Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/08 (M. M.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Član porodičnog domaćinstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-453/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 453/08, rješavajući apelaciju Merime Mertens, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merime Mertens podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-

07-000 580 od 10. decembra 2007. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-7/04 od 29. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Merima Mertens (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 580 od 10. decembra 2007. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-7/04 od 29. maja 2007. godine.

2. Rješenjem Ministarstva broj 01-372-7/04 od 29. maja 2007. godine proglašeno je ništavnim Rješenje Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-1009/03 od 27. novembra 2003. godine.

3. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je rješenjem Odjeljenja odbijen apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, odnosno utvrđivanje prava trajnog i nesmetanog korištenja stana u Banjoj Luci u ulici Jevrejska broj 125, prizemlje, stan broj 1, površine 62 m² (raniji naziv ulica Moše Pijade broj 71) nakon smrti nosioca stanarskog prava, njene bake Behije Mašinović, a na kojem pravo raspolaganja ima Grad Banja Luka.

4. Istaknuto je da je u prvobitnom postupku, povodom apelanticine žalbe protiv rješenja Odjeljenja od 27. novembra 2003. godine, Ministarstvo Rješenjem broj 01-372-7/04 od 23. augusta 2004. godine odbilo žalbu i potvrdilo rješenje Odjeljenja. Protiv rješenja Ministarstva od 23. augusta 2004. godine apelantica je tužbom pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske koji je Presudom broj U-1123/04 od 9. maja 2007. godine rješenje Ministarstva poništio i spis vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Nakon toga, Ministarstvo se ponovo našlo u fazi odlučivanja o žalbi.

5. U ponovnom postupku Ministarstvo je utvrdilo da je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana podnesen prvostepenom organu 1. oktobra 2003. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 4/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05 i 70/06). Dalje je navedeno da je odredbama člana 7. stav 1. spomenutog zakona propisano da sporove nastale u njegovoj primjeni rješava sud ako njegovim posebnim odredbama nije drugačije određeno.

6. Ministarstvo je utvrdilo da u pogledu prava člana porodičnog domaćinstva da nastavi korištenje stana poslije smrti nosioca stanarskog prava, odnosno donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, u Zakonu o privatizaciji državnih stanova nema nikakvih posebnih odredaba o stvarnoj nadležnosti, te da, stoga, slijedi da su navedena pitanja u sudskoj nadležnosti. Pri tome je istaknuto da treba imati u vidu odredbu člana 71. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova prema kojoj stupanjem na snagu tog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su suprotne Zakonu o privatizaciji državnih stanova.

7. Na osnovu navedenog, Ministarstvo je zaključilo da je, prema odredbama člana 252. tačka 1. Zakona o općem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02), ništavno rješenje koje je u upravnom postupku doneseno iz sudske nadležnosti.

8. Protiv Rješenja Ministarstva broj 01-372-7/04 od 29. maja 2007. godine apelantica je podnijela tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-U-07-000 580 odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju presude se navodi da je, prema ocjeni Okružnog suda, Ministarstvo donoseći osporeno rješenje pravilno primijenilo materijalno pravo kada je donijelo rješenje o proglašavanju rješenja Odjeljenja ništavnim jer se radi o predmetu spora iz sudske nadležnosti.

10. Dalje se navodi da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je apelantica 1. oktobra 2003. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev da joj se utvrdi pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, a nakon smrti njene bake koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

11. Istaknuto je da pravo na trajno i nesmetano korištenje stana, u smislu odredbe čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 14/84 - prečišćeni tekst, 12/97, 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/99, 12/99 i 31/99), konstituira stanarsko pravo članu porodičnog domaćinstva prethodnog nosioca stanarskog prava. Prema članu 28. tog zakona, ukoliko u nekoj od situacija iz čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana, tada upravni organ nadležan za stambene poslove, na zahtjev druge ugovorne strane, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Navedeno je da je u konkretnom slučaju apelanticin zahtjev usmjeren na stjecanje stanarskog prava.

12. Okružni sud je naveo da je odlukom Visokog predstavnika za BiH («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 35/01) od 28. jula 2001. godine stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova. Dalje je navedeno da je odredbom člana 69. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se danom stupanja na snagu navedenog zakona na stanovima u državnom vlasništvu ne može steći stanarsko pravo. Odredbom člana 71. stav 2. navedenog zakona propisano je da se neće primjenjivati odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su suprotne Zakonu o privatizaciji državnih stanova. Stoga je Okružni sud našao da, počevši od 29. jula 2001. godine, upravni organ za stambene poslove nije više nadležan za postupanje o zahtjevu za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korištenje stana, već je, shodno odredbi člana 7. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, za takve zahtjeve stranaka nadležan redovni sud.

13. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, Ministarstvo je pravilno postupilo kada je proglasilo ništavnim rješenje Odjeljenja od 27. novembra 2003. godine jer je ono doneseno iz nadležnosti redovnog suda, pa su ispunjeni uvjeti iz člana 252. tačka 1. Zakona o općem upravnom postupku za proglašavanje rješenja ništavnim. Zbog toga, prema ocjeni suda, nisu prihvatljivi prigovori tužbe da je Ministarstvo donoseći osporeni akt pogrešno primijenilo materijalno pravo.

14. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Smatra da su Okružni sud i upravni organi pogrešno primijenili član 7. stav 1. i član 71. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Navodi da se pravo člana porodičnog domaćinstva da nastavi korištenje stana poslije smrti nosioca stanarskog prava, odnosno zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, ne ubraja u spor nastao u primjeni Zakona o privatizaciji državnih stanova. Ističe da je pitanje prava člana porodičnog domaćinstva da nastavi koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava regulirano odredbama Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 13/74). Ističe da Okružni sud u osporenoj presudi ne navodi niti jedan razlog zašto smatra da su odredbe Zakona o stambenim odnosima, koje reguliraju pitanje donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, suprotne Zakonu o privatizaciji državnih stanova. Apelantica navodi da je živjela sa svojom bakom u predmetnom stanu od 31. jula 1986. godine, te da je u aprilu 1993. godine, zbog ratnih dešavanja na prostorima Bosne i Hercegovine, napustila Banju Luku i kao izbjeglo i raseljeno lice otišla u Njemačku, gdje i sada živi. Smatra da se vrijeme provedeno u Njemačkoj ne može smatrati prekidom zajednice življenja i stanovanja kada se ima u vidu član 2. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima («Službeni glasnik RS» broj 12/99).

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da su Ministarstvo i Okružni sud svoje odluke jasno i precizno obrazložili, zbog čega apelanticin zahtjev da joj se utvrdi pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana nije u nadležnosti upravnog organa za stambene poslove već da je za takav zahtjev nadležan redovni sud. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna, kako to apelantica tvrdi. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelanticinom pravu na dom već je primjenom relevantnih zakonskih odredbi utvrđeno da o tom apelanticinom pravu nije nadležan da rješava upravni organ nego redovni sud. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U vezi sa apelanticinim navodom o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su ti navodi paušalni. Naime, apelantica nije Ustavnom sudu dostavila bilo kakve dokaze o tome kako je bilo moguće da u predmetnom postupku dođe do kršenja ovog ustavnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na slobodu kretanja i prebivališta očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-453/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio