Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-653/08 (P.R.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državni službenik
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa · čl. 37
- Uredba o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa · čl. 37
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-653/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 653/08, rješavajući apelaciju P. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P. R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 017 od 29.
januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P- 07-000350 od 9. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 017 od 29. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-07- 000350 od 9. novembra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, zabranio Općini Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi), načelniku prvotuženog, kao rukovodiocu organa državne službe i licu koje saglasno članu 22. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine odlučuje o popuni upražnjenih radnih mjesta državnih službenika i načinu na koji će se popuna izvršiti u smislu članova od 22 a. do 24, te članova 34. i 35. navedenog zakona, da na bilo koji način predviđen u prethodnim članovima zakona vrši popunu upražnjenih radnih mjesta državnih službenika u rangu šefa unutrašnje organizacione jedinice i to «šefa Odsjeka za normativno-pravne, kadrovske, opće poslove, javne nabavke i ekonomat» u Službi za zajedničke poslove i «glavnog inspektora» u Službi za inspekcijske poslove, za koja apelant smatra da ispunjava sve uvjete propisane Pravilnikom o organizaciji općinskih službi broj 02-34-023198/06 od 15. decembra 2006. godine («Službene novine Općine Zenica» broj 2/07; u daljnjem tekstu: Pravilnik).
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri od 3. aprila 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-07-000350 od 9. novembra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito Rješenje prvotuženog o apelantovom postavljenju broj 02-34-23198/06-34 od 16. decembra 2006. godine i Rješenje Odbora državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) broj 01- 34-1617/06 od 31. januara 2007. godine, kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, kao i da se obaveže prvotuženi da, u roku od 15 dana od dana donošenja presude, izvrši apelantovo zakonito postavljenje na jedno od upražnjenih radnih mjesta u rangu šefa unutrašnje organizacione jedinice počevši od 16. decembra 2006. godine. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Rješenjem prvotuženog broj 02-34-23198/06-34 od 16. decembra 2006. godine o postavljenju državnog službenika apelant postavljen na radno mjesto višeg stručnog saradnika za poslove radnih odnosa u Službi za zajedničke poslove i to počevši od 18. decembra 2006. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu drugotuženom koji je Rješenjem broj 01-34-1617/07 od 31. januara 2007. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju presude Općinski sud se pozvao na odredbu člana 37. stav 2. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe koje obavljaju državni službenici uvjetima za vršenje tih poslova i ostvarivanja prava iz radnog odnosa («Službene novine FBiH» br. 35/04, 3/06, 69/05 i 29/06; u daljnjem tekstu: Uredba), kojom je propisano da je rukovodilac organa državne službe dužan u roku od 30 dana od dana donošenja Pravilnika donijeti rješenje kojima će državne službenike, koji se na dan stupanja na snagu ove Uredbe zateknu na radu u organima državne službe, postaviti na radna mjesta utvrđena u novom Pravilniku za koja ispunjavaju uvjete utvrđene tim pravilnikom, a radna mjesta koja ostanu upražnjena popunjavat će se u skladu sa Zakonom o državnoj službi. Istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da je načelnik prvotuženog, postupajući prema navedenoj Uredbi, nakon donošenja Pravilnika, izvršio postavljenje državnih službenika koji su se zatekli u organima državne službe na radna mjesta utvrđena Pravilnikom za koje ispunjavaju uvjete. Navedeno je da je nesporno da apelant ispunjava uvjete za radno mjesto višeg stručnog saradnika za poslove radnih odnosa u Službi zajedničkih poslova prvotuženog. Međutim, prema nalaženju suda, sporno je da li je takvim postavljenjem povrijeđena zakonitost, odnosno da li je ispoštovano apelantovo pravo na pošten i pravedan tretman u smislu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH («Službene novine FBiH» br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06), prema kojoj državni službenik ima pravo na pošten i pravedan tretman u svim aspektima kadrovske politike, bez obzira na nacionalnost, socijalno porijeklo, entitetsko državljanstvo, prebivalište, religiju, politička i druga uvjerenja, spol, rasu, rođenje, bračni status, starosnu dob, imovinsko stanje, hendikepiranost ili drugi status. S tim u vezi, istaknuto je da činjenice i okolnosti iz člana 18. stav 2. spomenutog zakona ne smiju biti smetnja da svi državni službenici pod istim uvjetima ostvaruju navedena prava u toku trajanja rada u državnoj službi, a ostvarivanje tih prava moraju osigurati rukovodioci organa državne službe koji su ovlašteni da odlučuju o navedenim pravima državnih službenika i samo pod tim uvjetima može se osigurati pošten i pravedan tretman svih državnih službenika u postupku ostvarivanja kadrovske politike u organima državne službe.
5. Prema mišljenju Općinskog suda, a imajući u vidu konkretan slučaj, iz činjenice da apelant nije raspoređen na poslove šefa unutrašnje organizacione jedinice kod prvotuženog ne znači da je prilikom apelantovog postavljenja na radno mjesto za koje ispunjava uvjete povrijeđen princip iz člana 18. stav 2. Zakona o državnoj službi u FBiH. Prema mišljenju Općinskog suda, na osnovu navedenih zakonskih odredbi ne proizlazi obaveza rukovodioca organa državne službe da državne službenike, koji su se zatekli na određenim radnim mjestima, rasporedi na ista radna mjesta nego na radna mjesta za koje ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom. Navedeno je da je apelant postavljen na radno mjesto za koje ispunjava uvjete, a radno mjesto šefa sektora za kadrovske poslove, koje je apelant obavljao do 16. decembra 2006. godine, ostalo je upražnjeno, te će ono biti popunjeno u skladu sa Zakonom o državnoj službi, a shodno odredbi člana 37. stav 2. Uredbe o poslovima osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe. Stoga je zaključeno da prilikom apelantovog postavljenja nije povrijeđena zakonitost.
6. Protiv prvostepene presude kao i Rješenja Općinskog suda broj 043-0-SU-07-001070 od 5. aprila 2007. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće uređujućeg sudije u predmetnom parničnom postupku, apelant je podnio žalbu. Apelant je, također, podnio Kantonalnom sudu i prijedlog za određivanje mjere osiguranja, koja je ista kao i njegov zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 017 od 29. januara 2008. godine apelantove žalbe su odbijene i presuda prvostepenog suda potvrđena. Također je odbijen i apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o tome da Kantonalno pravobranilaštvo Zenica nije imalo zakonsko ovlaštenje za zastupanje prvotuženog. S tim u vezi, Kantonalni sud je naglasio da se apelantov tužbeni zahtjev, osim poništenja rješenja načelnika prvotuženog o apelantovom postavljenju, odnosi i na apelantov zahtjev da se prvotuženi obaveže da izvrši njegov interni premještaj na jedno od upražnjenih radnih mjesta u rangu šefa unutrašnje organizacione jedinice počevši od 16. decembra 2006. godine, što podrazumijeva veću plaću i dodatno retroaktivno izdvajanje novčanih sredstava iz budžeta prvotuženog, te da se, stoga, apelantov tužbeni zahtjev tiče imovinskih interesa prvotuženog. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je sporno rješenje prvotuženog doneseno protivno odredbama člana 21. stav 1. Zakona o državnoj službi, te odredbama člana 37. Uredbe. Također je navedeno da sporno rješenje drugotuženog nije doneseno protivno odredbama člana 65. stav 7. Zakona o državnoj službi i odredbama člana 237. Zakona o upravnom postupku.
8. Dalje, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da je postojala zakonska obaveza načelnika prvotuženog da sa danom donošenja novog Pravilnika donese rješenje kojim se apelant postavlja na radno mjesto «šef Odsjeka za normativno-pravne, kadrovske, opće poslove, javne nabavke i ekonomat». Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da u budućnosti postoji zakonska obaveza načelnika prvotuženog da apelanta postavi na jedno od upražnjenih radnih mjesta u rangu šefa unutrašnje organizacione jedinice. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju donošenjem spornih rješenja prvotuženog i drugotuženog nije povrijeđeno apelantovo pravo na pošten i pravedan tretman u smislu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o državnoj službi. Također, prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su i apelantovi navodi u pogledu rješenja predsjednika prvostepenog suda kojim je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće uredujućeg sudije. Prema ocjeni Kantonalnog suda, navedeno rješenje sadrži jasne, potpune i uvjerljive razloge zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev. Istaknuto je da navedene razloge prihvata i Kantonalni sud. Činjenica da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev i da je sudija različite nacionalne pripadnosti u odnosu na apelanta, prema shvatanju Kantonalnog suda, sama po sebi ne ukazuje na to da je prvostepena presuda zasnovana na predrasudama tog sudije. U pogledu apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere, istaknuto je da je Kantonalni sud našao da razlozi dati u prvostepenoj presudi, a zbog kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, predstavljaju zakonske razloge zbog kojih je prijedlog za određivanje predložene mjere osiguranja neosnovan. Stoga je zaključeno da nema potrebe da se ti razlozi ponavljaju.
9. Apelant navodi da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da prvostepenoj presudi nedostaje ocjena dokaza.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Prvostepeni sud je provedene dokaze ocijenio u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud smatra da ocjena dokaza prvostepenog suda nije proizvoljna. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na stavove Evropskog suda u tumačenju garancija ovog člana, prema kojima pretrpljeno zlostavljanje mora doseći najniži nivo okrutnosti da bi potpalo u opseg člana 3. Evropske konvencije. Ocjena ovog najnižeg nivoa je relativna: ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i kontekst postupanja prema žrtvi, te njegovo trajanje, psihički i mentalni učinci i, u nekim slučajevima, spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi predmet Price v. the United Kingdom, br. 33394/96, stav 24, ECHR 2001-VII). Ustavni sud nalazi da, s obzirom na koncept zaštite koji pruža navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, u predmetnom postupku nije bilo moguće da bude prekršeno ovo apelantovo ustavno pravo, te su apelantovi navodi o kršenju tog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud podsjeća na to da član 13. Evropske konvencije propisuje obavezu državama članicama da osiguraju pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata Evropskom konvencijom. S obzirom na izneseno, apelantovi navodi vezani za povredu prava na djelotvoran pravni lijek su paušalni budući da je apelant u predmetnom postupku imao i koristio pravo na žalbu o kojoj je Kantonalni sud odlučio dajući razloge za svoju odluku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Također, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim svojih tvrdnji nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnih navoda o kršenju spomenutog prava, apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović