Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/08 (Z.M.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-381/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-381/08, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-

Rev-06-001174 od 23. oktobra 2007. godine, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 008-0-Gž-06-000181 od 25. maja 2006. godine i Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-129/01 od 31. decembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 1. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 070-0-Rev-06-001174 od 23. oktobra 2007. godine, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-Gž-06-000181 od 25. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-129/01 od 31. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-129/01 od 31. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 181 od 25. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa MUP ŽZH broj 02-1-57-6/00 od 13. aprila 2000. godine, rješenja prvostepenog disciplinskog suda PU Ljubuški MUP ŽZH broj 02-5-4-62/00 od 15. februara 2000. godine i rješenja drugostepenog disciplinskog suda MUP ŽZH broj 02-3-1-328-1/00 od 6. aprila 2000. godine. Dalje je apelant tražio da se Zapadnohercegovačkom kantonu, Ministarstvu unutrašnjih poslova Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) naloži da apelanta vrati u radni odnos na radno mjesto policajca u PU Ljubuški u skladu sa njegovim stručnim kvalifikacijama, te apelantu uspostave sva prava iz radnog odnosa i plate naknade u visini izgubljene plaće počev od 1. januara 2000. godine pa ubuduće kako je to precizirano u izreci prvostepene presude. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.790,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud ocjenjujući i analizirajući izvedene dokaze, svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno našao da je tuženi vodio disciplinski postupak u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti djelatnika i radu disciplinskih sudova u MUP ŽZH (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Utvrđeno je da je Pravilnik donesen u postupku i u skladu sa odredbama člana 72. Zakona o unutrašnjim poslovima („Narodne novine ŽZH“ broj 5/06), da je članom 138. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) propisano da se odredbe ovog zakona od člana 1. do člana 137. primjenjuju ako kantonalnim zakonom nije drugačije određeno. Dalje je utvrđeno da je disciplinska i druga odgovornost djelatnika tuženog posebno regulisana članom 73. stav 1. alineja 2. Zakona o unutrašnjim poslovima koji propisuje težu povredu radne dužnosti samovoljnog napuštanja radnog mjesta i stražarskog mjesta i mjesta osiguranja određenih osoba i objekata. Za takvu težu povredu radne dužnosti član 6. stav 2. Pravilnika propisuje izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa.

4. U skladu sa navedenim pravnim propisima po mišljenju Općinskog suda tuženi je u disciplinskom postupku donio zakonita i valjana rješenja odnosno odluke i to: 30. decembra 1999. godine protiv apelanta je podnijet prijedlog za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka (član 72. stav 1. Zakona o unutrašnjim poslovima ŽZH i član 23. stav 1. Pravilnika), 30. decembra 1999. godine donijeto je rješenje o udaljenju apelanta (član 74. st. 1. i 2. Zakona o unutrašnjim poslovima i član 17. stav 1. Pravilnika), 19. januara 2000. godine donesen je zaključak kojim se prigovor na prijedlog za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka odbija (član 32. stav 1. Pravilnika), 25. januara 2000. godine doneseno je rješenje kojim se žalba apelanta na rješenje o udaljenju odbija (član 17. Pravilnika), 10. februara 2000. godine prvostepeni disciplinski sud je održao glavnu raspravu u pravnoj stvari teže povrede radne discipline, 1. februara 2000. godine vijeće prvostepenog disciplinskog suda donijelo je odluku o prestanku radnog odnosa apelantu, 15. februara 2000. godine prvostepeni disciplinski sud je donio rješenje kojim se izriče mjera prestanka radnog odnosa apelantu (član 73. Zakona o unutrašnjim poslovima i član 7. stav 2 Pravilnika), 16. aprila 2000. godine doneseno je rješenje kojim se žalba apelanta na rješenje o mjeri prestanka radnog odnosa odbija kao neosnovana, te 13. aprila 2000. godine doneseno je rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu po sili zakona (član 23. stav 3. Zakona o unutrašnjim poslovima i član 125. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH).

5. Nadalje je Općinski sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant samovoljno napustio radno mjesto, da je bez potrebe nakon što je pribor od jela ostavio na terasi restorana „M-S“ otišao u caffe bar „Galija“ oko 02,30 h koji se nalazi u Ljubuškom udaljen desetak km od graničnog prelaza na kojem je radio, da se u caffe baru „Galija“ susreo s V.K., da se sukobio sa V.K., da se na granični prelaz vratio oko 04,30 h, da je ponovo napustio granični prelaz odnosno radno mjesto i nije se ponovo vraćao, da ga je oko 05,00 h u vozilu kod kamenoloma zatekao voditelj smjene svih graničnih prijelaza kako spava u svom vozilu. Istaknuto je da su saslušani svjedoci S.D., V.K. i Ž.G. dali neposredno uvjerljive i logične iskaze koji su u skladu sa ranijim iskazima datim u toku disciplinskog postupka pa im je sud u cijelosti poklonio vjeru dok je saslušani svjedok M.P. također u većem dijelu dao iskaz u skladu sa ranije datim iskazom u toku disciplinskog postupka. Nadalje je utvrđeno da je i sam apelant dao iskaz na glavnoj raspravi u disciplinskom postupku o tome da je svjestan da nije smio napustiti radno mjesto, da nije tražio dopuštenje od pretpostavljenog za napuštanje radnog mjesta, da se nije tražilo odobrenje kada se nakratko napuštalo radno mjesto, ali su ga okolnosti na to navele.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, valjano cijenio dokaze, te pravilno primjenio materijalno pravo.

7. Po mišljenju Kantonalnog suda ne stoji apelantov žalbeni navod da je u konkretnom slučaju u vezi odgovornosti apelanta trebalo primjeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/97) jer je odredbom člana 138. tog zakona propisano da će se odredba člana 1. do 137. primjenjivati na kantonalne organe uprave, općinske i gradske službe, te upravne ustanove ako kantonalnim zakonom nije drugačije određeno.

8. U vezi navedenog Kantonalni sud je istakao da je Zakonom o unutrašnjim poslovima ŽZH („N.N. ŽZH“ broj 5/96) i to članom 73. propisana teža povreda radne dužnosti među kojima je (stav 1. alineja 2.) i samovoljno napuštanje radnog ili stražarskog mjesta patrolnog sektora, pozorničkog mjesta i mjesta osiguranja određenih osoba ili objekata. Odredbom člana 72. navedenog zakona propisano je da će se disciplinski postupak bliže urediti Pravilnikom koji donosi ministar. Taj Pravilnik ministar je donio 15. jula 1997. godine i sadrži odredbe o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti djelatnika i radu disciplinskih sudova u Ministarstvu unutrašnjih poslova ŽZH. Istaknuto je da je tuženi sva pobijana rješenja donio u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima i Pravilnikom donesenim na osnovu tog zakona pa nije bilo mjesta radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti primjeni drugih propisa na koje žalba po mišljenju Kantonalnog suda pogrešno upućuje. Navedene odredbe na koje žalba upućuje bi se mogle primjenivati (supsidijarno) onda ako Zakonom o unutrašnjim poslovima ne bi sadržavao odredbe o disciplinskoj odgovornosti i postupak za njihovo utvrđivanje što nije konkretan slučaj.

9. Kantonalni sud je također naveo da sud u radnom sporu ovlašten ocjenjivati samo zakonitost disciplinske mjere zbog počinjene povrede radne dužnosti ali nije ovlašten procjenjivati (u kvalitativnom ili kvantitativnom smislu) vrstu izrečene disciplinske mjere. To znači da je sud ovlašten razmatrati samo to da li je neka povreda koju je počinio apelant bila prije nego što ju je učinio predviđena zakonom ili općim aktom. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari nesporno utvrđeno kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 73. stav 1. alineja 2. Zakona o unutrašnjim poslovima za koju povredu se na osnovu odredbi člana 6. stav 2. Pravilnika može izreći mjera prestanka radnog odnosa.

10. Na osnovu navedenog Kantonalni sud je zaključio da je za izricanje disciplinske mjere prestanka radnog odnosa dovoljno utvrđenje samo jedne od više počinjenih povreda radne dužnosti za koju se može izreći ta disciplinska mjera, a to je u konkretnom slučaju samovoljno napuštanje radne dužnosti propisane odredbom člana 73. stav 1. alineja 2. Zakona o unutrašnjim poslovima.

11. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-001174 od 23. oktobra 2007. godine odbio.

12. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je tačnost činjeničnih utvrđenja disciplinskog suda potvrđena u predmetnom sudskom sporu pred nižestepenim sudovima. Na osnovu navedenih činjeničnih utvrđenja apelantu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa u smislu odredbi člana 6. i 7. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti djelatnika i radu disciplinskih sudova u Ministarstvu unutrašnjih poslova Županije Zapadnohercegovačke donijetom 15. jula 1997. godine i člana 73. stav 1. tačka 2. Zakona o unutrašnjim poslovima („Narodne novine Županije zapadnoherecgovačke“ broj 5/06) kojim je propisano da se pored težih povreda radne dužnosti utvrđenih županijskim zakonom i drugim propisima kao teže povrede dužnosti djelatnika Ministarstva smatraju i samovoljno napuštanje radnog ili stražarskog mjesta.

13. Utvrđena povreda radne dužnosti predviđena je članom 4. stav 1. tačka 3. Pravilnika i članom 73. stav 1. tačka 2. Zakona o unutrašnjim poslovima kao teža povreda radne dužnosti za koju povredu je propisana mjera prestanka radnog odnosa (član 6. stav 1. tačka 3. Pravilnika).

14. Po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pravilno primjenio materijalno pravo odnosno odredbe člana 138. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave kada je u predmetnom pravnom odnosu primjenio odredbe kantonalnog zakona o unutrašnjim poslovima.

15. Istaknuto je da se neosnovano u reviziji upućuje na primjenu odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Disciplinski postupak koji je prethodio sudskom postupku vođen je po odredbama Pravilnika jer je tako propisano članom 72. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima.

16. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na proizvoljno proveden dokazni postupak, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98). Ističe da se u konkretnom slučaju nije trebao primjeniti Pravilnik jer to nije zakon. Po mišljenju apelanta sud je obavezan utvrditi da li su bili ispunjeni uslovi za otkaz odnosno prestanak radnog odnosa apelantu i to kumulativno kako materijalnopravni tako i formalnopravni uslovi. Ni prvostepeni ni drugostepeni sud nije uzeo u obzir da je u disciplinskom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer nisu provedeni svi dokazi koji su relevantni za potpuno i pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, a koje dokaze je apelant predlagao u toku cijelog disciplinskog postupka. Po mišljenju apelanta disciplinski sud je bio dužan po službenoj dužnosti provesti sve dokaze da bi potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te kako nije čak ni kada ih je apelant predložio po mišljenju apelanta došlo je do kršenja njegovog prava na odbranu i načela jednakosti stranaka pred sudom. Smatra da je u disciplinskom postupku došlo do povrede načela kontradiktornosti, a također i prava apelanta na nediskriminaciju jer su i ostali djelatnici na graničnom prelazu više puta zatečeni da nisu na radnom mjestu pa im nije izrečena kazna prestanka radnog odnosa. Nadalje navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo samo dijelove iskaza svjedoka M.P. i V.K. kojim je pokušao opravdati svoju presudu dok je propustio ne samo navesti već nije uzeo u obzir cjelovite iskaze svjedoka čime je došlo do pogrešne ocjene dokaza suprotno članu 8. ZPP. Apelant navodi odluke Ustavnog suda br. AP 773/04 i AP 800/04 prema kojima u radnom sporu sud preispituje zakonitost otkaza ugovora o radu odnosno zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa što podrazumjeva preispitivanje materijalnopravnih i formalnopravnih elemenata. Smatra da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni ni materijalnopravni ni formalnopravni uslovi za zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge zbog kojih su zaključili da je postupak za prestanak radnog odnosa apelantu pravilno proveden, te da su odluke tuženog u tom pogledu donesene u skladu sa relevantnim zakonskim propisima. Pri tome je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem je apelant imao mogućnost da predloži svoje dokaze kao i da te dokaze suprostavi dokazima suprotne strane. Nadalje redovni sudovi su dali jasno obrazloženje zbog čega u konkretnom slučaju nije trebalo primjeniti odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. Iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da je dokazni postupak proizvoljno proveden niti da je činjenično stanje i primjena materijalnog prava proizvoljno. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u pogledu povrede prava na odbranu, načela jednakosti, načela kontradiktornosti i prava na nediskriminaciju jer se ti apelantovi navodi odnose na disciplinski postupak, a ne na povredu ovih prava u postupku koji je predmet ove apelacije. U vezi apelantovog pozivanja na odluku Ustavnog suda donesenu u drugom predmetu Ustavni sud podsjeća da ovaj sud predmete rješava prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Prema tome, imajući u vidu navode apelanta kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/08 (Z.M.) | Sudska praksa | Aktio