Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-528/08 (S. I.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Razvod braka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-528/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 528/08, rješavajući apelaciju Smajla Imamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smajla Imamovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-
07-001556 od 8. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-06-000 267 od 20. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajl Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 18. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-001556 od 8. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-06-000 267 od 20. septembra 2007. godine. Apelant je 18. marta 2010. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj 023-0-P-06-000 267 od 20. septembra 2007. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev Džanume Fazlić-Imamović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila izmjenu pravosnažne Presude Općinskog suda Tuzla broj P.2803/76 od 16. augusta 1976. godine, u pogledu iznosa dosuđenog tom presudom tužiteljici na osnovu izdržavanja i to na način da je apelant, kao bivši tužiteljicin supružnik, obavezan da joj na osnovu izdržavanja, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 500 tadašnjih dinara, plaća iznos od 180 KM počevši od 24. februara 2007. godine pa ubuduće dok za to postoje zakonski uvjeti i to tako što će dosuđene a neisplaćene iznose izdržavanja platiti odmah i odjedanput, sa zakonskom zateznom kamatom, a dospijevajuće do 10. u mjesecu za prethodni mjesec. Općinski sud je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva za plaćanje iznosa u mjesečnom iznosu od 170 KM kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka prihvatio i utvrdio da je tužiteljica stara, bolesna, nesposobna za rad, bez kvalifikacija i bez imovine (pokretne i nepokretne). Dalje, sud je prihvatio tužiteljicin navod da između nje i sina Muhameda i apelanta nije postojao dogovor da apelant sagradi kuću sinu iz njihovog braka, a sin da preuzme izdržavanje o tužiteljici. Dalje, sud je prihvatio i apelantove navode da je lošeg zdravstvenog stanja, da je u penziji i da prima penziju od 720 eura, da mu supruga ne radi, da ima kuću, ali nije prihvatio navod da je sa tužiteljicom 1982. godine postigao sporazum kojim se obavezao da sinu izgradi kući, a sin da preuzme izdržavanje majke, jer apelant za to nije ponudio niti jedan dokaz.
4. Općinski sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio član 245. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, te je, s obzirom na to da je ranijom pravosnažnom presudom utvrđena apelantova obaveza da tužiteljici plaća na ime izdržavanja iznos od 500 dinara, utvrdio da je tužiteljicin zahtjev djelomično osnovan u iznosu od 180 KM s obzirom na okolnosti predmeta. Općinski sud je naveo da su irelevantni apelantovi navodi da se tužiteljica niz godina sama izdržavala, jer, prema stavu suda, tužiteljica nije mogla osigurati ni minimum sredstva za život bez pomoći sinova. Dalje, sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da uspostavljanje «ponovne obaveze» tužiteljicinog izdržavanja predstavlja očiglednu nepravdu, jer je obaveza izdržavanja već ranije utvrđena, a ne postoje ni razlozi zbog kojih obaveza izdržavanja predstavlja očiglednu nepravdu za apelanta kao bivšeg tužiteljicinog supružnika.
5. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-
0-Gž-07-001556 od 8. januara 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 245. stav 1. Porodičnog zakona prema kojem je određeno da izdržavano lice u slučaju izmijenjenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta presuda o izdržavanju može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine ranije dosuđeno izdržavanje. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na osnovu toga pravilno zaključio da su se stekli uvjeti za izmjenu ranije dosuđenog iznosa izdržavanja, za šta je dao argumentirane i prihvatljive razloge.
6. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da za odlučivanje nisu relevantni apelantovi navodi da se tužiteljica u dugom periodu od donošenja ranije presude sama izdržavala, pri čemu su joj pomagala djeca. Također, Kantonalni sud je naveo da navode o dogovoru sa sinom, kojem je apelant izgradio kuću, a on preuzeo obavezu tužiteljicinog izdržavanja, apelant nije dokazao, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku. Kako Kantonalni sud nije utvrdio ni osnovanost žalbenih navoda o povredi parničnog postupka, niti je uočena povreda na koju sud pazi po službenoj dužnosti, sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, apelant ističe da su sudovi proizvoljno primijenili propise, kao i da su pogrešno utvrdili činjenice. Apelant ističe da se tužiteljica 30 godina samostalno izdržavala i da su je pomagala djeca, što sud nije ocijenio, kao i da nikada ranije nije tražila ni izdržavanje ni izmjenu ranije dosuđenog iznosa. Zbog činjenice da se tužiteljica godinama samostalno izdržavala sud je, prema apelantovom mišljenju, pogrešno primijenio odredbe Zakona o porodičnim odnosima, čime je apelantu učinjena nepravda.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje ističući da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović