Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-550/08 (D. D.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-550/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 550/08, rješavajući apelaciju Dragomira Došenovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Došenovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

1594/05 od 23. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-2784/03 od 15. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 19. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1594/05 od 23. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-2784/03 od 15. aprila 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-2784/03 od 15. aprila 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluku Upravnog odbora Srednje škole metalskih zanimanja iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužena) od 20. oktobra 2003. godine, kao i radnje koje su u vezi s tim provedene, a na osnovu koje je Azra Gec izabrana u radni odnos. Također, odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se naknadi šteta u iznosu od 2/3 prosječne bruto plaće profesora, odnosno nastavnika sa završenim VII stepenom stručne spreme ostvarene u Kantonu Sarajevo u srednjim stručnim školama u obračunskom periodu od 1. novembra 2003. godine do 31. augusta 2004. godine u ukupnom iznosu od 4.140 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem je saslušao apelanta kao parničnu stranku, svjedoke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, utvrdio da apelantov zahtjev nije osnovan. Općinski sud je naveo da je sud ispitao zakonitost provedenog postupka na osnovu konkursa od 21. augusta 2003. godine i donošenja odluke Upravnog odbora tužene da se u radni odnos primi Azra Gec, te je utvrdio da u postupku nije bilo nezakonitosti. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je raspisanim konkursom za profesora stručno-teoretske nastave na određeno vrijeme do 31. augusta predviđeno da kandidati treba da ispunjavaju osim općih i posebne uvjete predviđene nastavnim planom i programom i normativnim aktima tužene i da su dužni dostaviti uvjerenje o završenom fakultetu sa zvanjem «diplomirani inženjer mašinstva» i uvjerenje o položenoj andragoško-pedagoškoj grupi predmeta. Općinski sud nije prihvatio apelantov navod da Azra Gec ne posjeduju uvjerenje o položenoj pedagoškoj grupi predmeta, odnosno da potvrda Filozofskog fakulteta nije pravno valjana. Općinski sud je istakao da je potvrda Filozofskog fakulteta javna isprava koja dokazuje istinitost onog što je u njoj navedeno, a apelant nije osporio činjenice koje su u njoj navedene ili da je ona nepravilno sastavljena. Dalje, Općinski sud je naveo da su ovi uvjeti u skladu sa članom 103. stav 2. Zakona o srednjoškolskom obrazovanju i Nastavnim planom i programom.

3. Općinski sud je naveo da su i apelantovi navodi da tužena nije konkursom utvrdila posebne kriterije i standarde, također, neosnovani jer, prema stavu suda, tužena nije ni bila u obavezi da utvrdi posebne kriterije budući da su uvjeti predviđeni konkursom i u skladu su sa Zakonom o srednjoškolskom osiguranju i Nastavnim planom i programom. Općinski sud je utvrdio da je tužena izabranom kandidatu dala prednost jer ima iskustvo u srednjoj školi i jer je nezaposlen, kako je navedeno u obrazloženju odluke Upravnog odbora tužene, a, prema stavu suda, sud nije ovlašten da ispituje osnovanost navedenog. Općinski sud je istakao da ovo nisu bili uvjeti konkursa i oni su navedeni kao razlozi za prijem izabranog kandidata u radni odnos između kandidata koji ispunjavaju uvjete konkursa.

4. Dalje, Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da je u toku postupka povrijeđen član 5. Zakona o radu, koji garantira jednake uvjete prilikom zaposlenja bez obzira na vjeru, nacionalno porijeklo i ostalo, jer apelant nije podnio dokaz o očiglednoj diskriminaciji, niti se u toku postupka pozvao na okolnosti zbog kojih smatra da je stavljen u nepovoljniji položaj, zbog čega je sud zaključio da se radi o apelantovom paušalnom navodu.

5. U vezi sa apelantovim zahtjevom za isplatu plaće, Općinski sud je naveo da apelant nije nikada zasnovao radni odnos kod tužene niti kao učesnik ima bilo kakva prava iz radnog odnosa, zbog čega je utvrdio da je ovaj zahtjev neosnovan, te se pozvao na odredbe Zakona o radu.

6. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-

1594/05 od 23. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je raspisanim konkursom za profesora stručno-teoretske nastave bilo predviđeno da kandidat treba ispunjavati osim općih i posebne uvjete i da su dužni dostaviti diplomu o završenom fakultetu i uvjerenje o položenoj andragoško-pedagoškoj grupi predmeta. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i izabrani kandidat ispunjavali opće i posebne uvjete, što je i apelant u svojim navodima potvrdio, kao i da nije bilo posebnih kriterija za prijem u radni odnos. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tužena trebala ocijeniti i druge uvjete kao što su godine radnog staža, prosjek ocjena i ostalo, jer oni nisu bili predviđeni konkursom. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilan stav prvostepenog sud da nije ovlašten da ispituje opravdanost razloga i mišljenje tužene zašto je od kandidata koji ispunjavaju uvjete izabrala onog koji je i primljen u radni odnos. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da nije povrijeđen član 5. Zakona o radu vezano za diskriminaciju, a što je i Kantonalni sud potvrdio jer apelant nije dostavio dokaz o očiglednoj diskriminaciji. Kantonalni sud je, također, zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da nije osnovan podneseni zahtjev za isplatu plaće apelantu jer odluka o izboru drugog kandidata nije nezakonita, te ne postoji ni odgovornost za štetu koju je apelant tražio.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da redovni sudovi nisu u potpunosti utvrdili činjenično stanje ni pravilno primijenili materijalno pravo, što je rezultiralo: «…neutvrđivanjem diskriminacije od strane tužene», čime su: «povrijedili pravo apelanta na pravičan postupak». Dalje, apelant navodi da presude redovnih sudova nisu obrazložene, odnosno da su donijete bez provedenog dokaznog postupka i nisu pravno utemeljene. Apelant ističe da ga je tužena diskriminirala na osnovu nacionalnosti i spola, a da su sudovi namjerno zanemarili tu činjenicu jer se ona lako može uočiti u ponuđenoj dokumentaciji. Apelant navodi da je, suprotno stavu koji su sudovi iznijeli, u obrazloženju presude zapravo postojala zakonska obaveza da ispitaju osnov prema kojem je jedan kandidat primljen u radni odnos a drugi ne. Apelant se žali da je postupak iz radnog odnosa neopravdano dugo trajao i da je prvostepenom sudu trebalo «15,5 mjeseci», a drugostepenom sudu «32 mjeseca» da odluče o njegovoj tužbi, odnosno žalbi. Također, apelant ističe da su se sudovi «stavili na stranu tužene», čime je «povrijeđen princip jednakosti strana i nepristranosti sudova».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud napominje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

11. Ustavni sud zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo tužbom 24. novembra 2004. godine zbog radnog spora. Općinski sud je donio presudu 15. aprila 2005. godine, a Kantonalni sud je odlučio o žalbi 23. novembra 2007. godine, dakle dvostepeni postupak je proveden u roku od četiri godine od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud primjećuje da je pred Osnovnim sudom izveden veliki broj dokaza koje su predložile parnične stranke, a da je odluka donijeta u roku od jedne godine i pet mjeseci od apelantove tužbe. Također, Kantonalni sud je odlučio o apelantovoj žalbi u roku od dvije godine i sedam mjeseci. S obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelant nije naveo bilo šta što bi ukazalo na to da su sudovi neopravdano dugo odugovlačili donošenje odluke u konkretnom postupku, niti je očigledna takva neaktivnost sudova koja bi mogla voditi zaključku o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne radi o tipičnom «radnom sporu», odnosno o sporu nastalog iz apelantovog «rada». Naime, u konkretnoj situaciji apelant nije ni bio u radnom odnosu nego je pokušao da zasnuje radni odnos kod tužene u čemu nije uspio, te je zbog toga pokrenuo postupak. Osim toga, Ustavni sud napominje da čak i pozitivan ishod u konkretnoj parnici za apelanta nužno ne znači i dobijanje posla kod tužene pa se ne može reći da se radi radnom sporu koji je hitne prirode u smislu zakona. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Dalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristranim sudom, jer se sud «stavio na stranu tužene». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio niti ponudio dokaze koji bi ukazali na to da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristran i u čemu se ta pristranost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Ustavni sud, također, primjećuje da ove navode apelant prvi put ističe u postupku pred Ustavnim sudom, ne precizirajući konkretno da li se radi o sudu ili sudiji u prvom ili drugom stepenu. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristran sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Ustavni sud zapaža da se ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na apelantovu tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo jer, kako apelant navodi, nisu utvrdili diskriminaciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču, navodno, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti je apelant pružio argumente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio dokaze koje redovni sud nije izveo ili prihvatio, a koji bi utjecali na drugačije odlučivanje, a činjenica da zbog toga dio tužbenog zahtjeva u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji nije usvojen ne može sama po sebi voditi kršenju prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u tužbi i žalbi protiv prvostepene presude, a koje su razmotrili Općinski i Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o tužbi i žalbi, o čemu su data obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, zadovoljavaju zahtjev iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće bilo koje pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-550/08 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio