Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/08 (R. V.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na rad
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-765/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 765/08, rješavajući apelaciju Raske Velić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raske Velić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001142 od 6. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000194 od 3. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 068-0-P-07-000023 od 6. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Raska Velić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Mladen Marinčić, advokat iz Livna, podnijela je 6. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001142 od 6. decembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000194 od 3. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-0-P-07-000023 od 6. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 068-0-P-07-000023 od 6. marta 2007. godine odbačena je apelanticina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji je preciziran pismenim podneskom od 26. februara 2007. godine, a kojim je apelantica tražila da joj Kantonalna bolnica «Fra Mihovil Sučić» iz Livna (u daljnjem tekstu: tuženi) uspostavi radnopravni status. Odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, preciziran podneskom od 26. februara 2007. godine, kojim je tražila da joj tuženi isplati plaće za period od jula 1993. godine do 31. decembra 2006. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj za navedeni period uplati doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje a sve u iznosima kako je to navedeno u tački II izreke prvostepene presude.

3. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 010-0-P-07-000194 od 3. maja 2007. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu djelimično preinačio u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća tako što je tuženi obavezan apelantici isplatiti naknadu plaća za period od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u ukupnom iznosu od 735,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. januara 2007. godine pa do isplate, te u odnosu na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje tako što je tuženi dužan apelantici uplatiti doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje u nadležnom fondu PIO/MIO za period od jula 1993. godine do 5. maja 2000. godine. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, odnosno ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je nesporna činjenica da je apelantica bila zaposlenik tuženog i da je pravosnažnim Rješenjem Komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu FBiH broj 10/02-34-297/00 od 7. januara 2004. godine apelantici priznat status zaposlenika na čekanju. Navedenim rješenjem tuženom je naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja riješi apelanticin radnopravni status, u skladu sa članom 143. Zakona o radu FBiH, a što je tuženi i učinio, te donio Odluku broj 01/4-52/2-04 od 23. februara 2004. godine da apelantici prestaje radni odnos 5. maja 2000. godine, uz pravo na otpremninu na osnovu člana 143. stav 4. Zakona o radu.

5. Na osnovu navedenog utvrđeno je da je odluka o prestanku radnog odnosa od 23. februara 2004. godine donesena u skladu sa članom 143. stav 4. Zakona o radu.

6. Dalje je navedeno da je Presudom Općinskog suda broj P-315/04 od 17. juna 2005. godine odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi riješi radnopravni status, a takav isti tužbeni zahtjev apelantica je postavila i u predmetnom slučaju podneskom od 26. februara 2007. godine. Navedena presuda Općinskog suda potvrđena je Presudom Kantonalnog suda broj Gž-160/05 od 7. oktobra 2005. godine. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila žalbu koja je odbačena Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1415/05 od 17. oktobra 2006. godine. Stoga, budući da je o dijelu tužbenog zahtjeva kojim apelantica od tuženog traži uspostavu radnopravnog statusa pravosnažno presuđeno, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud u predmetnom slučaju pravilno odlučio kada je na osnovu člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku odbacio apelanticinu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim apelantica traži da joj tuženi uspostavi radnopravni status.

7. Kantonalni sud je naveo da je nesporna činjenica da apelantica ima status zaposlenika na čekanju, a rješenje Komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu od 7. aprila 2004. godine je postalo pravosnažno 12. decembra 2004. godine. Dalje je Kantonalni sud našao da je nesporno da se apelantica zahtjevom za rješavanje radnopravnog statusa obratila tuženom kao poslodavcu 1. decembra 1999. godine, te da ima pravo na naknadu plaće za period od 1. decembra 1999. godine, tj. od momenta podnošenja zahtjeva, pa do 5. maja 2000. godine, kada joj je prestao radni odnos i kada su joj prestala i sva prava iz radnog odnosa. Stoga je zaključeno da su osnovana apelanticina potraživanja plaće za navedeni period.

8. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 3. Zakona o radu kojom je propisano da za vrijeme čekanja zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac. Zastarjelost za ostvarivanje prava iz člana 143. Zakona o radu počinje teći prvog dana nakon pravosnažnosti rješenja kojim je apelantici utvrđen status zaposlenika na čekanju posla, a to je 12. decembar 2004. godine. Istaknuto je da je apelantica podnijela tužbu prije pravosnažnosti navedenog rješenja, te da, stoga, nisu zastarjela apelanticina potraživanja za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 299/06 od 27. januara 2007. godine).

9. Kantonalni sud je naveo da bi apelantica, da je radila, u periodu od 1. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine ostvarila punu plaću u ukupnom iznosu od 2.100.00 KM. Međutim, budući da se nalazila na čekanju, a prema Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o načinu provođenja i izvršenja radne obaveze na području općine Livno od 27. jula 1993. godine, radniku za vrijeme čekanja posla pripada procent od 35% od plaće kao da je radio, te je, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelanticinu žalbu trebalo djelimično uvažiti i preinačiti prvostepenu presudu na način da se tuženi obaveže da apelantici za period od 1. decembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine isplati naknadu plaće u ukupnom iznosu od 735,00 KM.

10. Dalje se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 102. Zakona o radu prema kojoj zaposlenik može svoja prava iz radnog odnosa ostvarivati kod poslodavca pred nadležnim sudom i drugim organima. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica je aktivno legitimirana da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje budući da je nesporna činjenica da tuženi u nadležnom fondu MIO/PIO nije uplatio apelantici doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od jula 1993. godine pa do 5. maja 2000. godine. Prema tome, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu i u tom dijelu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način kako je navedeno u izreci presude. Zaključeno je da je stav prvostepenog suda o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva rezultat pogrešne primjene materijalnog prava (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 311/04 22. aprila 2005. godine).

11. Istaknuto je da Kantonalni sud o obavezi tuženog za uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje nije mogao odlučivati budući da apelantica nije izjavila žalbu na prvostepenu presudu u pogledu obaveze tuženog na uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje.

12. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-001142 od 6. decembra 2007. godine odbio kao neosnovanu.

13. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu u kojem je odlučio da odbije apelanticin zahtjev za isplatu plaća za period od upućivanja na čekanje (juli 1993. godine) do kraja 2006. godine.

14. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelantici, u skladu sa članom 143. Zakona o radu, uspostavljen radnopravni status radnika na čekanju, a povodom njenog zahtjeva koji je podnijela 1. decembra 1999. godine da nakon uspostave statusa radnika na čekanju nije u zakonom propisanom roku pozvana na posao, te da joj je radni odnos po sili zakona prestao 5. maja 2000. godine i da je apelant donio odluku o utvrđivanju visine naknade plaće radnicima na čekanju u skladu sa kojom odlukom je i utvrđena i visina zahtjeva.

15. Prema mišljenju Vrhovnog suda, činjenica da je sud obavezao tuženog na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje od dana kada je apelantica upućena na čekanje pa do dana kada joj je prestao radni odnos je tačna i ide u korist apelantici ali nema zakonskog uporišta. Stoga, navedena činjenica sama po sebi nije osnov za dosudu plaća ili naknade čekanja u tom periodu, kako to apelantica pogrešno tvrdi.

16. Apelantica se žali na povredu prava na rad, te ističe da je sa posla udaljena samo zbog toga što je Bošnjakinja. Iz navedenog proizlazi da se apelantica žali na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističe da zaštitu svojih prava iz radnog odnosa nije mogla ostvariti u redovnoj sudskoj proceduri.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Ustavni sud podsjeća na to da, u smislu člana 32. Pravila Ustavnog suda, prilikom odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u apelaciji. Apelantica se žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na rad. Pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka

8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. garantirano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovih prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

20. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

21. U konkretnom slučaju, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, te da diskriminirajuća primjena zakona u konkretnom slučaju nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-765/08 (R. V.) | Sudska praksa | Aktio