Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-571/08 («Tehnološka škola» Banjaluka)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-571/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 571/08, rješavajući apelaciju «Tehnološke škole» Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Tehnološke škole» Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2080/06 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Tehnološka škola» Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa advokat Željko Šurlan iz Banjaluke, podnijela je 20. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2080/06 od 29. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda poništene su kao nezakonite apelantove odluke i to: Odluka broj 458/03 od 1. jula 2007. godine o tužiteljevom udaljenju sa rada, Odluka broj 704/03 od 29. septembra 2003. godine o otkazu ugovora o radu, te Odluka broj 814/03 od 27. novembra 2003. godine, a apelantu je naloženo da tužitelja vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu, odnosno na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Apelant je obavezan da tužitelju za period od 1. jula 2003. godine do 11. jula 2004. godine na ime umanjene i neisplaćene plaće i zakonske zatezne kamate zaključno sa 25. decembrom 2006. godine isplati ukupan iznos od 9.792.86 KM, te da na iznos od 5.052.48 KM plati zakonsku zateznu kamatu počevši od 26. decembra 2006. godine do konačne isplate. Apelant je, također, obavezan da tužitelju za period od 1. jula 2003. godine do 11. jula 2004. godine uplati doprinos za zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje i doprinos za slučaj nezaposlenosti kod nadležnih fondova Republike Srpske, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.100.00 KM, dok je tužiteljev zahtjev za isplatu regresa za 2004. godinu u iznosu od 552,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 327,00 KM počevši od 26. decembra 2006. godine do konačne isplate odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je tužitelju, koji je bio u radnom odnosu kod apelanta kao profesor stručne teoretske nastave za grafičku struku, prestao radni odnos, odnosno otkazan ugovor o radu, zbog toga što je počinio težu povredu radne dužnosti koja se sastoji u tome što je krajem školske 2002/2003. godine izvršio prepravku već verificirane ocjene učeniku III/2 razreda D. Dž. iz predmeta praktične nastave, a bez znanja nastavnika praktične nastave. Prethodno, apelant je svojom odlukom od 1. jula 2003. godine suspendirao tužitelja sa radnog mjesta nastavnika praktične nastave do okončanja disciplinskog postupka, a najduže tri mjeseca.

4. Osnovni sud je istakao da je odluka o udaljenju donesena pozivom na odredbu člana 119. Zakona o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), a da nije imala uporišta u navedenoj zakonskoj odredbi, jer protiv tužitelja nije pokrenut krivični postupak niti se radi o povredi kojom se ugrožava imovina veće vrijednosti, te bi se samo u tim slučajevima mogla primijeniti odredba člana 119. Zakona o radu. Osnovni sud je, također, istakao da apelantove odluke o otkazu ugovora o radu ne sadrže datum izvršenja radnji koje su tužitelju stavljene na teret. Osnovni sud je potom istakao da apelant nije u svom općem aktu regulirao postupak prilikom utvrđivanja težih povreda radnih obaveza, u smislu odredbe člana 91. Zakona o radu, i da je zbog toga potrebno neposredno primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, da su Zakonom o radu propisani minimalni uvjeti koje poslodavac mora ispoštovati prilikom provođenja disciplinskog postupka, a to je, prije svega, da navede koje se povrede radniku stavljaju na teret, da li je radnik učinio te povrede, da radniku omogući odbranu i da zatraži mišljenje sindikata, a da u konkretnom slučaju tužitelj, osim poziva da prisustvuje sjednici disciplinske komisije od 19. septembra 2003. godine, nije dobio rješenje o pokretanju disciplinskog postupka, pa nije mogao znati koje radnje mu se stavljaju na teret i kvalificiraju kao teža povreda radne dužnosti. Na taj način mu je, prema ocjeni Osnovnog suda, onemogućeno da se izjasni u pogledu tvrdnje o učinjenim povredama, što znači da mu je onemogućena odbrana. Osnovni sud je, također, istakao da u pouci o pravnom lijeku iz odluke od 29. septembra 2003. godine proizlazi da tužitelj može izjaviti prigovor direktoru koji je donio prvostepenu odluku o otkazu ugovora o radu, pa na ovakav način apelant nije ispoštovao načelo dvostepenosti. Osnovni sud je konačno utvrdio da je osnovan prigovor zastare vođenja disciplinskog postupka, u smislu člana 115. stav 2. Zakona o radu, i da apelant nije mogao odluku o otkazu ugovora o radu donijeti istekom roka od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza, te da je time osnovan zahtjev za vraćanje na rad i naknadu štete. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 564 od 26. decembra 2007. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, a Presuda Osnovnog suda broj P-2080/06 od 29. maja 2007. godine u dijelu odluke o troškovima postupka je preinačena tako što se dosuđeni iznos troškova postupka od 4.100.00 KM snižava na iznos od 2.450.00 KM. Apelantova žalba u ostalom dijelu je odbijena i presuda je ostalom dosuđujućem dijelu potvrđena. Apelantov zahtjev za troškove sastava žalbe je odbijen.

6. Okružni sud je utvrdio da je u toku disciplinskog postupka, suprotno navodima prvostepene presude, apelant omogućio tužitelju da dâ svoju odbranu i da je tužitelj znao za koje povrede radne obaveze se tereti. Okružni sud je istakao da je apelant utvrdio da je tužitelj učinio povredu radne obaveze tako što je izvršio ispravku ocjene na način kako je to opisano u disciplinskom spisu. Povreda koju je tužitelj na ovakav način učinio pogrešno je kvalificirana kao povreda iz člana 91. stav 2. tačka

1. Zakona o radu, ali se navedena povreda može kvalificirati kao povreda radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 9. Zakona o radu, a to je svako drugo ponašanje radnika iz kojeg se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Ova povreda radne obaveze predstavlja težu povredu radne obaveze za koju se može izreći mjera otkaza ugovora o radu, u smislu odredbe člana 113. stav 1. tačka 1. Zakona o radu. Međutim, odredba člana 119. Zakona o radu predviđa da se u slučaju udaljenja radnika poslodavac obavezuje da odluči o odgovornosti radnika tako što će provesti disciplinski postupak u roku od tri mjeseca koji se računa od dana udaljenja, pa kada se ovo ima u vidu, te da je tužitelj udaljen apelantovom odlukom 1. jula 2007. godine, a da je disciplinski postupak okončan kod apelanta 27. novembra 2003. godine (kada je donesena odluka kojom se tužiteljev prigovor odbija i prvostepena odluka o otkazu ugovora o radu potvrđuje), dakle, nakon isteka roka od tri mjeseca od dana tužiteljevog udaljenja sa rada, a na koje rokove, budući da su prekluzivni, sud pazi po službenoj dužnosti, nastupila je zastara vođenja disciplinskog postupka. Okružni sud je zaključio da su apelantove odluke nezakonite, pa je, stoga, pravilna odluka prvostepenog suda da apelantove navedene odluke poništi, ali ne zbog razloga navedenih u prvostepenoj presudi.

7. Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je tužiteljeva tužba neblagovremena za osporavanje odluke o udaljenju radnika sa rada obrazlažući da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 20. oktobra 2003. godine, te je, s obzirom na odredbu člana 105. Zakona o radu, tužitelj podnio tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u rokovima koji su propisani Zakonom o radu. Također, činjenica da tužitelj kod apelanta nije osporavao odluku o udaljenju, već to čini u sudskom postupku, nije značajna za mogućnost da tužitelj odluku osporava u postupku u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, jer odluka o udaljenju predstavlja samo jednu od odluka koje poslodavac donosi u toku disciplinskog postupka. Osim toga, nije osnovan žalbeni prigovor da tužitelj nije mogao u toku parničnog postupka istaći zahtjev za vraćanje na rad koji prvobitno nije bio postavljen. Naime, reintegracija radnika je posljedica nezakonite odluke poslodavca i sud, čak i bez posebnog zahtjeva za vraćanje na rad, treba naložiti da se radnik vrati na rad ukoliko je poslodavac donio nezakonitu odluku, a o vraćanju na rad neće odlučivati samo u slučaju da radnik izjavi da ne želi vraćanje na rad. Nisu prihvatljivi ni prigovori da tužitelj nije mogao postaviti zahtjev u pogledu visine potraživanja na ročištu za glavnu raspravu i da se radi o preinačenju tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je u podnesku od 29. decembra 2004. godine tražio i naknadu štete u visini neisplaćenih plaća i regresa, ali tada nije znao za visinu ovog dijela tužbenog zahtjeva, zbog čega je predložio vještačenje. Kako se dokazi izvode na glavnoj raspravi, to se tek nakon što je izveden dokaz vještačenjem ukazuje mogućnost da se postavi opredijeljen zahtjev u pogledu visine potraživanja, pa se ne radi o preinačenju tužbenog zahtjeva. Apelantov žalbeni prigovor da je tužitelj tražio osporavanje konačne odluke od 27. novembra 2003. godine (kojom je odbijen tužiteljev prigovor na odluku o otkazu ugovora o radu od 29. septembra 2003. godine) i to tek u toku postupka 2007. godine, također, prema ocjeni Okružnog suda, ne utječe na zakonitost prvostepene presude, jer je tužitelj kasnije u uređenom tužbenom zahtjevu obuhvatio i ovu odluku, a treba imati u vidu da su odluke poslodavca, i to odluka o prestanku radnog odnosa i odluka o prigovoru, odluke koje čine pravno jedinstvo, pa u situaciji kada tužitelj ne traži osporavanje drugostepene odluke donesene povodom prigovora, sud bi bio dužan da traži od tužitelja da obuhvati svojim zahtjevom i drugostepenu odluku poslodavca. Stoga se ne bi radilo o preinačenju tužbenog zahtjeva u ovoj situaciji, kao ni u situaciji da je tužitelj nakon što je izveden dokaz vještačenjem tužbeni zahtjev u pogledu visine potraživanja usaglasio sa nalazom i mišljenjem vještaka. Okružni sud je, također, smatrao da se ne radi ni o prekoračenju tužbenog zahtjeva u dijelu odluke o apelantovoj obavezi da za tužitelja izvrši uplatu doprinosa. Naime, tačno je da je tužitelj u uređenom tužbenom zahtjevu tražio da mu apelant uplati doprinose kod nadležnih fondova za određeni period od prestanka radnog odnosa do 11. jula 2004. godine, ne naznačivši koje sve doprinose traži. Međutim, Osnovni sud je obavezao apelanta da za tužitelja za taj period uplati doprinose i to za zdravstveno osiguranje, penzijsko-invalidsko osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, jer se radi o doprinosima koje poslodavac inače treba da uplati za radnike u toku trajanja radnog odnosa, a poslodavac je obavezan da zaposlene prijavi na ove vrste osiguranja, u smislu člana 68. Zakona o radu, pa se ne može govoriti da je tužbeni zahtjev prekoračen u ovom dijelu odluke prvostepenog suda.

8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog i procesnog prava. Apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku žalbenog postupka i ističe da su sudovi, suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), raspravljali o tužbenom zahtjevu koji je tužitelj poslije završetka dokaznog postupka povećao u završnoj riječi, da je tužbeni zahtjev u pogledu uplate doprinosa neuredan, da je zahtjev za vraćanje na rad neblagovremeno podnesen i da sud nije mogao odlučivati o poništenju odluke o apelantovom udaljenju sa rada jer tužitelj nije tu odluku osporavao u toku disciplinskog postupka. Osim toga, ističe da tužitelj u postupku nije ničim dokazao da bi po redovnom toku stvari ostvarivao puni broj časova i na taj način ostvario punu plaću, pa je, prema apelantovom mišljenju, iznos na ime neisplaćenih plaća neosnovano dosuđen. Također, navodi da sudovi nisu ocijenili činjenicu da se tužitelj nije prijavio u Zavodu za zapošljavanje pa, zbog toga, prema apelantovom mišljenju, sudovi mu ni zbog toga nisu mogli dosuditi naknadu neisplaćenih plaća, jer da se prijavio u Zavodu za zapošljavanje, primao bi naknadu za vrijeme nezaposlenosti i imao bi pravo na zdravstveno i penzijsko osiguranje. Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu ovog prava nije posebno obrazložio.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i materijalnom pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenice i primijenili materijalno i procesno pravo. Dakle, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što se paušalno pozvao na povredu prava na nediskriminaciju, nije naveo osnov diskriminacije niti bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-571/08 («Tehnološka škola» Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio