Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-438/08 (Đ. B.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-438/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-438/08, rješavajući apelaciju Đ. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ. B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-06-001198 od 18. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Bihać broj Gž-1038/04 od 26. jula 2006. godine i presude Općinskog suda Bihać broj P-190/00 od 21. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đ. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa advokatska kancelarija „Ćupina & Co“ iz Mostara, podnijela je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001198 od 18. decembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1038/04 od 26. jula 2006. godine i presude Općinskog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-190/00 od 21. maja 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-190/00 od 21. maja 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud utvrdio da je sporazum o vansudskom poravnanju od 12. oktobra 1998. godine koji je zaključen između apelantice i d.d. „Osiguranje Una – Sana“ Bihać (u daljnjem tekstu tuženi), povodom štetnog događaja nastaloga 1. decembra 1996. godine u mjestu Dubovici, ništav. Općinski sud je odbio zahtjev apelantice za naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka zaključio da je neosnovan zahtjev apelantice kojim je tražila poništenje vansudske nagodbe. Općinski sud je utvrdio da je apelantica zaključila sa tuženim nagodbu za štetni događaj koji je skrivio osiguranik tuženog a za koji je apelantica primila iznos od 25.000 KM i troškove postupka u iznosu od 2.275 KM. Općinski sud je utvrdio da su ispunjeni uslovi iz članova 1089. do 1098. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa potpisivanjem vansudske nagodbe, kao i da ne postoji razlog za ništavost poravnanja iz člana 1079. ZOO jer je apelantica tačno znala o čemu postiže poravnanje. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da nisu postojali ni drugi uslovi u pogledu mane volje (članovi 61. do 65. ZOO) na strani apelantice. Takođe, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaj ne radi o prevari iz člana 65. ZOO, jer tuženik ničim nije apelanticu doveo u zabludu i držao u zabludi. Općinski sud je utvrdio da je apelantica preuzela rizik da sama (bez prisustva advokata) dogovara detalje vansudske nagodbe, kao i da je odbila prvoponuđeni iznos da bi kasnije pristala na iznos od 25.000 KM. Prema mišljenju suda činjenica da je apelantica sa tuženim zaključila vansudsko poravnanje (i to u vrijeme kada je znala da se vodi sudski postupak po njenoj tužbi radi naknade štete), te da je sud nakon što je poravnanje zaključeno nepravosnažnom presudom dosudio apelantici veći iznos od iznosa dogovorenog vansudskim poravnanjem ne čini vansudsko poravnanje ništavim u smislu odredbi člana 1079. ZOO, te je tužbeni zahtjev apelantice odbijen.
4. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1038/04 od 26. jula 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da žalba nije osnovana. Kantonalni sud je odbio žalbene prigovore o povredi odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao neosnovan, te je istako da je prvostepena presuda u potpunosti razumljiva i obrazložena kao i da je prvostepeni sud dao jasne razloge za svoju odluku, pravilno primijenio materijalne propise i dao ocjenu povedenih dokaza. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio zašto nije prihvatio iskaz advokata apelantice, kojeg je saslušao kao svjedoka (zato što ga je smatrao zainteresovanim za ishod spora), a što je prihvatio i Kantonalni sud. Takođe, Kantonalni sud je u potpunosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu utvrđenih činjenica, a koji je zaključio da je apelantica vansudsko poravnanje zaključila slobodno, bez prijetnji i pritiska tuženog, da nije od strane tuženog dovedena i održavana u zabludi da je mogla da kontaktira advokata u momentu pregovora, kao i da su u toku pregovora radilo o međusobnom popuštanju. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, na koje se i žalba poziva, ali „očima i rezonom žalbe“. Zbog svega utvrđenog Kantonalni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-001198 od 18. decembra 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nije postojala prevara u smislu člana 65. ZOO da apelantica nije dovedena u zabludu da zaključi ugovor u formi vansudskog poravnanja. Po shvatanju Vrhovnog suda, nije postojala pogrešna predstava na strani apelantice o činjenicama potrebnim za punovažnost vansudske nagodbe zato što je tužena željela vansudsku nagodbu i isticala činjenice koje idu u prilog zaključenju vansudske nagodbe (dugo čekanje okončanja sudskog spora). Vrhovni sud je naveo da neučestvovanje apelanticinog punomoćnika u zaključenju vansudske nagodbe ne dovodi u pitanje njenu volju da nagodbu zaključi. Vrhovni sud je istako da nema mjesta zaključku da su postojale radnje na strani tuženog kojima bi se dovela u pitanje slobodna volja apelantice da zaključi vansudsko poravnanje, te da nema ni uslova za poništenje vansudske nagodbe u skladu sa uslovima propisanim članom 111. ZOO i članom 112. stav 1. ZOO.
6. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su ispunjeni uslovi za utvrđivanje vansudske nagodbe ništavom u skladu sa odredbama ZOO. Apelantica ističe da je na strani jednog ugovarača postojala prevara, dok je na strani apelantice postojala mana volje. S tim u vezi apelantica ističe da je tuženi, kako bi naveo apelanticu na zaključenje nagodbe, «imao unaprijed smišljen plan» koji se ogledao u lažnom prikazivanju odlučnih činjenica da je Općinski sud u Mostaru pogriješio prilikom donošenja presude, da će se žalbom ista zasigurno pobiti, da će „Viši sud po žalbi odlučivati najmanje dvije godine». Takođe, apelantica navodi da je ispred tuženog nastupao „visokokvalificirani i stručni tim“ što upućuje na zaključak da su imali namjeru da „po svaku cijenu prevarnim radnjama“ navedu apelanticu na zaključenje vansudske nagodbe.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu budući da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice . S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović