Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-492/08 („Mad“ export – import d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-492/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 492/08, rješavajući apelaciju «Mad» export-import d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Mad» export-import d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001499 od 13. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-905/06 od 13. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-
386/02 od 21. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Mad» export-import d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnio je 14. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001499 od 13. novembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-905/06 od 13. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
386/02 od 21. aprila 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-386/02 od 21. aprila 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Miralema Ajanića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga isplati iznos od 53.000 KM i troškove postupka. Općinski sud je obavezao apelanta da tuženom plati troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka, u kojem je saslušao svjedoke, parnične stranke i izvršio uvid u dokumentaciju, zaključio da je apelant sa tuženim imao određeni poslovni odnos. Međutim, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je tuženi uzimao robu od apelanta radi daljnje prodaje u svoje ime. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da je tuženi imao registrirano preduzeće, ali niti jedna strana nije dostavila otpremnice niti je svojom knjigovodstvenom dokumentacijom ponudila dokaz na koji način su plaćane otpremnice. Također, Općinski sud je utvrdio da je tuženi i za druge firme uzimao robu od apelanta, kao i da je jednom prilikom uzeo robu radi daljnje prodaje u svoje ime i da ju je platio. Dalje, sud je utvrdio da su strane poslovale na povjerenje, te da je apelantov vozač vozio robu do Tešnja, gdje je čekao da se roba proda i sakupi novac, pa se vraćao u Mostar i Međugorje. Općinski sud je utvrdio da je zadnja isporuka robe vrijedila 24.000 KM, da je roba data firmi čiji je osnivač tuženi (kao i lice ovlašteno za zastupanje), a u prilog čemu je kao dokaz sud imao otpremnicu od 1. jula 1999. godine koja je, prema stavu suda, očigledno naknadno sačinjena na ime tuženog, te je navedeno da je roba preuzimana na ime firmi «Inter» i «Mostarka». Dalje, Općinski sud je naveo da roba nije preuzimana direktno od tuženog nego od firmi «Adriatik», «MB» i «Debora», ali tužitelj sudu nije dostavio ugovor o cesiji niti dokaz o načinu plaćanja. Općinski sud je, također, utvrdio da je tuženi preuzeo robu za ime firme i iz ugovora od 31. marta 1997. godine, čiju valjanost nije ocijenio, ali je iz ugovora, prema stavu suda, evidentno da je roba preuzeta za firmu.
4. Zbog utvrđenog stanja, sud se nije upuštao u pravnu valjanost ugovora, odnosno da li su zaključeni pod prijetnjom, iako je na tu okolnost provodio dokaze u toku postupka, niti u prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je, također, naveo da je utvrdio da je apelant pozajmljivao novac tuženom, ali kako apelant nije specificirao iznos duga, sud nije odlučivao o tom dijelu tužbenog zahtjeva.
5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-
905/06 od 13. jula 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba nije osnovana. Kantonalni sud je istakao da žalbeni navodi o proturječnosti prvostepene presude nisu osnovani. Također, Kantonalni sud je naveo da žalba neosnovano ukazuje na to da apelantova tražbina proizlazi iz poslovnog odnosa sa tuženim, jer poslovni odnos nije dokazan. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je eventualni poslovni odnos postojao između apelanta i firme tuženog, pa je i eventualno potraživanje trebalo biti zatraženo od preduzeća kao pravnog lica. To, prema stavu Kantonalnog suda, posebno proizlazi iz ugovora koje je 1997. godine i 1999. godine potpisao tuženi, ali u svojstvu zakonskog zastupnika pravnog lica. Zbog svega utvrđenog, Kantonalni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da apelantov dužnik nije tuženi već njegovo preduzeće, te je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravio i odbio tužbeni zahtjev zbog promašene pasivne legitimacije. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud trebao odlučiti o prigovoru zastare, te je, s tim u vezi, naveo da se radi o potraživanju o prometu roba između privatnih pravnih lica pa se primjenjuje opći zastarni rok iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako je tuženi priznao dug 1999. godine, tužba je podnesena u roku. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije pogriješio zato što nije uvažio prigovor zastare.
6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001499 od 13. novembra 2007. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori revizije da tuženi nije dokazao da je bio osnivač firme i da je robu nabavljao u ime firme. Prema stavu Vrhovnog suda, iz stanja spisa proizlazi upravo suprotno. Vrhovni sud se pozvao na otpremnicu koju je apelant i koristio u izvršnom postupku kao vjerodostojnu ispravu kada je podnio prijedlog za dozvolu izvršenja. Vrhovni sud je do istog zaključka došao i na osnovu zaključenih ugovora. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je naveo da su pravilni zaključci nižestepenih sudova u vezi sa nedostatkom pasivne legitimacije. Vrhovni sud je prihvatio razloge date u drugostepenoj presudi, osim što je naveo da ne može smatrati da je ugovor iz 1999. godine tuženi potpisao kao zastupnik pravnog lica. Međutim, imajući u vidu kasnije zaključenu otpremnicu, Vrhovni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da je roba isporučena pravnom a ne fizičkom licu. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori na zaključak o nedostatku pasivne legitimacije zbog toga što firma tuženog nije usklađena sa Zakonom o privrednim društvima i što su joj sredstva blokirana. Vrhovni sud je istakao da sve dok se ne izvrši brisanje firme iz registra pravnih subjekata, ona pravno egzistira. Vrhovni sud je, također, naveo da, iako tuženi nije eksplicitno prigovorio nedostatku pasivne legitimacije, ovaj prigovor proizlazi iz njegovih tvrdnji. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 241. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja. Također, Vrhovni sud je naveo da ne može prihvatiti apelantove tvrdnje da je tuženi preuzeo dug i njegovo ispunjenje u smislu člana 453. ZOO-a.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da su sudovi pogrešno zaključili da nije dokazano da tuženi nije sa apelantom bio u poslovnom odnosu, jer zapravo tuženi nije dokazao da je osnivač i zakonski zastupnik pravnog lica. S tim u vezi, apelant ističe da nije jasno kako su sudovi izvukli ovaj zaključak kada je tuženi predložio samo saslušanje svjedoka i to na okolnosti zaključenja ugovora pod prisilom. Apelant ističe da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o ugovoru između dva pravna lica, a ne o ugovoru između apelanta i tuženog. Također, apelant ističe da su sudovi prihvatili kao istinite, tačne i valjane izjave tuženog i svjedoka koje je on predložio da se saslušaju, a ugovor koji je prezentirao apelant (materijalni dokaz) ne prihvataju. Također, apelant ističe da se čak i radilo o odnosu između pravnih lica, pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbi ZOO-a dolazi se do zaključka da je tuženi preuzeo dug.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu, neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice, kao i da su vjerovali dokazima suprotne strane. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović