Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-289/08 (Z. T.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 3. Protokola 1 uz EK (Pravo na slobodne izbore)
- Član 3. P broj 1 uz EK – Pravo na slobodne izbore - općenito/opseg zaštite
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izbori
- Ograničenja prava iz čl.3. P.1
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-289/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 289/08, rješavajući apelaciju Z. T. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. T. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-390/07 od 15. novembra 2007. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-279/07 od 12. februara 2007. godine, u odnosu na član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. T. podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-390/07 od 15. novembra 2007. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-07-8-279/07 od 12. februara 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 19. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-390/07 od 15. novembra 2007. godine i odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 06-07-8-279/07 od 12. februara 2007. godine.
2. Odlukom CIK broj 06-07-8-279/07 od 12. februara 2007. godine, utvrđeno je da je apelant obavljao funkciju zamjenika ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine dok je istovremeno bliski srodnik, supruga apelanta u svojstvu ovlaštene osobe preduzeća «DAK» d.o.o. Istočno Sarajevo poslovala sa organima vlasti u iznosu preko 5.000,00 KM godišnje, čime je prekršio odredbe člana 6. tačka 2 a u vezi sa članom 4. tačka 4. Zakona o sukobu interesa u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa) te su mu nakon provedenog postupka u smislu člana 18. navedenog zakona izrečene sankcije zabrane kandidiranja za bilo koju neposredno ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon učinjenog prekršaja i novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM.
3. U obrazloženju odluke je navedeno da je u toku postupka izvršen uvid u akt o registraciji preduzeća «DAK» d.o.o. Istočno Sarajevo iz kojeg je utvrđeno da se radi o privatnom preduzeću kako je to regulisano članom 3. tačka 1.i) Zakona o sukobu interesa i da je apelant jedini osnivač navedenog preduzeća a kao jedina osoba ovlaštena za zastupanje i predstavljanje navedenog preduzeća upisana je supruga apelanta Vesna Tešanović. CIK je dalje istakao da je u postupku utvrđeno da je apelant kao nosilac izvršne funkcije obavljao funkciju zamjenika ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine u Vijeću Ministara Bosne i Hercegovine dok je istovremeno bliski srodnik, supruga u svojstvu ovlaštene osobe preduzeća «DAK» d.o.o Istočno Sarajevo, zaključila ugovor o nabavci i okvirni sporazum sa organima vlasti, konkretno sa Službom za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Služba za zajedničke poslove) u vrijednosti od 57.920,77 KM. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja CIK je zaključio da postoji sukob interesa u smislu člana 6. stav 2. i člana 4. tačka 4. Zakona o sukobu interesa. Prema članu 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici ne mogu biti članovi poslovodnog odbora, upravnog odbora, nadzornog odbora, izvršnog odbora niti biti u svojstvu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovor ili na drugi način posluje s vladom na bilo kojem nivou. Ova odredba, pojasnio je CIK, primjenjuje se samo na privatna preduzeća koja su sklopila ugovor ili posluju sa Vladom, dok je izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik vršio funkciju i to samo onda kada je vrijednost ugovora ili poslova sa vladom veća od 5.000,00 KM godišnje. Članom 4. tačka 3. navedenog zakona propisano je da angažman u privatnom preduzeću u uslovima u kojima se stvara sukob interesa nespojiv sa javnim funkcijama izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika dok član 4. tačka 4. navedenog zakona reguliše da pod uslovima definisanim u tač. 1, 2 i 3 ovog člana, angažman bliskih srodnika izabranih zvaničnika nosilaca izvršne vlasti i savjetnika također dovodi do situacije u kojoj za ove zvaničnike dolazi do pojave sukoba interesa.
4. CIK je istakao da činjenice koje je apelant naveo u svojoj izjavi nisu od uticaja na donošenje odluke obzirom da je Služba za zajedničke poslove osnovana odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i obavlja poslova za potrebe Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, ministarstva i drugih institucija Bosne i Hercegovine a sredstava za rad Službe za zajedničke poslove se obezbjeđuju iz budžeta institucija Bosne i Hercegovine a vijeća Ministara (čiji je imenovani član) između ostalog daje suglasnost na cijene ugostiteljskih i drugih usluga. Na kraju je CIK naveo da mišljenje apelanta na koje se poziva ne potkrepljuje njegovu tvrdnju da se ugovor sa Službom zajedničkih poslova ne može smatrati kao ugovor sa Vladom kao i to da se za proizvode firme «DAK» d.o.o. Istočno Sarajevo sredstva ne isplaćuju iz budžeta Bosne i Hercegovine već to plaćaju krajnji korisnici. Navedeno mišljenje samo dokazuje da je kao član Vijeća ministara Bosne i Hercegovine apelant morao biti upoznat sa činjenicom da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine između ostalog daje suglasnost na cijene ugostiteljskih usluga Službe zajedničkih poslova. Budući da je u postupku sa sigurnošću utvrđeno da je apelant prekršio odredbe člana 6. tačka 2 u vezi sa članom 4. tač. 3. i 4. Zakona o sukobu interesa CIK je zaključio da su se stekli uslovi da se izrekne propisana sankcija zbog kršenja odredaba navedenog zakona. Prilikom odlučivanja o sankciji CIK je imao u vidu član 20. Zakona o sukobu interesa te je apelantu izrečena sankcija zabrane kandidiranja u periodu od četiri godine nakon učinjenog prekršaja a kao dan učinjenog prekršaja smatra se 15. jul 2005. godine.
5. Presudom Suda BiH broj U-390/07 od 15. novembra 2007. godine, tužba apelanta protiv navedene odluke CIK je odbijena. Sud je u obrazloženju presude, između ostalog naveo, da je u toku postupka utvrđeno da je apelant kao nosilac izvršne funkcije u vrijeme dok je obavljao funkciju zamjenika ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, privatno preduzeće u kojem je apelant osnivač a supruga ovlaštena osoba za zastupanje i predstavljanje, zaključilo Ugovor o nabavci prehrambenog materijala Grupe «G» za budžetsku 2004. godinu kao i Okvirni sporazum o nabavci i isporuci prehrambenih artikala za budžetsku 2005. godinu za potrebe institucija Bosne i Hercegovinu te na taj način ostvario dobit u iznosu od 54.482,25 KM koji je Ministarstvo finansija i trezora isplatilo na temelju fakture Službe za zajedničke poslove. Sud BiH je istakao da iz navedenog jasno proizilazi da je apelant bio u sukobu interesa jer je bliski srodnik, njegova supruga kao ovlaštena osoba privatnog preduzeća zaključila ugovor i sporazum o nabavci prehrambenih proizvoda u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM za potrebe Službe za zajedničke poslove tj. sa organima vlasti na državnom nivou, a koja se smatra «vladom na bilo kojem nivou» u smislu člana 6. tačka 2. Zakon o sukobu interesa. Sud BiH je smatrao pravilnom ocjenu da su ispunjeni svi uslovi iz odredbe člana 20. stav 1. Zakona o sukobu interesa za donošenje odluke o izricanju sankcije kojom se utvrđuje da je apelant nepodoban da se kandiduje za bilo koju funkciju ili posredno izabranu dužnost u razdoblju od četiri godine nakon počinjenog prekršaja.
6. Sud BiH je također istakao da je neosnovan prigovor apelanta da kao zamjenik ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine u Vijeću ministara nije član Vijeća ministara te nije ni bio u poziciji da krši zabranu djelovanja u sukobu interesa. Naime, Sud BiH je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je apelant obavljao izvršnu funkciju u svojstvu zamjenika ministra za civilne poslove od 29. novembra 2004. godine te da je tokom cijelog mandata preduzeće «DAK» d.o.o Istočno Sarajevo poslovalo sa vladom na nivou Bosne i Hercegovine. Služba za zajedničke poslove, pojasnio je Sud BiH osnovana je odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine za obavljanje poslova Parlamentarne Skupštine BiH, Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH i drugih institucija a sredstva za rad Službe obezbjeđuju se iz budžeta institucija. (Odluka o službi za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine »Službeni glasnik BiH» broj 17/99). Sud BiH je zaključio da su neosnovani navodi da je poslovni angažman dio komercijalnog poslovanja u kome Služba za zajedničke poslove, kroz prodaju robe po tržišnim cijenama obezbjeđuje sredstva za poslovanje, obzirom da utvrđenje tuženog organa u tom pravcu nije dovedeno u sumnju jer je ova činjenica utvrđena na temelju vjerodostojnih dokaza (ugovora o nabavci, okvirnog sporazuma, rješenja o upisu u sudski registar i iskaza apelanta).
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodne izbore iz člana
3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
8. Apelant je naveo da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno zbog nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešne primjene materijalnog prava. Prema apelantovom mišljenju za ocjenu postojanja sukoba interesa CIK je morao analizirati članove Zakona o sukobu interesa koji regulišu kada konkretno dolazi do sukoba interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine i koje su to zabranjene aktivnosti koje dovode do sukoba interesa. Apelant smatra da su radnje koje su mu stavljene na teret obavljene u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini čija dosljedna primjena isključuje sukob interesa ukoliko je izbor najboljeg ponuđivaća izvršen u skladu sa zakonom. Apelant je dalje naveo da je Zakonom o vijeću ministara utvrđeno da Vijeće ministara čini Predsjedavajući i Ministri kao i članovi Vijeća pa po toj logici budući da zamjenik ministra nije član Vijeća nije ni u sukobu interesa. Apelant je istakao da je Služba za zajedničke poslove samostalna institucija čija je uprava odgovorna prema zakonima Bosne i Hercegovine a ne prema Savjetu Ministara a posluje na komercijalnom principu i u tom dijelu ugostiteljskih usluga ne finansira se iz buđeta Bosne i Hercegovine.
9. U pogledu povrede prava na slobodne izbore apelant je istakao da mu je uskraćeno pasivno biračko pravo a povreda navedenog prava ogleda se također u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer ako se izrekne sukob interesa bez ikakvog osnova znači da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je istakao da onda kada Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ostavi široku slobodu odlučivanja svakoj državi članici, on ipak ispituje da li se zakonska odredba primjenjuje u skladu sa principom vladavine zakona. Apelant smatra da je Sud BiH tumačio i primijenio Zakon o sukobu interesa suprotno navedenom principu budući da nije uzeo u obzir ispravno tumačenje Izbornog zakona. Ova nesaglasnost uništava proceduralnu jednakost i pravnu sigurnost i suštinski štetno djeluje ne slobodnu volju ljudi. Apelant se poziva na stav Venecijanske komisije izražen u preporuci broj 190/2002 od 30. oktobra 2002. godine koja glasi: «Politička prava mogu se uskratiti samo na osnovu izričite sudske presude» Odlučne činjenice i primjena prava na kojima se temelji primjena čl. 6. stav 2. i člana 4. stav 4. Zakona o sukobu interesa kao pravni osnov za izricanje sankcije na osnovu člana 20 tog zakona su pogrešno utvrđene. Apelant smatra da je povrijeđeno prava na djelotvoran pravni lijek u vezi prava na pravično suđenje jer nije imao mogućnost da se žali protiv osporenih odluka. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje apelant je istakao da su mu izrečene sankcije zbog nečega što nije dokazano a da su lica drugih nacionalnosti oslobođena što jasno dokazuje da je došlo do zloupotrebe principa zabrane diskriminacija. Apelant je istakao da je odluka o njegovom kažnjavanju politički motivisana bez pravnih argumenata te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.
10. U Zakonu o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine « br. 16/02, 14/03 i 12/04) relevantne odredbe glase:
Član 3
Definicija
U smislu ovog zakona o sukobu interesad)nosioci izvršnih funkcija smatraju se ministri i zamjenici ministara u Vijeću ministara BiH
i) Privatno preduzeće označava svako zakonom utvrđeno preduzeće koje nije javno preduzeće definirano u daljem tekstu:
Član 4
Nespojivost [...]
3. Angažman u privatnom preduzeću u uslovima u kojima se stvara sukob interesa nespojiv je sa javnom funkcijom izabranog zvaničnika, nosioca izvršene funkcije ili savjetnika.
4. Pod uslovima definiranim u st. 1, 2. i 3. ovog člana angažman bliskih srodnika izabranih zvaničnika, nosilaca izvršnih funkcija i savjetnika također dovodi do situacije u kojoj za ove zvaničnike, nosioce izvršnih funkcija i savjetnike dolazi do pojave sukoba interesa.
Član 6. Vladina ulaganja u privatna preduzeća
2. Izabrani zvaničnik, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici ne mogu biti članovi poslovodnog odbora, upravnog odbora, upravnog odbora, nadzornog odbora, izvršnog odbora niti biti u svojstvu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovore ili na drugi način posluje sa vladama na bilo kojem nivou. Ova odredba primjenjuje se samo na privatna preduzeća koja su sklopila ugovor ili posluju sa Vladom dok je izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik vršio funkciju i to samo onda kada je vrijednost ugovora ili posla sa Vladom veća od pet hiljada konvertibilnih maraka (5.000 KM) godišnje.
Član 20. Sankcije
1. Ako se utvrdi da je neki izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik prekršio odredbe člana 1, 5 ,6, 8 ili 11 ovog zakona on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju neposrednu ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Pored toga zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama uskraćeno pasivno biračko pravo iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju jer je u postupku pred CIK i Sudom BiH pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
14. Ustavni sud podsjeća da je članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da se prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, dok je članom 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju utvrđeno pravo na slobodne izbore koje uključuje aktivno (pravo da se glasa) i pasivno biračko pravo (pravo da se kandidira) pri izboru zakonodavnih tijela.
15. Ustavni sud ukazuje na stavove Evropskog suda koji je u više svojih odluka naglasio da prava koja garantira član 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju nisu apsolutna te je zaključio da države ugovornice u svojim unutrašnjim pravnim sistemima pravo pojedinca da glasa i bude biran ograničavaju uvjetima koji u principu nisu nedozvoljeni. Evropski sud je zaključio da države ugovornice u ovoj sferi imaju širok stepen slobodne procjene kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uvjeti ne ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju njihovu suštinu i lišavaju ih njihove efektivnosti; da su ovi uvjeti uvedeni kako bi zadovoljili legitiman cilj kojem se teži; da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna (vidi Evropski sud, Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, presuda od 2. marta 1987. godine, stav 52). Evropski sud je u predmetu Ždanoka protiv Latvije (odluka od 16. marta 2006. godine, predstavka broj 58278/00) a vezano za pravo kandidiranja na izborima, zauzeo stav da se nadležnost suda ograničava na ispitivanje izostanka arbitrarnosti u domaćim procedurama koje su dovele do lišavanja neke osobe prava na kandidiranje (stav 115.e).
16. Iz navedenog proizilazi da član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji podrazumijeva aktivno i pasivno biračko pravo, ta prava ne navodi eksplicitno, a pogotovo ih ne definira, ostavlja prostor za " ograničenja" (vidi npr. Labita protiv Italije, presuda od 6. aprila 2000. godine predstavka broj 26772/95, stav 201) s tim da ta ograničenja ne ugrožavaju suštinu ovih prava i lišavaju ih njihove efektivnosti, da su uvedena kako bi zadovoljili legitiman cilj i da ta ograničenja nisu neproporcionalna.
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant obavljao funkciju zamjenika ministra civilnih poslova Bosne i Hercegovine dok je istovremeno bliski srodnik, supruga apelanta u svojstvu ovlaštene osobe preduzeća «DAK» d.o.o. Istočno Sarajevo, a čiji je apelant osnivač, poslovala sa organima vlasti u iznosu preko 5.000,00 KM godišnje, čime je prekršio odredbe člana 6. tačka 2. u vezi sa članom 4. tačka 4. Zakona o sukobu interesa te su mu izrečene sankcije zabrane kandidiranja za bilo koju neposredno ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon učinjenog prekršaja i novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM. Dakle osporenim odlukama apelantu je između ostalog izrečena sankcija da je nepodoban kandidovanju pri izboru zakonodavnih tijela kako to propisuje član 3. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud zaključuje da je navedeni član primjenljiv na apelantov slučaj.
18. Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant prekršio odredbe člana 6. tačka 2. a u vezi sa članom 4. tač. 3. i 4. Zakona o sukobu interesa te su mu u smislu člana 20. navedenog zakona izrečene sankcije. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti niti arbitrarnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu Zakona o sukobu interesa. Naime u postupku koji je vođen pred CIK i Sudom BiH utvrđeno je da je u vrijeme dok je apelant obavljao funkciju zamjenika ministra civilnih poslova (što se u smislu člana 3.d) Zakona o sukobu interesa smatra «nosiocem izvršne funkcije»), privatno preduzeće u kome je apelant osnivač a supruga ovlaštena osoba za zastupanje, poslovalo sa organima vlasti, konkretno sa Službom za zajedničke poslove i da je vrijednost poslova iznosila 57.920,77 KM. Prema članu 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa, nosioci izvršnih funkcija ne mogu biti u svojstvu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovor ili na drugi način posluje s vladom na bilo kojem nivou u iznosu većem od 5.000,00 KM. Članom 4. tačka 3. Zakona o sukobu interesa, propisano je da angažman u privatnom preduzeću u uslovima u kojima se stvara sukob interesa nespojiv je sa javnim funkcijama nosioca izvršne funkcije dok je tačkom 4 navedenog člana propisano da i pod uslovima definiranim iz tačke 3 ovog člana angažman bliskih srodnika nosilaca izvršne funkcije također dovodi do situacije u kojoj za ovog nosioca funkcije dolazi do sukoba interesa. U konkretnom slučaju supruga apelanta je kao ovlaštena osoba za zastupanje i predstavljanje privatnog preduzeća «DAK» d.o.o. Istočno Sarajevo u kojem je apelant osnivač, zaključila Ugovor o nabavci prehrambenog materijala Grupe «G» za budžetsku 2004. godinu kao i Okvirni sporazum o nabavci i isporuci prehrambenih artikala za budžetsku 2005. godinu za potrebe institucija Bosne i Hercegovine u vrijednosti koja je veća od 5.000,00 KM. Iz obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi da su CIK i Sud BIH arbitrarno primijenili odredbe Zakona o sukobu interesa kada su utvrdili da je apelant prekršio odredbu člana 6. tačka 2 u vezi sa članom 4. tčk. 3 i 4 Zakona o sukobu interesa
19. Apelantu je osporenim odlukama u smislu člana 20 Zakona o sukobu interesa izrečena sankcija. zabrane kandidovanja za bilo koju neposrednu ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon učinjenog prekršaja i novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM.
20. Članom 20. Zakona o sukobu interesa propisano je da: Ako se utvrdi da neki izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik prekršio odredbe člana 1, 5 ,6, 8 ili 11 ovog zakona on se smatra nepodobnim da se kandidira za bilo koju neposrednu ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Pored toga zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik može biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM do 10.000,00 KM. Dakle, apelant je kao izabrani dužnosnik navedenom odredbom ograničen u «pasivnom biračkom pravu» na način da je nepodoban da se kandiduje za bilo koju neposrednu ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Međutim navedena odredba predviđa ograničavanja «pasivnog biračkog prava» samo za one izabrane dužnosnike koji postupaju protivno odredbama čl. 1, 5, 6, 8 ili 11. Zakona o sukobu interesa. Apelant je prekršio odredbu člana 6. tačka 2. a u vezi sa članom 4. tač. 3. i 4. Zakona o sukobu interesa za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nisu arbitrarno primijenjene. Ustavni sud smatra da navedeno ograničenje predstavlja legitiman cilj od općeg interesa u smislu člana 3. Protokola broj 1 Evropske konvencije budući da se istim želi postići da izabrani dužnosnici svoju funkciju obavljaju objektivno i nepristrasno a što je moguće postići jedino ukoliko se njihovi privatni interesi u cijelosti odvoje od njihovog javnog angažmana.
21. U ovom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci o dopustivosti i meritumu broj U-14/09 od 29. januara 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 16. stav 1. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine koji također predviđa ovu vrstu ograničenja »pasivnog biračkog prava» te utvrdio da je navedena odredba u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 3. Protokola broj 1. Evropske konvencije i članom IX/1.Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da predmetna ograničenja ne ograničavaju pasivno biračko pravo do te mjere da ugrožavaju samu suštinu ovog prava odnosno da ga lišavaju njegove efektivnosti. Budući da opći interes u smislu objektivnosti, nezavisnosti, nepristrasnost kao i apsolutne posvećenosti izabranog dužnosnika javnoj funkciji na koju je izabran, u cilju dobrobiti društva kao cjeline, preteže nad interesom pojedinca da bez ograničenja bude biran u zakonodavne organe i istovremeno obavlja značajne funkcije u javnim i privatnim preduzećima, Ustavni sud smatra da predmetna ograničenja zadovoljavaju i kriterij proporcionalnosti.
22. Analogno tome Ustavni sud smatra da su i u konkretnom slučaju CIK i Sud BiH vodili dovoljno računa da propisana ograničenja služe legitimnom cilju koji se u konačnici svodi na sprečavanju zloupotrebe javne funkcije radi ostvarenja osobne koristi. Ograničenje ima razumno opravdanje te ne ograničava pasivno biračko pravo apelanta do te mjere da ugrožava suštinu ovog prava budući da je proporcionalno cilju šire društvene zajednice u smislu transparentnosti izbornog procesa te objektivnosti, zakonitosti, nezavisnosti i nepristrasnost izabranog dužnosnika u vršenju javne funkcije.
23. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na «slobodne izbore» iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na «slobodne izbore» iz Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na «slobodne izbore» iz člana 3. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae
24. Apelant se također žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije .
25. Prema jurisprudenciji organa Evropske konvencije i Ustavnog suda za primjenu garancija prava na pravično suđenje u nekom postupku, kao opće pravilo, neophodno je da postoji spor oko prava i obaveza i da oni budu građanske prirode odnosno da se radi o postupku u kojem se utvrđuje osnovanost krivične optužbe. Tako je Evropski sud za ljudska prava zaključio da se u pogledu primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora napraviti izuzetak u odnosu na specifičan vid zaposlenja koji povlači za sobom obavljanje poslova od javnog interesa. Spor između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlaštenja proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67).
26. Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju dosadašnju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije nužno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i utemeljeno na objektivnim razlozima interesa države», te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz jamstava na temelju članka 6. – onih koji se odnose na plaću, nadoknadu drugih prava tog tipa – na temelju zasebne naravi odnosa između određenih državnih službenika i države. Ustvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje.» Istovremeno, Evropski sud je istakao da se ovo obrazloženje odnosi samo na državne službenike. U pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane zvaničnike Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske, (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI).
27. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da se radi o sporu koji je izvan okvira člana 6. stav
1. Evropske konvencije, a član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite, te su navodi apelanta inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odluci o dopustivosti AP 2418/06 od 18. decembra 2008. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ).
28. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a sve u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dakle apelant se poziva na povredu navedenih prava u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da su, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na nediskriminaciju akcesorna prava. To znači da ovi članovi ne osiguravaju nezavisno i samostalno pravo na djelotvoran pravni lijek i nediskriminaciju, već se na djelotvoran pravni lijek i diskriminaciju po ovim članovima neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanta o povredi prava pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a sve u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
29. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović