhe, a u konkretnoj situaciji nesporno je utvrđeno da je zemljište izdavano apelantu za obavljanje ugostiteljsko-trgovinske djelatnosti. Na osnovu zaključka IO SO Banja Luka Osnovni sud je utvrdio da je u pitanju neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište i da je privremenost dodjele apelantu vezana privođenjem zemljišta trajnoj namjeni u skladu sa regulacionim planom. Osnovni sud je, obrazlažući dalje, naveo da se može prihvatiti utvrđenim zajednička volja tužitelja i Opštine Banja Luka da tužitelj zemljište uredi i da ga dalje izdaje uz naknadu, ali da je ta volja u konkretnom slučaju u suprotnosti sa prinudnim zakonskim propisom i to odredbom člana 22. Zakona o građevinskom zemljištu. Naime, Osnovni sud je utvrdio da je u pitanju neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koje se, prema odredbi člana 22. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90 i «Službeni glasnik RS» br. 29/94, 23/98 i 5/99), ne može davati pod zakup u nepoljoprivredne svrhe. Tužitelj je, kako je dalje navedeno, bio upisan kao posjednik sporne katastarske čestice koja je apelantu izdata pod zakup. Katastar zemljišta, kako je dalje naveo sud, nije javna evidencija prava na nekretninama sa presumpcijom tačnosti, a tužitelj odlukom nadležnog organa u postupku nije dokazao svoje vanknjižno pravo trajnog korištenja spornog zemljišta, pa je u konkretnom slučaju primijenjena odredba člana 22. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu na osnovu koje je utvrđeno da je ugovor o zakupu zaključen između tužitelja i apelanta protivan prinudnim propisima, zbog čega je zahtjev tužitelja odbijen.

3. Okružni sud je, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude, donio Presudu broj 011-0-.Gž-07-001 474 od 11. oktobra 2007. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio i presudio da je apelant obavezan tužitelju na ime glavnog duga isplatiti iznos od 1.570,54 KM uz kamate i troškove postupka. Okružni sud je ocijenio da prvostepena presuda nije pravilna, jer iz stanja spisa proizlazi da su ugovori o zakupu zaključivani sa fizičkim licima prema uslovima licitacije broj 2485/93 od 5. novembra 1993. godine na koju se prijavio i apelant, kojem je po tom osnovu dodijeljeno zemljište pod zakup. Među strankama nije sporno, kako je dalje naveo Okružni sud, da se zemljište koje je apelant primio u zakup na osnovu predmetnog ugovora nalazi u sastavu dijela Gradske tržnice u Banjoj Luci, te da je rješenjem Opštinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove Opštine Banja Luka dato tužitelju kao investitoru da privremeno uredi slobodne površine do privođenja zemljišta namjeni. Sa stanovišta Okružnog suda, zemljište koje je apelantu dato pod zakup nikako ne spada u kategoriju neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, nego upravo suprotno, u kategoriju izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, pa se, u smislu odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, može davati u zakup. Naime, kako je dalje navedeno, svaki pojedinac koji je dobio na korištenje zemljište pribavljao je građevinsku dozvolu za svoj postavljeni privremeni objekat, a takve dozvole su izdavane samo na osnovu ugovora o zakupu sa tužiteljem pri čemu nije tražena saglasnost vlasnika. Takav stav izražen je, kako je dalje navedeno, u Rješenju Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-737/05 od 13. jula 2007. godine. Iz provedenih dokaza, kako je dalje navedeno, nesumnjivo proizlazi da se zemljište koje je apelant primio u zakup na osnovu ugovora zaključenog sa tužiteljem ne može smatrati kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, pa je kod tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 22. stav

3. Zakona o građevinskom zemljištu, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i apelant obavezan na ispunjenje obaveze iz ugovora o zakupu. Iz sadržaja odredbe člana 6. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu proizlazi, kako je dalje navedeno, da opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakupa. S obzirom na to da je tužitelj u svemu postupao u skladu sa datim odobrenjima i saglasnostima, Okružni sud je zaključio da je predmetno zemljište koje je apelantu dato u zakup uz saglasnost opštine gradsko građevinsko zemljište koje se nalazi u urbanoj zoni i može se davati na korištenje do privođenja zemljišta trajnoj namjeni. Zaključeni ugovor o zakupu, kako je ocijenio Okružni sud, proizveo je pravno dejstvo pa je apelant obavezan na isplatu zakupnine čija visina među strankama nije sporna.

4. Apelant je istakao da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegoviene, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa kršenjima navedenih prava, apelant je istakao pogrešnu primjenu materijalnog prava i nezadovoljstvo ishodom postupka iz kojeg je za njega nastala obaveza plaćanja zakupnine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelant, prema suštini navoda iz apelacije, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već u pogledu primjene materijalnog prava sadrži jasne i konzistentne razloge. Okružni sud je, naime, naveo odlučne činjenice iz kojih proizlazi osnovanost zahtjeva tužitelja, primjenom relevantnih odredaba Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud napominje da je u nekoliko predmeta tužitelja u svojstvu apelanta (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1846/06 od 12. juna 2008. godine, Odluka broj AP 1236/06 od 13. septembra 2007. godine i Odluka broj AP 920/07 od 10. juna 2009. godine) povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja i presuda istih redovnih sudova kojima je tužiteljev zahtjev za isplatu zakupnine odbijen donio odluke kojima je odbio ili odbacio tužiteljevu apelaciju. Zaključak redovnih sudova u tim predmetima je bio da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu zakupnine od fizičkih lica kojima je zemljište davao u zakup, jer to zemljište nikako ne spada u kategoriju izgrađenog gradskog građevinskog zemljište, pa se stoga nije moglo davati pod zakup. U presudi koja je predmet ove apelacije Okružni sud je dao drugačije tumačenje odredbi Zakona o građevinskom zemljištu i zaključio da zemljište koje je apelantu kao fizičkom licu dato pod zakup spada u kategoriju izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta i da se može davati u zakup, zbog čega je apelant obavezan na ispunjenje obaveze iz ugovora o zakupu. Okružni sud je za takav svoj stav dao iscrpno obrazloženje, pozivajući se na stav Vrhovnog suda Republike Srpske u Rješenju broj Rev-737/05 od 13. jula 2007. godine, pa Ustavni sud, s obzirom da njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, nije mogao utvrditi arbitrarnost u postupanju Okružnog suda.

9. Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav

1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ustavni sud je već istakao da je Okružni sud za svoj stav kojim je izmijenio svoju dotadašnju praksu dao jasne i konkretne razloge, koji ni u jednom segmentu ne izgledaju proizvoljno. Prema tome, promjena sudske prakse uz obrazloženje koje je jasno, detaljno i koje se poziva na relevantne propise materijalnog prava koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno ne pokreće pitanje prava na pravično suđenje u vezi sa zahtjevom da odluka bude obrazložena. Zbog toga, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Okružnog suda, iako je promijenjen raniji pravni stav, ne krši principe zagarantovane članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 584/07 od 12. januara 2010. godine, dostupna na web-stanici Ustavnog suda: www. ustavnisud.ba). 10. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje. 11. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 12. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnopravnih propisa, o čemu je Ustavni sud u prethodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani. 13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3628/07 (R. L.) | Sudska praksa | Aktio