Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-363/08 (M. Š.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-363/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 363/08, rješavajući apelaciju Marka Šarčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Šarčevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000881 od 1. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-Gž-06-000069 od 16. marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu, broj P-390/04, od 14 oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Šarčević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-
Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 29. januara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000881 od 1. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007- Gž-06-
000069 od 16 marta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog «Croatia osiguranje» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) tražeći da mu se dosudi renta-naknada u vidu izgubljene zarade koju je ostvarivao kao vlasnik samostalne zanatske zidarsko-tesarske radnje i to u mjesečnim iznosima od po 1.500,00 KM od dana povređivanja pa ubuduće. U tužbi je naveo da se 13. aprila 2002. godine, u mjestu Bobara, opština Tomislavgrad, dogodila saobraćajna nezgoda koju je skrivila osiguranica tuženog i u kojoj je pretrpio teške tjelesne povrede, usljed čega mu je umanjena radna aktivinost, minimalno za 50%. U tužbi je dalje naveo da je vlasnik samostalne zanatske zidarsko-tesarske radnje, da je prije povređivanja od svoje djelatnosti ostvarivao mjesečni prihod u neto iznosu od 1.500,00 KM i da zbog pretrpljenih povreda više ne može obavljati svoju djelatnost .
3. Prvostepenom presudom Općinskog suda, broj P-390/04, od 14 oktobra 2005. godine, obavezan je tuženi da na ime izgubljene zarade, dospjelih iznosa mjesečne rente, isplati apelantu iznos od 16.666,50 KM, a ubuduće počev od 14. oktobra 2005. godine pa nadalje dok se ne izmijene okolnosti, plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 406,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele, a neplaćene iznose počev od dospjeća svakog mjesečnog obroka pa sve do isplate. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
4. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno utvrđeno da se 13. aprila 2002. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali vozilo osigurano kod tuženog i apelant sa svojim vozilom, te da je apelant u toj nezgodi zadobio tjelesne povrede. Prema nalazu vještaka sobraćajne struke, a kojem stranke nisu prigovorile, do sudara vozila je došlo na lijevoj kolovoznoj traci gledano u odnosu na vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženog. Ovo vozilo je na realativno maloj udaljenosti prešlo na kolovoznu traku kojom se kretalo apelantovo vozilo, nakon čega su se vozila sudarila. Cijeneći činjenicu da apelant nije osporio da nije koristio sigurnosni pojas, kao i da je kod njega nađen alkohol u krvi, a što je protivpravno ponašanje u smislu čl.138 i 201. Zakona o sigurnosti prometa na cestama HNK, Općinski sud je zaključio da postoji doprinos apelanta za nastalu štetu zbog nekorištenja sigurnosnog pojasa. U odnosu na prisustvo alkohola u krvi apelanta, Općinski sud je smatrao da se na osnovu izvedenih dokaza ne može zaključiti da postoji uzročna veza između apelantove alkoholisanosti i saobraćajne nezgode. Naime, sobraćajno vještačenje upućuje na zaključak da je vozilo osiguranika tuženog na maloj udaljenosti prešlo na kolovoznu traku kojom se kretao apelant, pa je sud cijenio da ni potpuno trijezan apelant ne bi mogao ništa učiniti da izbjegne sudar. Međutim, postoji uzročno-posljedična veza između nekorištenja sigurnosnog pojasa i nastalog povređivanja. Vještak medicinske struke, čijem nalazu stranke nisu prigovorile, takođe je naveo da veličina usporenja putničke kabine u sudaru direktno utiče na težinu ozljeda i da u direktnom sudaru sigurnosni pojasevi smanjuju težinu ozljeđivanja. Općinski sud je zaključio da uz korištenje sigurnosnog pojasa kod apelanta ne bi nastupile tako teške ozljede i cijenio je da je apelantov doprinos za nastalu štetu 25%. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da je, u skladu sa članom 177. stav 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tuženi je odgovoran za naknadu štetu. Na osnovu nalaza vještaka medicinske struke sud je smatrao dokazanim da kod apelanta postoje tjelesna oštećenja. Vještak je dao i posebnu procjenu umanjenja radne sposobnosti za određene periode, pa je cijenio da je u prvoj godini dana od nastanka nezgode umanjenje radne sposobnosti bilo potpuno, sljedećih godinu dana 70% i godinu iza toga umanjenje radne sposobnosti je 30%. Polazeći od procjene medicinskog vještaka, a na okolnosti utvrđivanja postojanja i visine štete, sud je cijenio izjave apelanta, svjedoka i rješenje kojim se apelantu odobrava obavljanje djelatnosti. Rješenje Odjela gospodarstva Općine Rama, broj 03/1-35115/97 od 16. aprila 1997. godine, ne može se prihvatiti kao dokaz da je apelant obavljao djelatnost za koju je dobio odobrenje od nadležnog organa, jer se na osnovu ovog dokaza ne može zaključiti da li je apelant otpočeo sa radom, a niti da li je u vrijeme povređivanja još uvijek obavljao ovu djelatnost. Općinski sud je poklonio vjeru navodima apelanta i svjedoka da je apelant ostvarivao prihode gradeći kuće, da je za izgradnju kuće «ugrubo» ugovarao posao za cijenu 25.000 KM, da je godišnje mogao izgraditi pet kuća, te da je nakon odbitka svih troškova koje je imao (angažovanje dodatnih radnika) mogao ostvariti zaradu od 8.000,00 KM po jednoj kući. Općinski sud je imao u vidu da je apelant svoju zaradu dijelom ostvarivao svojim radom kao zidar, da je za tu vrstu posla radno nesposoban, a da je jedan radnik od tog posla mogao mjesečno zaraditi 542,00 KM. Ostalu zaradu je apelant ostvarivao svojim preduzetničkim sposobnostima i aktivnostima ugovaranja i organizovanja posla. Za ovu vrstu radnog angažovanaj on nije radno nesposoban, jer se ovaj posao ne ogleda u fizičkim već u intelektualnim sposobnostima, pa je apelant i uz utvrđeno umanjenje radne sposobnosti i dalje sposoban da obavlja ovu vrstu djelatnosti. Iz navedenog Općinski sud je zaključio da izgubljenu zaradu za apelanta predstavlja samo iznos koji on treba da plaća za još jednog radnika, jer on više nije sposoban za obavljanje teških fizičkih poslova. Sud je utvrdio da je to mjesečni iznos od 542,00 KM a primjenom člana 192. stav 1. ZOO, apelantu je dosuđen iznos od 406,50M, što je srazmjerno umanjenju s obzirom na njegov doprinos nastanku štete. S obzirom na navedeno, Općinski sud je na osnovu čl. 190. i 195. stav 2 ZOO odlučio kao u izreci presude.
5. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda, broj, 007-0- Gž-06-000069 od 16. marta 2006. godine, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, a žalba tuženog je uvažena, te je prvostepena presuda preinačena i apelant je odbijen sa zahtjevom da mu tuženi isplati na ime dospjelog iznosa izgubljene zarade 16.666,50 KM i mjesečnu rentu od 406,50 KM počev od 14. oktobra 2005. godine pa ubuduće, kao i da mu plati kamatu i troškove postupka. Drugostepenom presudom apelant je obavezan da tuženom plati 150,00 KM na ime troškova parničnog postupka.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su temeljna pitanja konkretnog spora pitanje prava na rentu (izgubljenu zaradu) i pitanje da li je apelant dokazao visinu rente. Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da prvostepeni sud nije mogao apelantu dosuditi rentu u visini plate zidara, jer apelant nije takvu zaradu niti tražio, a niti je sud imao uporište u provedenim dokazima da u toj visini dosudi apelantu izgubljenu zaradu. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant u tužbenom zahtjevu tražio da mu se dosudi renta-naknada u vidu izgubljene zarade koju je ostvarivao kao vlasnik samostalne zanatske zidarsko-tesarske radnje i to u mjesečnim iznosima od po 1.500,00 KM od dana povređivanja pa nadalje. Na osnovu nalaza vještaka dr. Alena Latinčića je utvrđeno da je apelant godinu dana nakon povređivanja bio potpuno nesposoban za rad, zatim je još jednu godinu bio nesposoban za rad 70%, te još jednu godinu 30%. Kako je potpuna apelantova nesposobnost za rad u neposrednoj vezi s nezgodom to bi apelant za to vrijeme imao pravo na isplatu naknade u vidu izgubljene zarade, bez obzira da li je kasnije radio ili ne. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, apelant nije dokazao kolika je bila njegova zarada neposredno prije nastanka štete, jer, s obzirom na apelantovu zainteresiranost za ishod postupka, nije dovoljno da samo apelant izjavi šta je radio i koliko je zarađivao i takvu izjavu Općinski sud je trebao cijeniti s velikom kritičnošću. Apelant je u tom pravcu trebao pružiti dokaze na temelju kojih bi se moglo, na nesumnjiv način, utvrditi da je određenim osobama gradio kuće, da je za taj posao angažovao određene radnike i sl. To se moglo utvrditi saslušanjem svjedoka-lica kojima je gradio kuće, odnosno koje je angažovao prilikom izgradnje kuća. Dakle, što se tiče prve godine nakon povređivanja i apelantove potpune nesposobnosti za rad, Kantonalni sud je utvrdio da apelant nije pružio dokaze u pogledu visine štete, pa mu se ona nije mogla ni dosuditi. Za ostalo razdoblje, nakon proteka jedne godine u kojoj je apelant bio potpuno nesposoban za rad, Kantonalni sud je smatrao da je apelantov zahtjev preuranjen. Kantonalni sud je ovakav zaključak izveo iz same prirode rente-nakande zbog izgubljene zarade. Kantonalni sud je istakao da se do iznosa rente dolazi na način što se utvrđuje zarada koju je oštećeni (u konkretnom slučaju tužitelj/apelant) primao prije povrede i zarade koju ostvaruje nakon povrede. Ukoliko nakon povrede oštećeni ima manju zaradu, tada se dobijena razlika, u odnosu na zaradu koju je ranije imao, dosuđuje kao renta. Na glavnoj raspravi apelant je izjavio da od povređivanja ne radi, odnosno on nije niti dokazivao da uopće radi i da mu je zarada manja od one koju je imao prije povrede. Zbog toga, nisu, po ocjeni Kantonalnog suda, bili ispunjeni uslovi da se apelantu plaća naknada zbog izgubljene zarade, a što ne znači da apelant neće moći ostvariti ovu nakandu kad se zaposli i ukoliko njegova zarada bude manja od one koju je ranije ostvarivao, što će se morati na nesumnjiv način i dokazati. Tek tada će biti poznata šteta i njena visina, tako da će apelant imati pravo na njenu naknadu.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-0-Rev-06-000881, kojom je apelantovu reviziji odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da apelant nije ponudio dokaze kolika je bila njegova zarada prije povređivanja, a što je mogao učiniti dostavljanjem poslovnih knjiga, saslušanjem svjedoka koji su njega angažovali na izgradnji njihovih kuća i koji bi izjavili koliko su za to platili apelantu, jer sama apelantova izjava o ostvarenoj zaradi prije povređivanja ili iznosi koje je on plaćao drugim radnicima za obavljanje poslova nije relevantan dokaz za pravilno presuđenje. Kako renta predstavlja naknadu zbog izgubljene zarade, čija se visina utvrđuje na osnovu razlike zarade koju je oštećeni imao prije povređivanja i zarade koju ostvaruje nakon povrede (čl. 188. i 195. stav 2. ZOO), to je, po ocjeni Vrhovnog suda, Kantonalni sud pravilno odlučio da odbije apelantov tužbeni zahtjev.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primijeni materijalnog prava. Ističe da su redovni sudovi pogrešnim stavom o teretu dokazivanja donijeli pogrešan zaključak u pogledu osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, te da sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili sve dokaze,.odnosno da nisu jednako cijenili dokaze koje idu u prilog apelantu i dokaze koji idu u prilog tuženom. Također, ističe da je bio u potpuno neravnopravnom položaju u postupku, jer je tuženi «svojim rejtingom u finasijskom smislu očigledno nametnuo način razmišljanja i pravila postupanja.»
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te stavove Evropskog i Ustavnog suda ove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u ovom kontekstu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant, također, smatra da su redovni sudovi bili pristrasni, budući da, prema njegovom mišljenju, nisu jednako cijenili dokaze koje idu njemu u prilog i dokaze koji idu u prilog tuženom. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, a koje je Ustavni sud već razmotrio, te da osim tih, apelant ne navodi nikakve druge razloge koji bi eventualno mogli pokrenuti pitanje nepristrasnosti suda. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristrasnost suda kao bitnog elementa člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović