Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-443/08 („Orlova Klisura-Inženjering“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-443/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 443/08, rješavajući apelaciju «Orlova Klisura-Inženjering» d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Orlova Klisura- Inženjering» d.o.o. Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 624 od 12. decembra 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Orlova Klisura-Inženjering» d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Taib Omeragić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 624 od 12. decembra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio eksploataciju industrijskih mineralnih sirovina građevinskog i arhitektonskog (ukrasnog) kamena krečnjaka na terenu «Orlova klisura» i to u cjelokupnim granicama lokacije eksploatacijskog polja do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri od 27. februara 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: tuženi) broj Up/I-06-18-146/04 od 20. septembra 2006. godine Privrednom društvu «JATA» d.o.o. Srebrenik odobrena je eksploatacija industrijske mineralne sirovine krečnjaka na eksploatacijskom polju «Orlova klisura» kod Tinje i Potpeći na području općine Srebrenik pod uvjetima utvrđenim rješenjem.

4. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio tužbu koju je Kantonalni sud u Mostaru odbacio Rješenjem broj 007-0-U-06-000 624 od 12. decembra 2007. godine.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 25. stav 1. tačka

3. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05), kojim je propisano da će nadležni sud rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je očigledno da se upravnim aktom koji se osporava tužbom ne dira u tužiteljevo pravo ili u njegov neposredni osobni interes zasnovan na zakonu. Dalje se pozvao na odredbu člana 14. Zakona o upravnim sporovima kojom je propisano da tužitelj u upravnom sporu može biti pojedinac, pravna osoba i druge osobe iz člana 2. navedenog zakona pod uvjetima utvrđenim tom odredbom. Sud je, također, utvrdio da je članom 2. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravna osoba ako smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno koje pravo ili neposredni interes utemeljen na zakonu, te pod istim uvjetima pojedinac ili pravna osoba koji su sudjelovali u upravnom postupku radi zaštite prava ili pravnih interesa.

6. Sud je utvrdio da se osporenim aktom tuženog ne dira u apelantovo pravo ili u njegov izravni osobni interes utemeljen na zakonu. Prema mišljenju suda, uvidom u koordinate iz različitih rješenja o odobravanju eksploatacije mineralnih sirovina koje posjeduju i apelant i «JATA» d.o.o. Srebrenik, moguće je jasno utvrditi da niti jedna tačka a ni koordinata spornih eksploatacijskih polja nije podudarna, odnosno da se ne preklapaju iako se oba eksploatacijska polja nalaze na istom geografskom-geološkom području lokaliteta Orlova klisura. Istaknuto je da ni jednim aktom bilo kojeg organa, pa ni tuženog, nije odlučeno da apelant ima ekskluzivno pravo eksploatacije mineralnih sirovina na cijelom lokalitetu Orlove klisure, nego mu je tuženi rješenjem od 4. marta 1998. godine odobrio eksploataciju na tačno određenom i ograničenom eksploatacijskom polju. Utvrđeno je da navedeno proizlazi iz tačke 4. rješenja od 4. marta 1998. godine, kojom je određeno da je apelant dužan prijelomne tačke eksploatacijskog polja na terenu obilježiti betonskim stupovima sa rudarskom značkom (rudarski čekići), a što je utvrđeno i za «JATA-u» d.o.o. Srebrenik tačkom 3. rješenja koje se tužbom osporava. Tuženi je prije donošenja osporenog rješenja održao javnu raspravu na koju je, između ostalih, pozvao i apelanta, te je sud zaključio da se osporenim rješenjem ne dira u apelantovo pravo ili u njegov izravni osobni interes zasnovan na zakonu. Prema mišljenju suda, kako apelant nije podnio zahtjev za eksploataciju mineralnih sirovina na istom eksploatacijskom polju za koji je zahtjev podnio «JATA» d.o.o. Srebrenik, to nije bilo razloga da se apelant uključuje u postupak donošenja osporenog rješenja, u smislu odredbe člana 31. stav 1. Zakona o rudarstvu, a niti je na eksploatacijskom polju za koji je «JATA» podnio zahtjev za eksploataciju apelant prethodno vršio istraživanje. Stoga je sud zaključio da apelant, u smislu odredbe člana 31. stav 2. Zakona o rudarstvu, ne bi imao preče pravo na eksploataciju, sve pod uvjetom da je apelant i podnio zahtjev za eksploataciju na istom eksploatacijskom polju.

7. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se žali na to da je Kantonalni sudi proizvoljno ocijenio dokaze, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Dalje, navodi da Kantonalni sud nije brižljivo i savjesno ocijenio dokaze koje je on prezentirao, a niti ih je doveo u vezu sa ostalim dokazima. Ističe da se sud u osporenoj odluci upustio u djelatnost utvrđivanja identificiranja eksploatacijskih polja samo uvidom u oznake i brojčane vrijednosti tačaka i koordinata, što je, prema apelantovom mišljenju, apsurdno jer se identificiranje vrši na osnovu uvida u situacijske karte oba eksploatacijska polja sa ucrtanim granicama.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da se, u smislu odredbe člana 25. stav 1. tačka 3. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05), rješenjem tuženog ne dira u apelantovo pravo ili u njegov neposredni osobni interes zasnovan na zakonu. Navedenu odluku sud je donio ocjenjujući navode tužbe i dokaze u spisu predmeta. Dakle, u konkretnom slučaju Kantonalni sud nije provodio dokazni postupak niti utvrđivao činjenično stanje već je apelantovu tužbu odbacio ne upuštajući se u meritorno rješavanje predmetne stvari. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje osporene odluke proizvoljno niti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Dalje, apelant osim svojih navoda u pogledu pristranosti suda ne dostavlja nikakve dokaze o tome. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te prava osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha spomenutih prava zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članovima. S obzirom na to da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na bilo kakvu mogućnost da je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do arbitrarnog miješanja u apelantovo pravo na život i pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, Ustavni sud smatra da apelant ne može biti «žrtva» kršenja spomenutih ustavnih prava, tj. da nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje tih prava. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava u predmetnom postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Također, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelant nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-443/08 („Orlova Klisura-Inženjering“… | Sudska praksa | Aktio