Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-573/08 («Binder» doo Tuzla, Poslovna jedinica Kalesija)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-573/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 573/08, rješavajući apelaciju «Binder» d.o.o. Tuzla, Poslovna jedinica Kalesija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Binder» d.o.o. Tuzla, Poslovna jedinica Kalesija, podnesena protiv Presude Okružnog suda Bijeljina broj 012-0-Pž-07-000181 od 17. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Binder» d.o.o. Tuzla, Poslovna jedinica Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnio je 21. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pž-07-000181 od 17. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-Ps-04-000 247 od 30. maja 2007. godine obavezan je «Gimp-Company» d.o.o. Osmaci (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga isplati iznos od 4.527.24 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. oktobra 2003. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.240.00 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz narudžbenice tuženog, te apelantovih otpremnica i računa proizlazi da su apelant i tuženi od 16. jula do 10. oktobra 2003. godine, u skladu sa članom 454. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39703 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO), zaključili više kupoprodajnih ugovora (ukupno tri) koji su predmet tužbe i kojim je apelant tuženom isporučio raznu robu i ispostavio račune koje je tuženi djelomično izmirio. Osnovni sud je, dalje, naveo da je među strankama sporno da li se predmetni računi odnose na ugovor od 13. maja i 18. juna 2003. godine, kojim se apelant kao kupac obavezao da će tuženom kao prodavcu na osnovu isporučene robe platiti prije isporuke 20% avansa, a ostali dio platiti kompenzacijom svojom robom ili žiralno u utvrđenom iznosu. Osnovni sud je istakao da iz materijalne dokumentacije dostavljene u toku postupka nije mogao na nesumnjiv način utvrditi sporne činjenice koje je isticao tuženi, bez provođenja vještačenja vještaka finansijske struke, jer su stranke izričito odbijale provođenje ovog dokaza. Osnovni sud je istakao da u narudžbenicama, otpremnicama i računima koji su predmet tužbe nigdje nije naznačeno da se oni odnose na poslovni odnos nastao među strankama prema ugovorima od 13. maja i 18. juna 2003. godine zbog čega nije prihvaćen prigovor mjesne nenadležnosti. Na kraju je Osnovni sud naveo da će se prema izjavi tuženog istaknuta potraživanja prema predmetnim ugovorima ostvariti u postupku pred Općinskim sudom u Tuzli pred kojim je već pokrenut postupak. Budući da tuženi nije ispunio svoju obavezu i apelantu isplatio dug u iznosu od 4.527.24 KM, koliko iznosi preostali dug prema utuženim računima, Osnovni sud je, u smislu člana 262. stav 1. ZOO-a, u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog na isplatu navedenog iznosa.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv Presude Osnovnog suda broj 080-0-Ps-04-000 247 od 30. maja 2007. godine izjavio tuženi, Okružni sud je Presudom broj 012-0-Pž-07-000181 od 17. decembra 2007. godine žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je konstatirao da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi prema tri neisplaćene fakture (4. i 20. august 2003. godine i 9. septembar 2003. godine) isplati na ime duga iznos od 4.527.24 KM, a da se tuženi brani prigovorom da sporni računi potječu iz poslovnog odnosa stranaka prema ugovorima od 13. maja i 18. juna 2003. godine, čijim odredbama je ugovorena mjesna nadležnost suda u Tuzli, te da, nakon sravnjivanja međusobnih potraživanja, apelant duguje tuženom iznos od 13.623.00 KM. Okružni sud je istakao da su stav prvostepenog suda i razlozi koji su poslužili kao osnov za presuđenje suprotni razlozima presude i podacima spisa predmeta jer je prvostepeni sud naveo da iz materijalne dokumentacije stranaka nije mogao utvrditi sporne činjenice koje je isticao tuženi, bez provođenja dokaza vještaka finansijske struke, a što su stranke u postupku odbijale. Uzimajući u obzir takvo stanje, kao činjenicu da sud ne raspolaže stručnim znanjem u pogledu materijalno-finansijske dokumentacije prezentirane u spisu, te imajući u vidu kompleksnost i dužinu trajanja poslovnog odnosa stranaka, prema mišljenju Okružnog suda, nije dovoljna apelantova paušalna tvrdnja da sporni računi ne potječu iz ranijeg poslovnog odnosa mimo zaključenih ugovora. Ove činjenice apelant je bio dužan da dokaže putem vještaka finansijske struke (član 7. u vezi sa članom 123. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), a kako apelant ove sporne činjenice nije dokazao, to je, u smislu člana 229. st. 1. i 2. ZPP, Okružni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je drugostepeni sud povrijedio pravo na pravično suđenje jer je utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono utvrđeno pred prvostepenim sudom, te pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu i obavezao tuženog da mu na ime duga isplati iznos od 4.527.24 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Međutim, odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je žalbu uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio tako što je tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio navodeći da apelant u toku postupka nije dokazao sporne činjenice a kako je to propisano članom 7. u vezi sa članom 123. ZPP. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP koji u članu 123. stav 1. propisuje: «Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev». Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica, toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge, kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te uzimajući u obzir stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović