Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-526/08 (M. Š.)

Odluka donesena 15. 06. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-526/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 526/08, rješavajući apelaciju Milene Šuke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Šuke podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001261 od 22. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1494705 od 9. augusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-500/03 od 2. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Šuka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke koju zastupa Dragana Jefić Šuka advokat iz Banja Luke, podnijela je 15. februara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001261 od 22. novembra 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1494/05 od 9. augusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

500/03 od 2. septembra 2005. godine.

2. Apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Bajramović Saliha i Fatime (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Željezare Zenica Doo Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i JP za održavanje stambenih zgrada i stanova Zenica (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi utvrđenja i predaje u posjed stana.

3. Općinski sud je presudom broj P-500/03 od 2. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1494/05 od 9. augusta 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu koji se nalazi u Zenici, ul. Čurukovića put broj 27 površine 50,42m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Navedenom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da su pravno ništavi Ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen između prvotuženog Bajramović Saliha i trećetuženog i Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između drugotuženog s jedne strane i prvotuženih s druge strane, a čiji su potpisi ovjereni 15. oktobra 2001. godine kod Općinskog suda pod brojem Ov-3836/2001. Također je navedenom presudom odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila uspostavljanje ranijeg zemljišno knjižnog stanja u ZK uredu Općinskog suda i predaju u posjed predmetnog stana od strane prvotuženih.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da je suprug apelantice Vlado Šuka zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana 1966. godine i da se apelantica u smislu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH2 br. 14784, 12/87, 36/89 i 2/93 i «Službene novine Federacije BiH», br. 11/98 i 19/99) smatra nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu koji je koristila do 1994. godine kada ga je napustila zbog ratnih dešavanja. Općinski sud je istakao da je nesporno apelantica kao izbjeglo i raseljeno lice imala pravo na povrat u skladu sa važećim zakonskim propisima i Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, ali samo do 4. oktobra 1999 godine do kada je prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakonu o prestanku primjene) bila dužna podnijeti zahtjev za povrat stana. Obzirom da je apelantica nadležnom organu podnijela zahtjev za povrat stana 18. juna 2002. godine, dakle po proteku roka određenog zakonom, Općinski sud je zaključio da joj je u skladu sa članom 5. Zakona o prestanku primjene prestalo stanarsko pravo te je ocijenio da apelantica nije aktivno legitimisana za podnošenje tužbe kojom traži predaju u posjed predmetnog stana, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva kao i dio kojim se traži utvrđenje stanarskog prava odbio kao neosnovan.

5. Općinski sud je dalje naveo da je u postupku utvrđeno da je prvotuženi po osnovu rješenja drugotuženog o dodjeli stana sa trećetuženim zaključio, 12. jula 1994. godine, Ugovor o korištenju stana kao i da je nadležni Općinski organ rješenjem od 2. juna 2001. godine obnovio poništeni Ugovor o korištenju predmetnog stana. Obzirom da je nadležni organ obnovio poništeni Ugovor o korištenju stana, u skladu sa članom 5. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99 i 56/01), taj ugovor se smatra važećim Ugovorom o korištenju stana a kako je to propisano Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH2, br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01 i 36/06), te je Općinski sud zaključio da je neosnovan zahtjev apelantice za utvrđenje ništavim ugovora o kupoprodaji kao i zahtjev za uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja na spornoj nekretnini kakvo je bilo prije uknjižbe prvotuženih.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo ističući da je rok iz člana 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene prekluzivni rok koji se ne može mijenjati i stranke ga se moraju strogo pridržavati, a protekom tog roka za titulara prestaje njegovo pravo u cjelini. Kantonalni sud je istakao da je apelantica nakon 4. oktobra 1999 godine izgubila pravo da zahtjeva povrat stana, jer se prekluzivni rokovi ne mogu pomjerati te je smatrao neosnovanim prigovor apelantice da je zahtjev za povrat predmetnog stana propustila podnijeti zbog bolesti, obzirom da ta činjenica nije od uticaja na tok roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana.

7. Odlučujući o reviziji, koju je protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1494/05 od 9. augusta 2006. godine izjavila apelantica, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001261 od 22. novembra 2007. godine reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da apelantica do 4. oktobra 1999 godine nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana nadležnom organu uprave, sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica, već da je taj zahtjev podnijela tek 18. juna 2002. godine i da se razlozi koje navodi za neblagovremeno podnošenje zahtjeva za povrat ne mogu uzeti u obzir jer se radi o prekluzivnim rokovima, te je apelantici u skladu sa članom 5. Zakona o prestanku primjene prestalo stanarsko pravo. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelantica nije aktivno legitimisana za vođenje spora u dijelu zahtjeva kojim traži predaju u posjed stana te utvrđenja da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud je također naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da su prvotuženi u skladu sa članom 5. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene obnovili ugovor o korištenju stana te time postali nosioci stanarskog prava kako to predviđa Zakon o stambenim odnosima te apelantica nema osnova za poništenje Ugovora o korištenju stana koji su zaključili prvotuženi sa trećetuženim. Obzirom da apelantica nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj je to pravo prestalo na zakonom propisani način, nije ga mogla ni otkupiti niti je legitimisana da traži poništenje ugovora o kupovini koga su zaključili prvotuženi sa drugotuženim u skladu sa odredbom člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo.

9. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, da se nisu bavili njenim psihofizičkim stanjem zbog kojeg je nakon isteka zakonskih rokova podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. Apelantica je navela da je neodrživ stav redovnih sudova da stanje bolesti nije od uticaja na tok roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana, obzirom da od 1994. godine kada je zbog rata napustila Zenicu, nije mogla upravljati i vladati svojim postupcima te je to objektivan razlog zbog kojeg je naknadno podnijela zahtjev za povrat. Apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelacije, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se prvotuženi obaveže da joj stan preda u posjed. Također su redovni sudovi odbili apelanticu sa tužbenim zahtjevom za poništenje ugovora o korištenju stana kao i ugovora o kupovini stana te dosljedno tome i zahtjev za brisanje upisa u zemljišnim knjigama. Naime sudovi su utvrdili da je apelantica propustila da u skladu sa članom 5. Zakona o prestanku primjene podnese zahtjev za povrat predmetnog stana pa obzirom da rokovi propisani navedenim članom imaju prekluzivan karakter, apelantica je nepodnošenjem zahtjeva u zakonom propisanom roku izgubila stanarsko pravo na predmetnom stanu i nije aktivno legitimisana da traži predaju u posjed stana i utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Obzirom da je apelantici stanarsko pravo prestalo na zakonom propisan način redovni sudovi su utvrdili da apelantica nije legitimisana da traži ni poništenje Ugovora o korištenju stana koji su zaključili prvotuženi i trećetuženi, niti poništenje Ugovora o kupovini stana zaključenog između prvotuženog i drugotuženog kao i zahtjeva za brisanje upisa u zemljišnim knjigama. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu da se apelantica isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje kao i stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

14. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava na poštivanje doma i prava na imovinu, iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani te da apelantica u odnosu na ove navode nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović